Što sve stane u deset godina!? Što se sve dogodi i ne dogodi, izraste i uvene, odgoji i odgojno zapusti, što se sve stvori i uništi, što se doživi, proživi i koliki se računi samo poplaćaju!? Desetogodišnje razdoblje, kako to samo gordo zvuči. Dekada. Veliko je. Biti deset godina na čelu bilo kakvog tijela, da je i kućni savjet, veliko je, a gdje neće biti veliko deset godina voditi Vladu, voditi zemlju. Veliko je čak i ako ste zagovornik one da je smisao demokracije time pomalo iznevjeren, ako je smisao da se svako toliko stvari ipak mijenjaju, da je dinamika drugačija, da je energija druge vrste. A kada se još poklopi da praktički na obljetnicu, na svečan dana proslave desetogodišnjice, oporbena družina traži saborsku raspravu o povjerenju premijeru, kad otvori oporba bitku za koju unaprijed zna da je dobiti ne može, e onda su svi sastojci tu za sreću. Onog koji slavi, dakako. Oni koji na rođendan i nisu pozvani mogu se samo pojesti do kosti.

Sabor. Višesatna, pače cjelodnevna i cjelonoćna rasprava koju su samo najokorjeliji mazohisti cijelu gledali. Pa opet, čekalo se ovo saborsko sijelo, za kojeg se raspravljalo o premijeru i povjerenju što ga u njega imamo i nemamo, s popriličnim zanimanjem. Pitanje povjerenja otvorio je SDP, taman da se vidi ima li u njihova čelnika, onog koji bi sutra i sam da je premijer, dovoljno dobra materijala da preuzme te uzde. I sve je bilo manje više korektno, premda malo tko voli kada se s papira govori čitaju, dok se Hajdaš Dončić nije odlučio metaforički spustiti među narod, među obične ljude.

– Marica nam čita račune. Susjed Slavko živi preko puta. Manja mirovina, ista struja. I sad taj susjed Slavko više ne ide na kavu. Ne zato što ne voli kavu, već zato što je za njega kava stavka, zabiglisao je Hajdaš Dončić.

I nije tu stao. Jer zna on da ima i Ante koji se oslanja na pomoć susjeda.

– Ante ima vrt i susjede koje mu pomažu. Ante će se snaći. Ali zapravo, to što se Ante snalazi, to vam nije sustav, to je susjedstvo, reče.

Sve to izgovori čovjek da bi plastično pokazao kako međusobna pomoć građana ne može zamijeniti funkcioniranje državnih institucija.

– Tu rupu ne popunjavaju susjedi. Ono što popunjavaju susjedi, to je ljudski. I to je dokaz da nešto ne valja. I zato vam Marica nije iznimka, poručio je predsjednik SDP-a.

I vrag je odnio šalu. Premijer se grčio od smijeha, a onda su se grčiti od smijeha počeli redom svi HDZ-ovci i njihovi partneri. Je li narodu bilo smiješno, je li smiješno Marici, Slavku i Anti ne zna se. Lako moguće da i nije.

Hajdaš Dončić je pokazao da ga čeka teški rad misli li ozbiljno u premijersku fotelju. Smijeh HDZ-ovaca je pak pokazao da realno o malom čovjeku znaju i manje od Hajdaša. Kako bi i znali kad među ljude i ne idu. Što si na višoj poziciji to manje među ljude ideš. Biti premijer, predsjednik Sabora, ovo ono, a ne prošetati recimo gospićkim sramnim odlagalištem otpada, samo je u nas normalno. Kazivati da tamo niti šta smrdi, nit što miriše, niti je što zatrovano, a da nisi prišao ni blizu, samo kod nas ima prođu. Pa dok je Hajdašev pokušaj da u rimu stavi kavu i stavku posve očajne prirode, još je gori po želudac bio smijeh s druge strane. Jer, čemu se mi to zapravo smijemo!?

