U povodu stote obljetnice rođenja znamenitog francuskog filozofa Michela Foucaulta (Poitiers, 15. listopada 1926. – Pariz, 25. lipnja 1984).), Collège de France odaje počast jednoj od najutjecajnijih osoba u njegovoj novijoj povijesti, čiji rad, kako ističu, i dalje osvjetljava suvremenu misao.

Foucault je svojim djelovanjem na Collège de Franceu od 1970. godine do prerane smrti, ostavio dubok trag u toj ustanovi, kao i u povijesti ideja u Francuskoj i svijetu. Međunarodni utjecaj njegova učenja, koje je privlačilo brojnu publiku, nastavio se i nakon njegove smrti objavljivanjem predavanja održanih na Collège de Franceu, čime je taj pothvat dovršen 2015. godine. Danas je Michel Foucault najcitiraniji autor u području humanističkih znanosti na svijetu.

Tijekom 2026. godine Collège de France organizirat će niz događanja; kolegije, seminare, simpozij, izložbu i predavanja – kojima će se istraživati raznolikost Foucaultova rada i vitalnost njegove ostavštine. Ovim iznimnim programom Collège ne želi samo odati počast liku Michela Foucaulta, već i nastaviti njegovu intelektualnu ostavštinu. Stota obljetnica Foucaultova rođenja ne obilježava se samo u Francuskoj, nego i šire.

Ovaj filozof, društveni teoretičar i aktivist diplomirao je filozofiju 1949. na pariškoj École normale supérieure te psihologiju i psihopatologiju na Sveučilištu u Parizu. Predavao je na sveučilištima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Tunisu i SAD-u, a radio je i u nekoliko francuskih diplomatskih misija.

Početkom 1960-ih predavao je na Sveučilištu u Clermont-Ferrandu, a nakon studentskih gibanja 1968. preuzeo je mjesto pročelnika Odsjeka za filozofiju na eksperimentalnom pariškom fakultetu Vincennes (Paris VIII), gdje je okupio niz utjecajnih filozofa suvremenih, osobito marksističkih i poststrukturalističkih ideja, poput Judith Miller, Alainea Badioua, Jacquesa Rancièrea, Etiennea Balibara i druge. Voditeljem katedre za povijest sustava mišljenja na Collège de France postao je 1970. godine, gdje je doživotno predavao.

Bio je i istaknuti politički i društveni aktivist, zauzimajući se za oslobođenje od kolonijalizma, autokratskih sustava te za uspostavu najšire shvaćenih ljudskih, osobito radnih te seksualnih prava i sloboda homoseksualne zajednice. Isprva je bio pod utjecajem Kantove, Hegelove, Marxove, Husserlove i Heideggerove filozofije, a kasnije sve više pod utjecajem Nietzscheova egzistencijalizma i Althusserove marksističke teorije, što je rezultiralo članstvom u Francuskoj komunističkoj partiji (1950. – 1953.), iz koje je istupio zbog autokratskog i hijerarhiziranog vođenja politike.

U svojoj se filozofiji u dobroj mjeri oslanjao na misao Friedricha Nietzschea. Velik je značaj pridavao Freudu i Marxu, iako se nije smatrao psihoanalitičarem ni marksistom.

Foucaultovu pozornost privukle su povijest, filozofija, psihologija i lingvistika te je želio analizirati odnos između povijesti općenito i povijesti misli. Došao je do toga da su znanja dostupna ljudima u određenom povijesnom razdoblju nužno uvjetovana postojećim društvenim normama, načinom upotrebe jezika i prevladavajućom filozofijom nekog vremena.

Drugim riječima, znanja uvjetuju sustavi mišljenja. Ono što ljudi nazivaju »normalnim« je fluidno i određeno raznim čimbenicima, u različitim vremenima. Foucault je osmislio pristup koji je nazvao arheološkim. Odabirao je specifična povijesna razdoblja unutar kojih je proučavao najčešće zanemarivana područja kao što su psihijatrija, medicina, sustavi kažnjavanja te spolno ponašanje.

Prema njemu, sve se svodi na moć, što se najbolje vidi iz perspektive onih koje je društvo odlučilo isključiti: luđaka, zatvorenika i spolnih izopačenika. Foucault tvrdi da je prosvjetiteljski razum zapakirao ludilo i poslao ga u azil, a na sličan način opisuje liječničko razumijevanje ideja koje su obilježene kao progresivne te napredak u liječenju ljudi, no bile su, kako kaže, samo oblici društvene i političke kontrole.

Njegova se znanstveno-intelektualna nastojanja mogu podijeliti na istraživanja medicinskih, hermeneutičkih, epistemoloških, političkih i seksualnih praksi povezanih pojmom moći, pa je njegovo temeljno nastojanje prikazati i analizirati kako moć nad pojedincem povijesno funkcionira u zasebnim društvenim segmentima.

