Četiri žene slične dobi (četrdesete do pedesete) javljaju se mami (sedamdesetogodišnjakinji) na digitalni sastanak i izvještavaju je o biografskoj točki u kojoj se trenutno nalaze. Jedna je upravo napustila muža, druga zapela na aerodromu, treća je eksperimentalna književnica ali živi od šetanja pasa i čuvanja mačaka, a tu je i četvrta kći, koja dobro zarađuje jer zajedno s mužem prodaje tečajeve »samopouzdanja za muškarce«.

U propagandu tih tečajeva zapakiran je niz konzervativnih agresija i mržnji prema svemu onome što nije »snažni bijeli muškarac, dominantni osvajač, lovac i vođa čopora«. Scenografski, svaka od protagonistica ima svoj panj, pod ili fotelju u kojoj sjedi, dok mama koja se javlja iz Zagreba, vlastita doma koji nije napustila, ima čitav kauč. Sve su glumice prisutne na istoj – namjerno ružnoj – pozornici punoj umjetnog drveća i cvijeća (prava digitalna distopija), ali tako da publika zna da ih dijele nevidljivi zidovi zoom sastanka ili sličnih aplikacija za javljanje preko ekrana. Pred nama je, dakle, pet paralelnih svjetova, koji teško prelaze u zajednički emocionalni prostor. Kazalište funkcionira kao odličan ironični komentar na stav da veze uspijevaju i online komunikacijom: dok su glumice pred nama, stalno smo svjesni manjkavosti i plitkosti digitalne komunikacije. I to ne samo u prizorima u kojima se glumica »smrzne« (zaustavi u pokretu) jer se (svima okupljenima) smrznuo ekran, nego i u tome što stalno isti kadar susreta u kojem se ljudi nalaze kad je digitalno druženje u pitanju ne hvata ono što nije u krupnom planu, a praktički sve važne međuljudske nijanse odvijaju se sa strane, ispod razine upaljene kamere.

Mama izvan klišeja o majčinstvu

Tena Štivičić gradi dramu oko starenja i starosti. Dok kćeri u zreloj dobi još uvijek pričaju o tome da se »tek trebaju« pronaći, tek se planiraju »ostvariti«, izvući iz lažnog jastva ili odmoriti od »pogrešnih« života koje žive, mama djeluje smireno i zrelo. I zbilja, kako drama napreduje, postaje jasno da ona živi svoju zagrebačku starost sa starim prijateljima i novim susjedima (Nepalcima), ni za čim ne žali, ne misli da je proćerdala život i voli svoje kćeri. Za razliku od njih, na različite načine sklonih tome da igraju ulogu »žrtve« i da okrivljuju druge za svoje situacije, lik mame preuzima odgovornost i za iznimno teške odluke. Primjerice, kako pomoći terminalno bolesnom suprugu da prolazi kroz manje bolno gašenje života. Finale predstave je mamino obraćanje kćerima u kojima im neizravno održi lekciju i iz etike i iz elementarne ljudskosti. Taj mamin završetak drame ujedno je i najzanimljiviji i najjače djeluje na publiku. Malo koja autorica danas uopće dođe do toga da starost postoji kao doba istinske rekapitulacije životnih izbora i da nipošto nije »umiranje od dosade« ili dementno zurenje u ništavilo.

MARA BRATOŠ/HNK U ZAGREBU

Predstava »Raseljene« kroz lik majke ruši i uvriježene predrasude o »užasu« starenja, iako je svjesna i tretmana starih ljudi u nehumano skupim domovima za umirovljenike (čime se nažalost ne bave naše vodeće političke stranke) i činjenice da je to razdoblje u kojemu ljudi podnose i različite tegobe, slabiju pokretljivost i bolesti. Ipak, starost je kod Štivičić prikazana i kao doba moći, kontra književnicama kao što su Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, koje su na tu temu pisale izrazito distopijski, rekla bih čak i mitomanski negativno. Govoreći o domaćim književnicama, ova je starost iz drame »Raseljene« puno bliža snazi i humoru Vedrane Rudan, koja čak ni u terminalnoj fazi bolesti nije prestala ismijavati lažnu samorazumljivost društvenih nepravdi ni dijeliti svoj unutarnji svijet s publikom, ni u jednom trenutku ne pristajući na sablasnu nemoć »posljednje etape«.

