Deset godina trenirala je balet, bavila se gimnastikom, plivanjem i atletikom, a onda je kao tinejdžerica, pomalo iz revolta i potrebe da pronađe neki novi smjer, ušla u svijet borilačkih sportova.

Danas je Sara Beram hrvatska boksačica, ugovorna pričuvnica Hrvatske vojske, magistrica kineziologije i predavačica na Sveučilištu obrane i sigurnosti »Dr. Franjo Tuđman«.

U kolovozu je u Tarantu osvojila zlato na Mediteranskim igrama, a samo nekoliko tjedana poslije u Sofiji stigla do četvrtfinala Europskog prvenstva i petog mjesta u Europi. Iza tih medalja i rezultata krije se, međutim, mnogo šira priča.

Sara svoj život ne gradi samo kroz sport. Na doktorskom studiju bavi se pitanjima biomehanike, fiziologije i ljudske izdržljivosti. Zanima je što se događa s tijelom i umom kada čovjek dođe do granice svojih mogućnosti, tema koju istodobno proučava kao znanstvenica i svakodnevno iskušava kao sportašica.

Vratili ste se iz Sofije s Europskog prvenstva, gdje ste u četvrtfinalu ostali korak do medalje, a zaustavila vas je Ruskinja Azalija Amineva. Kako danas, s malim odmakom, gledate na taj turnir?

– Prvih nekoliko dana nakon Europskog prvenstva bila sam jako razočarana načinom na koji je završila borba za medalju. Emocije su još bile svježe i teško mi je bilo objektivno sagledati cijeli turnir.

Imala sam osjećaj da sam taj meč izgubila, kako se kaže bez ispaljenog metka, i upravo mi je to najteže palo. Rezultat se više ne može promijeniti i danas, s malo odmaka, na cijelo prvenstvo gledam puno mirnije.

Završila sam peta u Europi uz izuzetno težak ždrijeb, a pobijedila sam i prvu nositeljicu prvenstva. To mi je važna potvrda kvalitete i svega što sam godinama ulagala u ovaj sport.

Post-olympic Blues

Ipak samo nekoliko tjedana prije Sofije bio je povijesni Taranto, gdje ste osvojili prvo hrvatsko žensko boksačko zlato na Mediteranskim igrama?

– U Taranto sam došla s prilično velikim dodatnim opterećenjem. Istjecala mi je kategorizacija vrhunske sportašice, a kada vam ističe kategorizacija i ne uspijete potvrditi rezultat, nažalost se ne nastavlja ni financiranje sportske karijere.

Kolokvijalno rečeno, pomalo mi je gorjelo pod nogama. Morala sam potvrditi rezultat i već je sama ta činjenica stvorila određeni pritisak. Uz to sam imala i velika očekivanja od same sebe.

Na Mediteranske igre otišla sam svjesna da imam realnu priliku napraviti veliki rezultat. Kada sve to spojite, očekivanja, egzistencijalnu stranu vrhunskog sporta, želju za rezultatom i pritisak koji sama sebi stvaram, bilo je to poprilično veliko opterećenje.

Što se događa dan nakon velikog turnira? Možete li ugasiti sport i odmoriti se?

– Ne možete se jednostavno ugasiti. I tu čak ne govorim samo o tijelu, nego puno više o mentalnom i emocionalnom dijelu svega što ste prošli tijekom turnira. Danima ste pod adrenalinom, stresom i u stanju potpune pripravnosti.

Živčani sustav praktički je cijelo vrijeme uključen. Kada dođem na veliko natjecanje, za mene postoji samo boks. Sve je podređeno sljedećem meču. To je potpuni tunnel vision.

A boksački turniri mogu trajati desetak dana, što znači da ste od putovanja i ždrijeba pa sve do posljednjeg meča gotovo neprestano u tom stanju. Nakon samog meča, pogotovo nakon poraza, još danima mi se pojavljuju slike iz borbe.

I onda odjednom, gotovo je. Vratite se kući, u poznato i sigurno okruženje, a organizam kao da tek tada shvati da više ne mora biti u stanju borbe. Tada mi se zna dogoditi veliko emocionalno pražnjenje, kao da sam ostala bez svrhe života ako nisam na boksačkom turniru.

Kasnije sam čitala da se sa sličnim stanjem susreće velik broj vrhunskih sportaša nakon velikih natjecanja, a često se opisuje pojmovima poput »post-olympic bluesa«. Kada mjesecima živite za jedan cilj i držite organizam u stanju stalne pripravnosti, to je sasvim razumljivo.

Mamina balerina

Sport je bio oduvijek dio vaše obitelji?

