Štrajk ZET-a i Zagrebačkog holdinga otvorio je pitanje koje nadilazi konkretan spor oko plaća – gdje završava pravo radnika na štrajk, a počinje pravo građana na javnu uslugu? Radnici čiji posao snažno utječe na svakodnevni život grada nalaze se u paradoksalnoj situaciji: upravo važnost njihova posla daje štrajku snagu, ali istodobno otežava njegovu provedbu.

Sociolog Dragan Bagić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta kaže da su zaposlenici u javnom sektoru u dvostrukom položaju. Kad oni stanu, velik broj građana ostaje bez usluge, što stvara snažan pritisak na poslodavca i vlast. No, postoji i rizik da se javnost okrene protiv štrajkaša.

Senzibilizacija javnosti

– Zato je za pripremu štrajka u javnom sektoru od izrazite važnosti prethodna senzibilizacija javnosti, koje u ovom slučaju nije bilo, kaže Bagić, dodajući da treba unaprijed dobro osmisliti i minimalne usluge koje će se pružati tijekom štrajka.

Dosadašnji štrajkovi u javnom sektoru uglavnom nisu izazivali izrazito negativan stav javnosti, kaže Bagić, dok se u ovom slučaju ona većinski okrenula protiv organizatora. Zato ključnim postaje pitanje takozvanog »nužnog minimuma« usluge.

– Ako se od radnika očekuje da osiguraju velik dio redovne usluge, štrajk ne može biti učinkovito sredstvo pritiska. Način na koji se to pitanje riješi u slučaju ZET-a mogao bi imati posljedice za sve buduće štrajkove u javnom sektoru, upozorava Bagić.

Podsjeća i da pravo na javni prijevoz nije ustavna kategorija i ne može se po značaju izjednačavati s ustavnim pravom na štrajk. Smatra i da su tvrdnje o velikom zdravstvenom riziku zbog nekoliko dana neodvoženja smeća bile pretjerane, jer bi ozbiljan rizik nastao tek nakon duljeg razdoblja.

Profesor radnog i socijalnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu Viktor Gotovac položaj radnika u javnim službama ne smatra nužno slabijim, nego drukčijim od položaja zaposlenih u tržišnim djelatnostima. U privatnom poduzeću posljedice štrajka prvenstveno osjeća poslodavac – proizvodnja staje, isporuke kasne i nastaje ekonomska šteta. U zdravstvu, obrazovanju, prijevozu i komunalnim djelatnostima posljedice odmah osjećaju građani pa radni spor brzo postaje i društvena, medijska i politička tema.

Upravo zato javna važnost njihova posla predstavlja »dvosjeklu oštricu«: daje radnicima veliku pregovaračku snagu, ali stvara i snažan pritisak da štrajk što prije završi.

– Pravni adresat štrajka jest poslodavac. Građani osjećaju njegove posljedice. To dvoje nije isto. Štrajk koji nikoga ne pogađa i ništa ne remeti bio bi za poslodavca iznimno ugodan oblik sukoba, ali ne bi služio ničemu, a ponajmanje radnicima, kaže Gotovac.

Pravo na štrajk, naglašava, nije neograničeno, ali sam poremećaj javne usluge ne može biti razlog da ga se onemogući jer je upravo poremećaj izvor pritiska na poslodavca.

Zakon o radu

Hrvatski Zakon o radu, smatra, taj je problem razmjerno dobro postavio. Poslovi koji se tijekom štrajka moraju nastaviti obavljati trebaju omogućiti nastavak rada nakon završetka štrajka te spriječiti ugrožavanje života, zdravlja i sigurnosti stanovništva. Njihovim određivanjem ne smije se onemogućiti ili bitno ograničiti pravo na štrajk.

– »Nužni poslovi« nisu pravni poziv na što normalnije funkcioniranje sustava tijekom štrajka. Njihova svrha nije građanima zajamčiti uobičajenu razinu usluge ni poslodavcu osigurati gotovo redovno poslovanje. Oni su sigurnosni minimum, naglašava Gotovac.

Ne može se, dodaje, unaprijed odrediti znači li taj minimum 20, 40 ili 60 posto usluge. Presudno je što se njime postiže: mora zaštititi legitimni javni interes, ali i ostaviti dovoljno prostora da štrajk proizvede stvaran pritisak.

Poziva se i na standarde Međunarodne organizacije rada (ILO), prema kojima se gradski prijevoz u pravilu ne smatra »nužnom djelatnošću« u užem smislu, odnosno djelatnošću čiji bi prekid sam po sebi ugrozio život ili zdravlje stanovništva. Kod važnih javnih usluga moguće je odrediti minimalnu razinu usluge, ali ona ne smije biti toliko široka da štrajk postane neučinkovit.

– Ako tijekom »štrajka« autobusi i tramvaji voze gotovo redovno, pronašli smo originalan kompromis – da radnici imaju puno pravo na štrajk, pod uvjetom da nitko previše ne primijeti da štrajkaju, kaže Gotovac.

Slučaj ZET-a, smatra, pokazuje i slabosti sustava kolektivnog pregovaranja. Hrvatska ima kolektivno pregovaranje, obvezno mirenje, postupak utvrđivanja poslova koji se ne smiju prekidati i sudsku zaštitu, no pitanje je koliko ti mehanizmi učinkovito uspostavljaju ravnotežu između prava na štrajk i kontinuiteta javne usluge.

Posebno je problematično ako se pitanje nužnih poslova počne rješavati tek kada je štrajk pred vratima ili ako postupak njihova određivanja odgađa početak štrajka.

– Tada procedura koja bi trebala pomiriti dva prava može postati mehanizam kojim se jedno od njih vremenski neutralizira. Pravo koje postoji tek kad više nije korisno nije naročito impresivno pravo, kaže Gotovac.

Ako se pojedinim skupinama radnika zbog javnog interesa snažnije ograničava pravo na štrajk, dodaje, moraju postojati učinkoviti kompenzacijski mehanizmi: brzo i nepristrano mirenje, jasni rokovi i stvarna obveza obiju strana da pregovaraju u dobroj vjeri.

Pravni sustav, zaključuje, mora štititi i prava radnika i prava građana, ali zaštita građana mora značiti osiguravanje stvarno nužne usluge, a ne svođenje prava na štrajk na pravo koje postoji samo na papiru.

Zašto je zastoj ZET-a tako osjetljiv

Kristijan Rogić sa zagrebačkog Prometnog fakulteta ističe da je ZET složen sustav autobusnog i tramvajskog prijevoza koji pokriva gradsko i prigradsko područje, a pojedine linije povezuju Zagreb i sa susjednim gradovima. Njegov zastoj posebno pogađa umirovljenike, učenike i studente te korisnike škola, fakulteta, bolnica i drugih javnih ustanova koji teško mogu pronaći alternativni prijevoz.

Važnost javnog prijevoza, međutim, ne znači da njegovi radnici gube pravo na štrajk. Rogić rješenje vidi u unaprijed utvrđenim pravilima – minimalnom broju vozila, voznom redu ili rasporedu linija – kako bi se prije mogućeg štrajka znalo koji minimum funkcioniranja mora biti osiguran. Isti bi princip, smatra, trebalo primijeniti i na odvoz otpada te druge javne usluge.