Cilj je njegovih analiza ukazivanje na to da ispod prividno racionalnoga svijeta funkcionira ono ljudsko iracionalno i iskvareno, te da smo sami sebe učinili izopačenima, bolesnima i zločincima jer smo pristajali na znanstvena znanja i diskurzivne prakse koje su u onome drugome nastojale prepoznati ludilo, bolest i zločin.

Foucaultova rana filozofijsko-psihologijska istraživanja rezultirala su glasovitom knjigom »Ludilo i bezumlje: povijest ludila u doba klasicizma« (1961.), u kojoj pokazuje kako se motiv ludila, od umjetnosti do stvarnoga života, transformirao u mehanizam vladanja nad pojedincima koje se određivalo ludima radi uspostave moći i vlasti.

Da ludilo nije samo društveno određeno, već da svoje uporište ima u znanosti, pokazuje u studiji »Rađanje klinike« (1963.), u kojoj je prikazao kako su vlasti zapadnih društava, od srednjega vijeka naovamo, postupale s duševnim bolesnicima, odnosno opisao je rađanje kliničke prakse potkraj 18. stoljeća kao oruđa vlasti. U srednjoj fazi Foucault se bavio hermeneutičkim razmatranjima, pišući o diskurzivnim i semiotičkim praksama kao oblicima dominacije nad smislom i istinom.

U knjizi »Riječi i stvari« (1966.) istraživao je kako prešutne pretpostavke ugrađene u epistemološki temelj određenoga povijesnog razdoblja upravljaju njegovom koncepcijom istine. Primijetio je kako od 17. stoljeća postupno »riječi više ne označavaju stvari«, odnosno tradicionalna filozofska definicija istine kao »istovjetnosti pojma i predmeta« više ne vrijedi, pa suvremeni izraz, osobito književni, u svojoj fikcionalnosti može stvarima pridavati novi i drukčiji smisao.

Nemogućnost uspostavljanja istine kao posljedice odudaranja znaka i stvari analizira u eseju »Ovo nije lula« (1973.). U tom je duhu u »Arheologiji znanja« (1969.) ispitivao institucionalna ograničenja diskurzivnih praksi koje svojim infrastrukturnim djelovanjem pretvaraju znanost u tehnologiju moći.

U posljednjoj fazi Foucault razmatra sustave moći usmjerene na tjelesnost. U utjecajnoj studiji »Nadzirati i kažnjavati: rađanje zatvora« (1975.) pokazuje povijest razvoja mehanizama nadgledanja i kažnjavanja tijela, od primitivnih metoda i sprava za mučenje do sofisticiranih mehanizama nadgledanja temeljenih na panoptičkome sustavu kaznionica, umobolnica, vojarni i škola, koje počivaju na disciplinarnom nadzoru pojedinaca u razrađenim modernim sustavima upravljanja društvom. Cilj je normiranje društva i pojedinaca čije ponašanje određuje norma.

Tako onaj koji je nadgledan (zatvorenik, luđak, vojnik, učenik) nikad ne zna promatra li ga netko, pa moć norme koja nadgleda, disciplinira i normalizira postaje metaforičko i stvarno sredstvo apstraktne društvene moći nad pojedincem. U »Povijesti seksualnosti« (1976. do 1984.), svojem posljednjem velikom djelu, prikazuje povijesni razvoj seksualnosti i njezinih transformacija da bi pokazao kako je suvremena opsjednutost seksom manje znak slobode, a više rezultat frustracija i pomanjkanja emancipacijskih potencijala tjelesnosti.

Prema Foucaultu, oslobađanju seksualnosti prethodi »seksualna revolucija« čije su dvije bitne karakteristike mini suknja i psihoanaliza. Foucaultovo polazište kada je riječ o seksualnosti glasi: »Seksualnost nije prirodno svojstvo/činjenica ljudskog života i nema biološko izvorište, već se njezino polazište nalazi u povijesti, društvu i kulturi«.

Dakle, ona je iskonstruirana iskustvena kategorija. Tvrdio je da je seksualnost prirodna karakteristika ljudskog življenja koja se na Zapadu snažno potiskuje, posebice od 17. stoljeća do danas. Za takvo potiskivanje Foucault jasno optužuje Katoličku crkvu kao moralni autoritet tadašnjeg, ali i suvremenog društva.

Foucault je također bio protivnik socijalnih kategorija vezanih uz identitet, poput spolnog, rodnog, odnosno seksualnog identiteta. Smatrao je da se većina znanstvenih istina o ljudskoj prirodi ne temelji na činjenicama, već na etičkim i političkim stavovima određenog društva. Iako je umro (od posljedica AIDS-a) gotovo deset godina prije pojave queer teorije, on je jedan od najznačajnijih prethodnika i utemeljitelja te teorije.

Njegovo je kompleksno i višedisciplinarno mišljenje obilježeno problematiziranjem humanističkih koncepata čovjeka. Utjecao je na mnoge suvremene mislioce, postavši referentna točka većine suvremenih filozofa, sociologa, politologa i drugih znanstvenika.