Berlinske glumice

U svojoj zadnjoj kolumni opisala je ropski položaj i nesmiljeno radno vrijeme onkologinje koja se bori protiv iscrpljenosti isplovljavajući brodicom ususret moru, pozivajući u kokpit i sve slobodne kolegice i kolege iz bolnice, samo da skupe malo snage, a jedna od završnih rečenica iste kolumne glasi: »Budući bolesnici! Izađite na ulice i svim se snagama borite protiv Države koja je rak za Hrvatsku.« Takva je samosvjesna mama i protagonistica iz drame Tene Štivičić. I neobično je važno znati da takve majke postoje, nisu samo plod imaginacije, kao i da priča o majčinstvu koju nam tijekom cijelog dvadesetog stoljeća priča psihoanaliza (»svaka majka je stalna prijetnja i konkurencija svojoj djeci«) ni klinički ni antropologijski nipošto nije istinita. Ali kao i mnoge druge dezinformacije (predugo) ostaje u našem socijalnom prostoru.

Svih pet berlinskih glumica igra suzdržano i »ohlađeno«, ali s puno humornih detalja (šutanja predmeta pozornicom ili ekvilibriranja tijela na nepravilnom panju). Temperatura njihovih odnosa zapravo je niska, daleko od mediteranske bučnosti, upadanja jednih drugima u riječ, izljeva emocija, gomile fizičkog kontakta i slično. Kao u jazzu, svaka junakinja na sceni ima svoj solo, a u međuvremenu sviraju i zajedno, ali vrlo diskretno i rezervirano. Barbara Schnitzler glumi britku majku; njezinu gorku kćer Sofiju te ujedno suprugu hrvatskog veleposlanika igra Constanze Becker; književnicu Sašu utjelovljuje Kathrin Wehlisch; kućanicu Suzanu zapelu na aerodromu igra Bettina Hoppe, a Sabinu novodesničarku Paule Knof. Sve su glumice vješte u registrima podrugljivosti i izbjegavanja izravnog konflikta, odnosno njihova je povučenost u sebe glavno pravilo ponašanja. Ne bi se reklo da su odrastale kroz intenzivnu bliskost; prije otuđenost. Zato je ton njemačke predstave zapravo satiričan. Posebno na račun Zagrepčana, komentiranih kao »ljudi koji priželjkuju tuđu propast«.

No, sudeći po reakcijama publike, zagrebačka publika iskreno se radovala uspjehu berlinske drame Tene Štivičić. Ispratili su je veoma dugim i toplim aplauzom, a komentari u foajeu mahom su pobrojavali istinitost problema koje drama dotiče. U studijima emigrantske književnosti uvijek se ponovo ističe njezina trauma, čega mladi ljudi u trenutku svojih napuštanja domovine u potrazi za boljim svijetom obično nisu svjesni. Dobro je da Tena Štivičić kao emigrantski glas o tome otvoreno govori, posebno otvoreno u drami raspravlja (kroz lik Saše) što se očekuje od pisaca iz bivše Jugoslavije ili »europskih gošći«: uvijek iznova vraćanje na temu rata. Autorica za sebe zahtijeva slobodu tematskog fokusa i postiže je ovom dramom »promašene zrelosti« sredovječnih protagonistica, ali i dosegnute lucidnosti lika majke. Sama scena HNK2, doduše, ponovo je pokazala sve svoje manjkavosti: lošu akustiku, slabu vidljivost ako ne sjedite u prvom ili drugom redu, općenito režim gledanja koji je idealan za veliko kinoplatno, a ne za detalje ljudskih lica u živoj izvedbi. Unatoč tome, važno je da smo vidjeli berlinsko tumačenje »Raseljenih« i da je domaća publika za njih pokazala puno sluha, naklonosti i savezništva kroz humor.