U strukovnim srednjim školama smanjuje se satnica povijesti i geografije, a sada je na red došla i politika i gospodarstvo. Taj se predmet u trogodišnjim strukovnim školama u potpunosti ukida kao obavezan, a odluka o tome hoće li se možda ipak održavati prepušta se ravnateljima.

Pogrešna je to politika iz više razloga. Vjerojatno se u okviru cijele reforme popuštalo i zahtjevima poslodavaca koji obrazovanje na svim razinama vide isključivo u funkciji tržišta.

Sve što nije svrhovito za poslovni proces, za njih je nepotrebna drangulija. Za njih je logično da im, ako traže određene struke i specifična znanja, ne treba zaposlenik koji primjerice pasionirano prati što se zbiva na Bliskom istoku.

I još sve to stavlja u neki povijesni kontekst. No, oni i nisu ti koje bi se trebalo primarno pitati, jer je njihov interes – samo interes, koji je iz njihove perspektive legitiman, ali i brutalno sužen.

Ali, i da po strani ostavimo ove tržišne anomalije, naprosto je »po sebi« loše ljude tretirati kao da im šire obrazovanje i znanje više ne treba. Srednje škole, strukovne ili gimnazije, mogu biti »zadnja stanica« na obrazovnoj ljestvici, ali i odskočna daska za više.

U bilo kom trenutku mora se imati mogućnost izbora i promjene, horizontalno i vertikalno. Svi moraju imaju pravo pod jednakim se uvjetima dalje obrazovati. Mogućnost se nikome ne smije dokidati, nikoga plafonirati.

Građanski odgoj i politička pismenost su imperativ. Čovjek je biološko, ekonomsko, ali prije svega društveno biće, a onda i političko, jer život u zajednici traži dogovore i kompromise.

Oni se u liberalnoj demokraciji donose zajednički, ili bi se trebali donositi. Baš je zato iznimno bitno razvijati svijest da je potrebno imati stav; da ga nije uzaludno imati.

Svi su građani i politički akteri koji imaju prava i obaveze, ali na koncu i političku moć da stvari mijenjaju. Inače će se osjećati zapostavljeno i progovarati iz pozicije žrtve, što je plodno tlo za populizme, autoritarne režime i različite fobije i netrpeljivosti.

Zato je, dakle, katastrofalna pogreška iz dijela srednjih škola istiskivati te predmete, a pogotovo politiku i gospodarstvo. Svi će učenici, naravno, uskoro imati pravo glasa na izborima i utoliko je bitno da su svi politički što pismeniji.

Prije svega bi morali biti svjesni demokratskih alata koji su im na raspolaganju. Odgajati treba aktivne i odgovorne građane, a ne pasivnu masu koja će povjerovati u baš sve što čuje ili misliti da je politika »za nekog drugog«.

Što se ekonomije tiče, vjerujem da uče o tržišnoj ekonomiji, poduzetništvu, ali i o odnosu rada i kapitala, (ne)jednakostima i drugo. Ekonomsku i političku pismenost, uz pojam civilnog društva, treba širiti, a ne sužavati.

Uz tržišnu ekonomiju, postoji ili je postojala i planska. Uz neoliberalnu, opcija je intervencionizam, pa i socijalizam. U politici, imamo »desnicu« i »ljevicu«, no treba propitivati politike koje ih takvima čine.

Ti su pojmovi naime već pomalo anakroni, dijelom su se izlizali, praznili su se pa punili sadržajem. Nitko ne zna točan odgovor, jer se svijet mijenja, opcije se preslaguju, sve ih je teže prepoznati. Jesu li to uopće osi na kojima ih treba prepoznavati u današnje doba?

Postoje brojne interpretacije i narativi. Ti su narativi predmet izučavanja, da ih možemo razložiti, prepoznati ili neke elemente unutar njih ideološki raskrinkati.

Primjerice, neka stranka tvrdi da je »za radnike«, a zapravo se elementi njenih politika, porezne primjerice, lako mogu raspoznati kao nešto upravo suprotno, odnosno ono što ide u korist krupnog kapitala.

Ili, neki možda tvrde da ih vode kršćanske vrijednosti, a gledaju susjeda s mržnjom. To nije kršćanski. Kršćanstvo uči ljubavi prema svim ljudima. Lažni proroci ili naprosto »lažnjaci« na svakom su koraku.

Na biralištima se pojedinac javlja kao birač, kandidat ili oboje. Sva ta znanja korisna su i motivirajuća iz svih tih aspekata. To su kompetencije koje se moraju svladati da bismo imali bolju demokraciju, donosili bolje odluke za bolje društvo.

Loše odluke, a demokracija ih proizvodi, daju argumente onima koji misle da je demokracija greška, te da bi o određenim stvarima morali odlučivati samo »stručnjaci«, autoriteti i slično. Koji god bili.

To je pak najopasniji oblik mišljenja. No, umjesto da se edukacijom borimo za bolju demokraciju, svjedočimo u tom smislu regresiji, a ne napretku. Svjedočimo još jednoj kurikularnoj reviziji koja želi okljaštriti srednjoškolske programe do razine da iz formativnih godina izbaci temeljne pojmove ključne za život.

