Predstavom »Šest lica traži autora«/»Sei personaggi in cerca d’autore« Luigija Pirandella, Talijanska drama riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca obilježit će u studenome 80. godišnjicu djelovanja. Osnovana je 1946. godine te je jedini profesionalni talijanski kazališni ansambl izvan granica Italije. Kao kulturni most između obje obale Jadrana, već osam desetljeća promovira talijansku, ali i hrvatsku dramsku literaturu i kazalište. Za proslavu važne obljetnice odabrano je djelo talijanskog književnog velikana Luigija Pirandella, a režiju predstave potpisuje Carmelo Rifici. Kako je navedeno u opisu događaja, radnja, koncept i likovi Pirandellove drame u potpunosti se uklapaju u ideju da se u povodu velikog, 80. rođendana Talijanske drame na scenu postavi ne samo važna i velika predstava, nego i kazalište koje progovara o samome sebi – o ljudima koji ga stvaraju i prostoru između zbilje i fikcije.

»Carmelo Rifici okupio je glumce Talijanskog ansambla koji, na simboličkoj razini, tumače vlastiti život i glumački poziv. Na kazališnoj pozornici odvija se proba predstave koju iznenada prekida obitelj, čije će članove utjeloviti glumci Hrvatske drame, očajnički tražeći priliku da ispriča svoju životnu priču. Izvedbom na dvama jezicima, hrvatskom i talijanskom, predstava istražuje mogućnosti i granice komunikacije između različitih jezika i kultura koje koegzistiraju u istoj zajednici. Pritom otvara pitanje vodi li različitost prema otuđenosti ili upravo u njoj leži potencijal za međusobno razumijevanje i zajedničku snagu. Kroz Pirandellovu poetiku predstava promišlja identitet, pripadnost i odnos između stvarnosti i kazališne iluzije, potvrđujući kazalište kao prostor susreta različitih perspektiva.«, piše u opisu predstave.

I dok čekamo premijeru, podsjećamo da će se 10. prosinca ove godine navršiti 90. obljetnica smrti Luigija Pirandella, jednog od najznačajnijih talijanskih književnika, ali i važnog svjetskog dramatičara 20. stoljeća. Rođen je 1867. godine na Siciliji, u predjelu Agrigenta zvanom Caos (zato se prozvao »sinom Caosa«), u imućnoj građanskoj obitelji.

Djetinjstvo je proveo u rodnome mjestu, a s obitelji je od 1880. živio u Palermu. Upisavši ondje Filozofski fakultet, ubrzo je prešao na Sapienzu u Rimu, a nakon sukoba s profesorom, na Sveučilište u Bonnu, gdje je 1891. diplomirao romansku filologiju. Vrativši se u Italiju, od 1893. trajno se nastanio u Rimu, gdje je predavao stilistiku na Ženskoj pedagoškoj akademiji, posvećujući se sve više književnom radu. Nakon prve zbirke stihova nadahnute Leopardijem »Ugodna bol« (1889.), pjesništvo je, uglavnom prožeto sjetnim razočaranjem, sabrao u više zbirki (»Gejin Uskrs«, Goetheom inspirirane »Rajnske elegije«).

Pod utjecajem verizma, na koji će se referirati u povijesnome romanu o rodnoj Siciliji »Stari i mladi«, počeo je pisati prozu te je već prvim romanima »Izopćena« (1901.), o sukobu žene i patrijarhalnoga kolektiva, te »Smjena«, o čovjekovu životu kao posljedici »sudbinskih slučajnosti«, istaknuo neke od svojih središnjih preokupacija. Pisao je i zapažene pripovijetke, koje je isprva objavljivao u zbirkama (»Kad bijah lud…«, »Goli život«), a potom okupio u knjizi »Novele za godinu dana«, gradeći ih na specifičnom humorističkom prosedeu, s jedinstvenim smislom za groteskno.

Na Pirandellov daljnji život, donekle i na pisanje, snažno su utjecali propast očeve tvrtke 1903. godine te psihička bolest supruge. Unatoč teškim životnim okolnostima objavio je svoj najznačajniji roman »Pokojni Matija Pascal«, u kojem (anti)junak, bizarnom slučajnošću proglašen mrtvim, prihvaća svoju smrt te, odjednom oslobođen građanskih obveza, uzima novo ime, no suočen s poteškoćama zadovoljenja društvenih formalnosti, shvativši da je prihvaćena sloboda tek pomno pripremljeni zatvor, »ubija« i svoj drugi identitet. Kao prvi u galeriji karaktera raspršena identiteta koji nose maske u društvu koje se temelji na obmanama, Pascal je paradigmatski primjer pirandelovskog lika. Tako započetu dezintegraciju romaneskne forme, te osobito rastakanja lika do poništavanja i istodobne multiplikacije, Pirandello je do vrhunca doveo u posljednjem romanu »Jedan, nijedan i sto tisuća«.

