Još jednom je Valentin Štante sjeo za tipkovnicu da nam prenese svoje impresije podvodnog ribolova. Evo što je ovoga puta odabrao:

– Bilo je oko petnaest metara.

More je počelo mutiti, ali dubina je još držala jasnu granicu.

Ispod površine su bili još vidljivi obrisi dna, ali kao da gledaš kroz staklo koje se lagano zamagljuje.

Sitna plava riba bila je posvuda.

Ne rasuta, nego zbijena u više stupova koji su se polako pomicali i svjetlucali u kratkim trzajima.

Disao sam na površini i gledao dolje.

U početku ga nisam vidio.

Samo sam primijetio kako se jato otvara na jednom mjestu i opet zatvara.

Bez panike, bez naglog rasipanja.

Prostor se širio i skupljao u pravilnim razmacima.

I onda se pojavio – priča nam Valentin

– Gof.

Nije došao izvana.

Već je bio unutra, među ribom, samo ga nisam odmah prepoznao.

Kretao se sporo, gotovo ravnodušno.

Riba se micala ispred njega i odmah se vraćala iza kao da ga odbija i odmah prihvaća.

Sunce je u tom trenutku probilo oblake.

Na par sekundi je sve postalo jasnije,

boje su izašle van, dubina se otvorila, i vidio sam ga cijelog.

Bio je veći nego što sam mislio.

Kad je svjetlo opet nestalo, ostao je samo tamni oblik koji se kreće kroz plavetnilo.

Gledao sam ga još nekoliko trenutaka s površine, hvatajući njegov ritam i smjer.

Nije išao ravno.

Kretao se u laganim lukovima, uvijek unutar istog prostora.

Kad sam procijenio da će proći dovoljno blizu, udahnuo sam i bez zvuka se spustio.

Pad nije bio brz.

Pustio sam da me bez suvišnih pokreta vlastita težina i kurenat nose dolje.

Nisam išao direktno na njega.

Spuštao sam se malo ispod njegove razine, tako da mu izađem u putanju, a ne u pogled.

I u jednom ga trenutku više nisam vidio cijelog već samo dio, liniju iza glave.

Došao je na granicu.

Ne blizu, ali ne ni daleko, dovoljno da nisam čekao više – nastavlja Valentin.

– Puška je već bila poravnata i povukao sam.

Udarac je bio tup, prigušen vodom.

Strijela je ušla kroz leđa i izašla dolje, kroz trbuh.

Odmah je krenuo, povukao snažno, ravno i u širinu.

Osjetio sam svu njegovu težinu, ne samo snagu, nego masu koja se pokrenula.

Pustio sam ga da uzme prvi metar, ali sam držao napetost.

Nije išao prema površini nego se spustio prema dnu i počeo tražiti kamen.

Koristio je svaki komad terena, strugao se o stijene i pokušavao izvući strijelu.

Konop se zatezao, grizao u ruku i otpuštao u kratkim trzajima.

A onda se počeo kretati oko mene u krugovima.

Prvi su bili široki i brzi, a onda, nekako naglo, sve manji i sporiji.

Izronio sam, uzeo zrak i vratio se dolje.

Sada više nije bio isti.

Još uvijek snažan, ali u pokretima je bila izgubljena onu sigurnost.

Pratio sam ga mirno, bez forsiranja, i kad se krug dovoljno smanjio, prišao sam mu, ispružio ruku i uhvatio ga čvrsto.

Tijelo mu je još jednom snažno reagiralo.

Rep je udario kratko, ali punom snagom i onda je stao.

Izronio sam s njim i tek tada osjetio njegovu stvarnu težinu u ruci.

Po leđima su mu klizile tamnosiva i zlatnožuta.

A na površini je sve bilo mirno.

Sunce se ponovo skrilo iza oblaka i sitna se riba se vratila na isto mjesto kao da nikada ništa nije ni prošlo kroz nju – ispričao nam je Valentin Štante.