Nije bitno napamet znati pojmove jer tako postaju suhoparni i nesvrhoviti. Literatura se proučava i gradivo svladava kako bi se obogatio argumentacijski diskurs, kako bi se moglo polemizirati, napadati ili braniti – vlastiti stav.

Stav, kritičko mišljenje, ne da se može, nego se mora imati, ali da bi se mogao zauzeti, da bi se dakle mogao zauzeti suvisao i informiran stav, spoznaja se mora širiti i obogaćivati.

Uska znanja stvaraju sužene perspektive. Čim se spoznaja proširi, čim se, je li, dignemo na proplanak, prošire se horizonti, pa i ti stavovi nisu više kao stijene, nego mekšaju, ponekad možda i mijenjaju – kada smo sposobni čuti i drugu stranu.

Poželjno je da se stav ima, a ne da se zauzima pozicija promatrača, a onda se mora moći argumentirati. A da bismo mogli argumentirati, moramo nešto i znati. Što je znanje šire, argumenti su jači, ali se ne bruse tako da se samo »tuvi« svoje, nego u sučeljavanju, dijalogu, gdje se učimo i prilagođavati, tražiti kompromise, puteve razumijevanja, pa i solidarnosti ili se pak u određenom trenutku zaključi da se preko određene granice ne može.

Društveno i humanističko obrazovanje u današnje revizionističko, tehnokratsko i doba lažnih vijesti potrebnije je nego ikad kako bi se suprotstavili demagogiji, tržišnoj ili ideološkoj.

Osviještenost i moralno ponašanje su u vezi, kao što nema ni morala bez slobode. Ali, možda upravo to nekome odgovara, da znaju/znamo manje, jer smo tako lakši plijen za ribare duša.

Gong je naime otvorio proteklih dana ovu temu na javnoj raspravi »Što umjesto Politike i gospodarstva?«, održanoj u suradnji s Institutom za društvena istraživanja, u Uredu Europskog parlamenta u Zagrebu.

Govorili su tamo brojni stručnjaci, predložena su i neka rješenja, no predstavnika vlasti nije bilo. Autorica istraživanja o mogućim modelima političkog obrazovanja u strukovnim školama Eli Pijaca Plavšić upozorila je između ostalog na produbljivanje demokratske nejednakosti i na posljedice takve odluke po demokratsku kulturu cijele generacije i društva.

Predstavnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Nediljka Junaković upozorila je da upravo učenici strukovnih škola najranije izlaze na tržište rada te moraju poznavati svoja prava, prije svega radnička.

Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu kaže da je politička i demokratska kultura prevažna da bi se odluka o nastavi prepustila ravnateljima. No, posebno bih izdvojila misli profesorice povijesti Helene Jilek Kubalek koja je za jednu televiziju izjavila da je to što će u strukovnim školama biti samo jedan sat povijesti strašno jer to, kaže, nije kontinuitet koji je potreban i neophodan.

Povijest pak u kontekstu politike i gospodarstva je važna, rekla je, jer se u povijesti učenici po prvi puta susreću s pojmovima kojima kasnije trebaju baratati u suvremenom svijetu.

»Čini mi se da je zadatak da se isperu mozgovi, da o ničemu ne razmišljaju, da ništa ne znaju i da budu lako manipulativna masa«, zaključila je profesorica Jilek Kubalek.

I sve je rekla.

Prema pak recentnim istraživanjima, učenici upravo strukovnih škola u prosjeku su isključiviji od svojih vršnjaka iz gimnazija. U porastu je homofobija, nacionalna isključivost, sve se više propituju demokratske vrijednosti i klizi prema autoritarnima.

Ako se politička pismenost kao dio građanske i demokratske kulture ukine u školama i prepusti društvenim mrežama, moglo bi biti još gore. Ekonomska pismenost pak podrazumijeva širi pogled od financijske.

Financijska mi pomaže da upravljam svojim novcem. Ekonomska znači razumijeti ekonomske odnose u društvu. Retradicionalizacija je međutim već dugo prisutna.

Klizanje u radikalizam nije ni čudno kada se pogleda cjelokupna atmosfera u društvu, našem, ali i u cijeloj Europi, gdje se sve više pod znak pitanja stavljaju neupitne vrijednosti, relativiziraju zločini i stalno tendenciozno propituje što je prava strana povijesti.

To rade i političke elite, pa i neki predstavnici vlasti. Čak četvrtina mladih kod nas ne slaže se da je hrvatska državnost utemeljena na antifašizmu. Više od pola ne bi zabranilo ustaški pozdrav.

Posljedica je to nažalost i činjenice da ni obrazovna vertikala nije pošteđena dvostrukih konotacija. U Rijeci je pak na djelu propitivanje »zdesna« zdravstvenog odgoja.

A gradonačelnica prečesto nema stav. Pa tobože sve prebacuje na struku. Govorili smo o važnosti struke da doprinese formiranju stavova, ali i zašto se stav u jednom trenutku ipak mora zauzeti. Bez stava nema odgovornosti, a bez odgovornosti – nema politike.