Deset je godina jako puno vremena. U politici je to prava mala vječnost. U hrvatskom su političkom životu dva desetljeća obilježena osobama. Jedna je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji je na vlasti bio oko devet i pol godina. A njegov se dolazak na vlast poklopio i kalendarski s početkom jednog desetljeća. Predsjednik Predsjedništva tadašnje još uvijek Socijalističke Republike Hrvatske postao je 30. svibnja 1990. On nikada nije bio premijer, već prvo predsjednik kolektivnog Predsjedništva, a potom i predsjednik Republike. Međutim, po tadašnjem polupredsjedničkom sustavu napravljenom nalik onom Francuske pete republike, on je bio čelnik izvršne vlasti. I kao takav najviše u političkom smislu modelirao razdoblje tek nešto malo kraće od desetljeća tijekom kojeg je bio na čelu Hrvatske. Izmijenilo se tada šest premijera, ali njihov je posao bio bavljenje u prvom redu gospodarstvom. Političke, sigurnosno-obrambene, pa i najvažnije gospodarske odluke morale su biti amenovane u predsjedničkim dvorima. Tu je bila vlast. Pa se tako sve što se događalo u tih desetak godina na ovaj ili ovaj način veže uz Tuđmana. Od vođenja obrane Hrvatske preko katastrofalne pretvorbe i privatizacije, korupcije, Oluje i Bljeska pa do brončane medalje na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. U sastavljanju nogometne reprezentacije je osobno sudjelovao. Uglavnom, sve dobro i loše – na nacionalnoj razini, ali i niže – iz tog se razdoblja na ovaj ili onaj način veže uz Tuđmana. Bilo je to zaista, možda je i malo reći, nesvakidašnje desetljeće.

Ovo od 2016. do danas, može se nazvati isto takvim. Istina, u Hrvatskoj nikakvog rata bilo nije. Ali smo zajedno s cijelim svijetom na korak do svjetskog. Ako u njega već nismo i zakoračili. Rat u Ukrajini u kojem kolektivni zapad posredno preko Kijeva već četiri godine ratuje s Rusijom radikalno je promijenio svijet. Posebno Europu. A s njome naravno i Hrvatsku. Gospodarske su posljedice vidljive na svakom koraku. A postale su još vidljivije kada je izbio rat na Bliskom istoku. A svjetsko se gospodarstvo tek jedva bilo oporavilo od 2020. kada je svijet bio zamrznut zbog epidemije korone. Osim tih vanjskih udara Hrvatska je doživjela svoja dva unutarnja udara s teškim materijalnim posljedicama. Kao da je majka priroda odlučila otežati ionako tešku situaciju.

A to će se desetljeće u Hrvatskoj pamtiti kao ono tijekom kojeg je na čelu Hrvatske bila Vlada Andreja Plenkovića. Uz nju će se vezati sve ono što je bilo dobro. Kao i sve ono što je bilo loše. I ono za što je odgovorna i ono za što nije. Tako je to u politici. Tako je to u ljudskom sjećanju.

Uglavnom, uspjesi zaista jesu euro, Schengen, kreditni rejting, radikalno smanjenje javnog i vanjskog duga, visoka zaposlenost. Plenković se nije bavio sastavljanjem nogometne reprezentacije i zapovijedanjem izborniku tko će biti golman pa mu se tako u zasluge ipak ne mogu staviti srebro i bronca koje su osvojeni na dva svjetska prvenstva. Vremena i način vladanja u Hrvatskoj ipak su se na sreću promijenili. Pa je Dalić za razliku od Ćire ipak mogao sam određivati tko će igrati.

Ali postoji jedna sličnost s devedesetima. Ovo su zadnje desetljeće, kao i ono Tuđmanovo, obilježile i brojne korupcijske afere. Bez kojih se moglo. Izborna pobjeda HDZ-a u ljeto 2020. bila je zaista briljantna. I tada je možda bio trenutak da se stranka, a s njom onda i vlast zaista dovede u red. Mandat je bio neupitan. Oporba je bila pometena. Da su se tada napravile neke kadrovske i sustavne promjene, lako je moguće da nekih afera s kojima oporba danas kao toljagom tuče po vladajućima ne bi ni bilo. Pa bi se puno više pamtio recimo Schengen, a manje neke afere kojih, uostalom, možda ne bi ni bilo.

U obranu ove Vlade treba reći i da se morala baviti i ispadanjem iz ormara stvari koje svoje postojanje vuku još iz devedesetih. Posrtanje Agrokora srušilo se na ovu Vladu koja za ovaj problem definitivno nije bila odgovorna. Kako ga je riješila, dobro ili loše, vrijeme će pokazati.

Istina je da posrtanje najveće privatne tvrtke proračunske obveznike nije koštalo ni centa. Ni lipe. Uglavnom, bilo je dobro, a da je moglo bolje, moglo je.