– Da, mama je bila plesačica i studirala je kineziologiju i upravo je ona inzistirala na tome da se moja braća i ja bavimo sportom. Svi smo prošli različite sportske škole. Tata je to uvijek podržavao na svoj način. Što god sam poželjela isprobati, odvezao bi me i rekao da probam pa vidim.

Čak i kada financijska situacija nije bila najbolja i kada članarine nije bilo jednostavno plaćati, uvijek je pronalazio način da nam omogući da se bavimo sportom.

Budući da moja obitelj tada nije bila financijski u situaciji u kojoj bi članarina bila nevažna stavka, vrlo brzo sam zaključila: dobro, onda ću se natjecati.

Osvajačica provg hrvatskog ženskog boksačkog zlata

Prije borilačkog sporta devet ste godina trenirali balet, a bavili ste se i gimnastikom i plivanjem. Kako ste se pomirili s tim neobičnim prijelazom?

– Osim baleta, bavila sam se gimnastikom, plivanjem i atletikom. Možda mi je, nakon plesa, najviše žao što nisam dulje ostala u atletici jer sam bila izuzetno dobra, posebno u sprinterskim disciplinama, i trenirala sam u Atletskom klubu Mladost.

Mislim da vam svaki sport kojim se ozbiljnije bavite nešto ostavi u tijelu. Balet i boks na prvi pogled teško mogu biti različitiji, ali u oba svijeta tijelo je sredstvo izražavanja.

Kontrola pokreta, koordinacija, ravnoteža, ritam, osjećaj prostora i bezbroj ponavljanja dok nešto ne postane gotovo automatsko, sve to postoji i u baletnoj dvorani i u boksačkom ringu.

Vaša majka ne voli gledati vaše mečeve. I dalje joj je lakše čuti da ste pobijedili nego gledati kako primate udarce?

– Mislim da će za nju uvijek biti lakše dobiti poruku da je sve dobro završilo nego sjediti i gledati cijeli meč. Ja u ringu vidim taktiku, tehniku i natjecanje, a ona ipak prije svega vidi svoje dijete koje netko udara.

I potpuno je razumijem. Naravno, tijekom godina s njezine strane uvijek postoje i ona majčinska pitanja: koliko ti još treba, što još moraš potvrditi i kada će biti dosta primanja udaraca.

Ona bi vjerojatno bila najsretnija kada bih jednog dana rekla da je dosta. Bez obzira na to što joj moj izbor sporta sigurno nije uvijek lagan, cijelo vrijeme je uz mene.

Mislim da je to možda i najljepši oblik roditeljske podrške. Ne morate voljeti sve što vaše dijete radi niti prestati brinuti, ali ga svejedno podržavate u onome što voli. Mislim da ću za nju, bez obzira na sve boksačke mečeve i medalje, uvijek ostati ona njezina mala balerina.

Zanimljiv spoj

Vaš doktorski rad povezuje biomehaniku pokreta, fiziologiju sporta i psihološku otpornost pod ekstremnim opterećenjem. Zašto Vas upravo granica ljudske izdržljivosti intrigira?

– Vjerojatno zato što je cijeli moj život na neki način vezan uz pitanje što se događa s čovjekom kada postane teško. Kao sportašica to osjećam na vlastitom tijelu, a kao znanstvenicu zanima me što se u tim trenucima može objektivno izmjeriti i objasniti.

Posebno me zanima trenutak kada umor počinje mijenjati pokret, donošenje odluka i sposobnost održavanja tehnike. U boksu nije dovoljno samo biti snažan ili imati dobru kondiciju.

Morate donositi kvalitetne odluke dok ste fizički iscrpljeni, pod pritiskom i dok osoba ispred vas pokušava napraviti upravo suprotno od onoga što vi želite. Upravo je taj spoj fiziologije, biomehanike i kognitivnih sposobnosti meni fascinantan.

Zbog toga me posebno privlači i istraživački rad vezan uz vojnu populaciju. Tu vidim puno paralela sa sportom, ali i jednu vrlo važnu razliku. Ja kao boksačica u ringu donosim odluke koje će prije svega imati posljedice za mene i moj rezultat.

U vojnom sustavu, primjerice, zapovjednik donosi odluke koje mogu imati izravne posljedice i za ljude za koje je odgovoran.

Drugim riječima, ne zanima me samo koliko čovjek može izdržati, nego što se s njegovim fizičkim, mentalnim i emocionalnim funkcioniranjem događa dok se približava granici vlastite izdržljivosti. Mislim da se upravo na toj granici sport, znanost i vojno okruženje na vrlo zanimljiv način susreću.