Njegova djela, primijetili su teoretičari, prožima »filozofija« relativizma, što je ishodište njegova cjelokupnog djela. U glasovitom eseju »Humorizam«, nadahnut idejama književnika i filozofa kao što su William Shakespeare, Henri Bergson, Miguel de Cervantes, Friedrich Nietzsche i William James, pojam humorizma definirao je kao »instrument prezentacije paradoksalne prirode zbilje i osebujnih proturječja ljudske egzistencije«, odnosno pokušaj da se putem dekompozicije stvarnosti i parodijske deformacije vidi što se skriva iza društvene maske pojedinca. Luigi Pirandello surađivao je u časopisima i novinama, naročito dugo u Corriere della Sera (od 1909. do kraja života), te se od 1915., kad ujedno među prvima u književnosti tematizira film kao jedan od glavnih fenomena modernoga doba, sve više okreće dramskom stvaralaštvu koje se sastoji od 43 dramska teksta, od 1918. sabirana u zbirci programatska naslova »Gole maske«. Premda dosta različite u načinu obrade, gotovo u svima se narušava tradicionalna dramska struktura i nastoji razotkriti fikcija o nekoj »pravoj zbilji« koja bi prethodila i utemeljila kazališnu igru. U tom se smislu Pirandello smatra prethodnikom kazališta apsurda, ali i nekih drugih modernističkih, pa i postmodernističkih pravaca u oblikovanju kazališnog teksta i izvedbe.

Nakon uprizorenja prvih drama 1910. godine, te izvedbi groteskno-komičnih komada na dijalektu »Razmisli, Giacomino!« i »Liolà«, znatniju pozornost kritike i publike privukla je dramska parabola znakovita naslova »Tako je (ako vam se čini)«, amblematski tekst pirandelovskog relativizma. Njegova je samosvojna vizija relativnosti istine što izmiče likovima i gledateljima te krhkosti granice između zbilje i iluzije vrhunac postigla u najznačajnijoj drami »Šest lica traži autora« (1921.), jednome od prijelomnih dramskih tekstova 20. stoljeća. Nakon propale praizvedbe u Rimu iste godine, kad je autor iz kazališta ispraćen uvredama, svjetsku mu je popularnost donijelo uprizorenje nekoliko mjeseci poslije u Milanu. Prva je to drama iz metateatarske trilogije »kazališta u kazalištu« (uz »Svatko na svoj način« i »Večeras se improvizira«), u kojoj u sukobu redatelja i glumaca improvizacija postaje ključnom metaforom nedostatnosti zbilje i umjetnosti. Prateći tragičnu sudbinu članova nesretne obitelji i njihovu odbačenost od autora koji ih je stvorio, Pirandello se bavi problemom dramske (re)prezentacije te raskrinkava mehanizme književnog i kazališnog stvaranja, ogolivši dramaturške postupke, sukobljavajući život i glumu, istinu i privid.

Suvremena kritika osobito cijeni njegovu dramu »Henrik IV.« u kojoj se prepleću motivi glume i ludila, a osporava se mogućnost spoznaje te u složenim obratima razgrađuje čak i vjera u mogućnost prave jezične komunikacije. Ta je drama prožeta i mnogim referencama na Shakespeareova »Hamleta«. Pirandello stvaralaštvo zaokružuje nedovršenom dramom »Gorski divovi«, s tezom o umjetnosti kao apsolutnoj sintezi života.

Kao umjetnički voditelj i redatelj Teatra d’arte od 1925. do njegova raspuštanja 1928. godine, intenzivno je putovao po Europi i Americi, posjećujući premijere svojih drama, a potom se, nezadovoljan propalim pokušajima osnivanja državnoga kazališta i ojađen rezervama s kojima su mu neka djela primljena te dijelom potaknut i složenim odnosom s Martom Abbom, glavnom glumicom svoje kazališne družine i trajnim nadahnućem, odlučio na svojevrstan egzil: živio je u Berlinu od 1928. te u Parizu od 1930., vrativši se u Rim 1933. »Primljen je 1929. u Kraljevsku talijansku akademiju, što je veći dio kritike tumačio kao posljedicu pristupanja dotad apolitičnog Pirandella u fašističku stranku 1924. godine, iako je potom s režimom Benita Mussolinija imao ambivalentan odnos«, navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije. O svom spornom učlanjenju u stranku, Pirandello je odgovorio rečenicom: »Fašist sam jer sam Talijan.«

Kao član vladajuće fašističke stranke u Italiji, pisac je imao dosta privilegija koje ostali umjetnici u to vrijeme nisu imali. Godine 1934. Pirandello je okrunio svoj rad i književni opus tako što mu je Švedska akademija dodijelila Nobelovu nagradu za književnost. Dobio ju je »zbog svog odvažnog i domišljatog oživljavanja dramske i scenske umjetnosti«.

Obolio je od upale pluća, koja je tada bila neizlječiva i uzrokovala je Pirandellovu smrt 10. prosinca 1936. godine u Rimu. Time se zatvorio životni i umjetnički krug književnika koji je kazao: »Ja ne živim svoj život: ja ga pišem.«