Taj smijeh jednostavno je loš uvod u kasnije podsjećanje na deset svijetlih godina. Jest, s jedne strane sigurnost, europske institucije, BDP koji ne pada k’o ni afrička šljiva, ali s druge strane u našeg naroda nepopravljiv osjećaj da je teško, nikad teže. Život je skup, pristojna starost je luksuz, plaće su kojekakve, stanovi su sanak pusti ako vam nije pokojna tetka štogod ostavila, pravosuđe nam je invalidno, jaz između onih koji imaju i onih koji su na rubu da ispadnu i iz one zdrave srednje klase je svakim danom veći. Mogućnosti je nikada više, u teoriji. U praksi je poprilično neveselo i opet tako da je bitno da ne tuku, i da je zdravlja, i da je lijepo vrijeme. Zna li to premijer, ili ne zna? Zna, jer mudar je on čovjek, to mu se ne može poreći. I baš zato bi bilo i milije i draže da je realno pobrojao i dobro i loše, umjesto što je ekspresno našao krivca za sve što se spominje kao nedovoljno dobro. Krivi su, eto mediji. I novinari. Koji su lijevo. Osim onog jednog. Koji je desno, pače jedini je glasač HDZ-a među novinarima. Krivi su zato što pišu da ne valja, a ne zato što stvarno ne valja. Podrivaju sistem koji je, eto, savršen. Jer su lijevi.

A mudar je premijer čovjek i zna on, dok to govori, da novinar itekako može biti pravičan i objektivan sve da je po doma i lijevi i desni. I zna da je novinaru u opisu posla da se ponajprije bavi onima na vlasti, jer oni koji su na vlasti imaju moć da mijenjanju stvari. I zna da je besmisleno prekomjerno čerečiti recimo Hajdaša Dončića kad je ionako u misiji osuđenoj na propast. Sve on to zna, ali ipak spominje medijsku stvarnost naspram prave stvarnosti, pri čemu nije ni prvi u nas koji se toga sjetio. Vadi to van onako lagašno poput magičara koji zeca iz šešira vadi pa da se društvo zabavi. No, kako to obično u nas bude, ono što bi trebalo biti vic često kojekakvim likovima bude putokaz. Tako je, slučajno ili ne, malo nakon premijerova ekspozea saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije odlučio zastupnicima predložiti da Dražen Miočić bude novi glavni ravnatelj javnog servisa, a po svim kriterijima kojim se vodi premijer čini se da je Miočić desno. Moralo je biti na HRT-u desno sad kad znamo da su svi drugi i drugdje lijevo. Pa će taj koji je desno srediti sve, staviti u ravnotežu i dati nam realnu sliku stanja, a stanje je, jel’ te, ružičasto skroz. Moguće je, doduše, i to da Miočić bude cijepljen od svih podjela, ali poslije čitavog ovog dramoleta kao da će mu itko vjerovati. A priori neće.

Deset naših nježnih godina. Daleko od toga da nije bilo i da nema i dobra, i daleko od toga da se uopće vidi netko drugi tko bi mogao ući lako i tek tako u premijersko odijelo. Brojke su dobre, ugled u svijetu neloš, gradimo stadione čim poništimo još koji natječaj, a bit će i pruge da nam vagoni konačno ne izlijeću iz tračnica. Još samo da lijevi novinari shvate gdje smo i što smo. A onda dođe dan od europske nogometne utakmice i u gradu u kojem nikada nije bilo bolje nego sada kada ga vodi HDZ-ovac, na ulicu izađe pusta mladost i skandira stvari od kojih se ledi krv u žilama. Korteo kažu. Zaziva se Adolf, zaziva Auschwitz, zaziva strava. Normalan čovjek, bio on s lijeve ili desne strane, nema što nego se sramiti. I nema što nego se plašiti. Jer i to je slika stanja, slika zapuštenosti, činjenice da se među ljude nije išlo, da se s ljudima nije radilo, da ih se nije od puste statistike vidjelo. A nije da su ti koji marširaju svekoliki konzumenti svega medijskog. I kakva je onda stvarana slika ovoga društva nakon deset godina, kad se sve zbroji i oduzme!? I je li u političkom ratu dozvoljeno sve, ili je u ime višeg cilja, a zdravo društvo bi to moralo biti, nekad nužno i spustiti se među ljude koliko god bilo riskantno za rejting!? I, živi li se kako!?

Siniša Hajdaš Dončić pričao je o Marici, Slavku i Anti, o kavi koja im je preskupa, citirao uz to i filozofe. Dobrano je promašio sve i dao misliti i stranci i partnerima o tome koliko im je budućnost svijetla. A je li smiješno!? I nije. U deset godina dogodi se svašta pa i posve osrednjih lidera opozicije. U deset godina i zaboravi se svašta, bilo dobro ili loše. U deset godina se odrasta ili nazaduje. Mladost sa splitskih ulica, a ima takvih diljem zemlje, dokaz je da se kolo koje je dugo išlo put naprijed krenulo vrtjeti unatrag. Mudar netko tome bi stao na kraj. Voljeli bi to, skupoj kavi usprkos, i Marica, Slavko i Ante.sini