U pripreme ste uveli i umjetnu inteligenciju. Što vam UI može pokazati, a što ljudsko oko i iskustvo trenera ne mogu tako precizno uočiti?

– Zanimljivo je da ja u početku uopće nisam bila zainteresirana za umjetnu inteligenciju. Moj trener Damir bio taj koji je inzistirao da je uvedemo kao dodatni alat u pripremu taktike, analizu tehnike i prepoznavanje određenih biomehaničkih pogrešaka.

Tako da njemu pripadaju zasluge za to što je AI uopće ušao u moju boksačku karijeru. Danas vidim njegovu vrijednost, prije svega zato što može istodobno analizirati jako velik broj elemenata.

Možete promatrati biomehaniku pokreta, tehničke pogreške, broj i vrstu udaraca, trenutke u kojima se boksačica otvara, način na koji reagira kada pogodi ili primi udarac, kako ulazi u sljedeću rundu kada vodi, a kako kada gubi.

Može se analizirati čak i govor tijela. Ali ono što smo vrlo brzo naučili jest da umjetna inteligencija nije nekakav nepogrešivi autoritet. Ona vrijedi onoliko koliko je dobro znate koristiti i koliko kvalitetno postavite pitanje. Zato umjetnu inteligenciju nikada ne bih postavila iznad trenera.

Razni scenariji

Ono što učite kao znanstvenica i ono što živite kao sportašica prenosite i vojnim kadetima. Kako reagiraju vaši studenti?

– Mislim da im je u početku zanimljiva ta kombinacija profesorice i aktivne boksačice, pogotovo zato što im o fizičkoj pripremi, umoru, disciplini i funkcioniranju pod pritiskom ne govorim samo iz knjige.

Mnogo toga o čemu im predajem prošla sam i sama. Puno mi je važnije što će iz svega toga dugoročno ponijeti. Voljela bih da kroz moj primjer vide da ne morate imati idealne početne uvjete da biste nešto napravili od svog života.

Dolazim iz sasvim prosječne obitelji koja nije imala puno. U jednom trenutku moja je obitelj morala otići iz Hrvatske u potrazi za boljim životom, a ja sam unatoč svemu tome završila fakultet, danas sam na doktorskom studiju, radim odgovoran posao i predstavljam Hrvatsku na velikim međunarodnim natjecanjima.

U vojsci se traže disciplina, izdržljivost i sposobnost donošenja odluka pod pritiskom. Što ste iz tog sustava ponijeli u ring, a što ste iz boksa prenijeli u svoj rad s kadetima?

– Zapravo postoji vrlo konkretan most koji je u mom životu spojio vojni sustav i boks, a to je moj trener Damir Stručić. On je brigadir Hrvatske vojske i zamjenik zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta.

Prije našeg zajedničkog rada nije dolazio iz boksa, ali je upravo u moj sportski put donio način razmišljanja, vrijednosti i principe koje je godinama gradio kroz vojni sustav.

Za mene on predstavlja ono što bi časnik Hrvatske vojske trebao biti, čovjek koji kroz vjeru, rad, disciplinu, poznavanje sustava, hijerarhije, zakona i pravila, ali prije svega kroz častan i odan rad, pokazuje koliko se može postići kada iza onoga što radite zaista stojite.

Jedna od stvari koje mi je prenio jest vojni princip da morate biti spremni na različite scenarije. Ne pripremate se samo za idealne okolnosti, nego razmišljate o tome što ćete napraviti kada nešto ne ide prema planu.

Taj način razmišljanja potpuno smo prenijeli u moje boksačke pripreme. Pokušavamo unaprijed simulirati što više situacija kako me, kada dođe meč, što manje toga može iznenaditi.

Ne možete predvidjeti sve, ali možete se pripremiti za puno više scenarija nego što mislite. Mislim da je to jedna od najvećih poveznica vojnog sustava i boksa.

Kruna karijere

Boks je sport u kojem je tijelo istodobno vaš alat i nešto što je stalno izloženo udarcima. Razmišljate li o cijeni koju bi dugoročno mogao imati život proveden u ringu?

– Naravno, i rekla bih da izrazito brinem o svom zdravlju. Volim boks, ali ne želim romantizirati činjenicu da je riječ o kontaktnom sportu u kojem postoje stvarni zdravstveni rizici.

Svjesna sam mogućih posljedica i upravo zato pokušavam napraviti sve što je u mojoj moći da ih svedem na najmanju moguću mjeru. Tu veliku ulogu ima i moj trener, kojem je moje zdravlje izuzetno važno.

Pročitala sam velik broj znanstvenih istraživanja o mogućim dugoročnim posljedicama ponavljanih udaraca u glavu. Neka od tih istraživanja provedena su upravo na muškim boksačima, uključujući boksače srednjih i teških kategorija, a nalazi koji ukazuju na moguće promjene u kognitivnim sposobnostima, brzini donošenja odluka i drugim funkcijama nešto su što shvaćam vrlo ozbiljno.

Zbog toga je za mene jedan od najvažnijih aspekata boksa upravo tehnička sposobnost da udarac uopće ne primim.

Imate europsku broncu, sada povijesno mediteransko zlato, profesionalnu pobjedu, akademski put i doktorat. Postoji li još nešto što sebi morate dokazati?

– Naravno da još postoje stvari koje želim. Voljela bih osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu, a veliki cilj svakako bi mi bio i izboriti Olimpijske igre i tamo se boriti za medalju. Svjetska ili olimpijska medalja bila bi na neki način kruna, nešto što bi, kako se kaže, zacementiralo moju sportsku karijeru.

Što je sada pred vama?

– Krajem studenoga očekujem turnir u Zagrebu, nakon toga državno prvenstvo, a zatim Europske igre u Turskoj, koje su nam važne i u kontekstu kvalifikacijskog puta prema Olimpijskim igrama.

Želim napraviti sve što mogu da pokušam izboriti Olimpijske igre. Istovremeno ne želim zaustaviti ostale dijelove svog života. Želim nastaviti predavački rad na Sveučilištu, imam nekoliko projekata na kojima radim, tu su doktorat, znanstveni i istraživački rad i još jako puno ambicija koje nemaju veze isključivo s boksom.

Ne žurim. Imam 31 godinu i, ako me zdravlje posluži i okolnosti budu dobre, ne isključujem mogućnost da nakon ovoga odradim čak još jedan olimpijski ciklus.

Moram se znati obraniti

Vaš ulazak u borilački sport zapravo je počeo u dosta turbulentnom razdoblju života. U trećem razredu medicinske škole imali ste čak sedam jedinica, markirali ste s nastave i upali u društvo koje vam nije činilo dobro.

– Kod mene je postojala još jedna specifičnost. Praktički od svoje treće ili četvrte godine bila sam u vrlo strukturiranom i zahtjevnom sportskom sustavu. Gotovo deset godina bavila sam se baletom, nakon toga i drugim sportovima, a jedno vrijeme paralelno sam pohađala dvije srednje škole, medicinsku i plesnu.

Ovisno o turnusu, ujutro bih bila u jednoj školi, poslijepodne u drugoj i obrnuto. Bila sam naviknuta da mi je praktički svaki dio dana unaprijed ispunjen obvezama.

Onda sam odlučila prestati s plesom jer se više nisam vidjela u tome. Odjednom sam, nakon godina takvog ritma, dobila ogromnu količinu slobodnog vremena.

Mislim da je upravo tu nastao problem. Jednostavno nisam znala što bih sa sobom ni s tom novostečenom slobodom. Kao tinejdžerica počela sam tražiti neku drugu vrstu pripadnosti i potvrde.

Našla sam se u društvu koje je živjelo potpuno drugačije od svega na što sam dotad bila naviknuta. Naravno, nema ništa loše u tome da se mlada osoba zabavlja i izlazi, ali kod mene je to u jednom trenutku otišlo u smjeru za koji sam vrlo brzo shvatila da jednostavno nije moj život i da mi takvo društvo ne odgovara.

Danas na to razdoblje ne gledam sa sramom, niti bih ga izbrisala. Bio je to dio odrastanja i traženja sebe, samo možda malo intenzivniji. A vjerojatno mi je upravo zato danas toliko važna struktura i disciplina, jer sam vrlo rano iskusila kako izgledam i ja sama kada ih potpuno izgubim.

Otac vas je, kao svojevrsnu protumjeru, odveo na kickboxing. Jeste li tada ring doživjeli kao kaznu ili ste odmah osjetili da je to nešto u čemu biste se mogli pronaći?

– Zapravo, kickboxing uopće nije bio kazna niti me otac tamo odveo protiv moje volje. Moja priča s borilačkim sportom počela je jednom pomalo smiješnom tinejdžerskom logikom.

U to vrijeme među djevojkama je bilo dosta fizičkih sukoba, pogotovo ispred škole. Išla sam u medicinsku školu u kojoj su veliku većinu učenika činile djevojke, a postojala je jedna fizički puno veća djevojka koja je znala maltretirati druge.

U jednom trenutku pomislila sam: »Čekaj, zašto bi mene netko maltretirao? Ja se moram znati obraniti.« I tako je zapravo sve krenulo.