Hrvatska se posljednjih godina suočava s neobičnim paradoksom: gospodarstvo raste, investicija je sve više, a prostora za različite interese kao da manjka. Dok se s jedne strane grade stanovi, turistički i energetski objekti, industrijski pogoni, farme i infrastruktura, s druge se sve češće organiziraju građani koji takvim projektima pružaju otpor.

U prvih šest mjeseci ove godine, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku, izdano je više od pet tisuća građevinskih dozvola, za radove vrijedne 3,36 milijardi eura, dok je hrvatski BDP u drugom tromjesečju realno porastao 1,7 posto na godišnjoj razini.

Neposredan utjecaj

Od kamenoloma i farmi do turističkih projekata i energetskih postrojenja, iza naizgled različitih lokalnih sukoba sve se češće pojavljuje isto pitanje – tko odlučuje čemu će neki prostor služiti i čiji interes pritom ima prednost? Za investitora je zemljište preduvjet poslovanja i stvaranja nove vrijednosti, za lokalnu zajednicu ono je prostor svakodnevnog života, a za društvo u cjelini ograničen resurs koji jednom prenamijenjen više nije lako vratiti u prvobitnu funkciju.

Može li se zato govoriti o novoj fazi hrvatskog gospodarskog razvoja u kojoj se više ne vodi samo borba za kapital, radnu snagu i investicije, nego i za prostor?

Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta prosvjede protiv farmi, kamenoloma i energetskih projekata vidi kao izraze istog dubljeg problema; komodifikacije prostora, odnosno njegova promatranja prvenstveno kao resursa za eksploataciju i izvlačenje profita.

– To je i problem modela društvenog razvoja, no bilo bi prerano govoriti o jedinstvenom, ujedinjenom pokretu. Još uvijek je riječ o relativno izoliranim prosvjednim epizodama kojima nedostaje zajednički okvir razumijevanja problema i organizacijska umreženost, istaknuo je Kardov.

Prosvjed za Liku u Zagrebu bio je, kaže, jedan takav trenutak zbliženja, no zajednički interpretativni okvir koji bi ujedinio različite društvene skupine, prema njegovoj procjeni, još ne postoji.

Sama brojnost lokalnih prosvjeda, dodaje, ipak jasno govori da su institucionalni kanali za sudjelovanje građana u odlučivanju blokirani ili ograničeni.

Zašto se ljudi mobiliziraju baš kad se projekt odvija u njihovoj neposrednoj blizini? Prema Kardovu, takve su intervencije jednostavno svima vidljive, a njihov utjecaj na svakodnevni život neposredan, dok se teže mobiliziraju oko apstraktnijih pitanja s neizravnim učincima.

No dodaje i važnu proceduralnu dimenziju: prosvjedi u izvedbenim fazama projekata često su građanima posljednji preostali način utjecaja.

– U posljednjih nekoliko godina čak 90 posto svih javnih savjetovanja provedeno je u rokovima koji su bili ispod zakonskog minimuma od 30 dana.

Pritom, savjetovanja se često provode baš tijekom kolektivnih godišnjih odmora ili blagdana, što djeluje kao skriveni mehanizam sprječavanja sudjelovanja građana u ranijim fazama odlučivanja, zbog čega im ne preostaje ništa drugo nego djelovati izvaninstitucionalno, upozorio je Kardov.

Buntovni niz

Koncept NIMBY-ja (»not in my backyard«, odnosno sindrom »samo ne u mom dvorištu«), kojim se često etiketira takav otpor, Kardov smatra vrlo ograničene vrijednosti i primjenjivim tek na uzak krug slučajeva u kojima korist od projekta ima šira zajednica, dok manji dio te iste zajednice snosi pretežan dio štete.

– U najvećem broju slučajeva takva raspodjela nije posljedica objektivne nužnosti, nego nastojanja za maksimizacijom i nejednakom raspodjelom profita. Prečesto se NIMBY koncept koristi samo kao alat za delegitimiranje zahtjeva lokalnih zajednica jer se u procesu planiranja odbilo uzeti u obzir potrebe i interese različitih skupina, naveo je.

Sukob interesa kapitala, države i lokalnih zajednica, prema Kardovu, nije nov, može se pratiti od početka dvijetisućitih, kada su se, nakon što su u tranzicijskom razdoblju dominirali sukobi oko ljudskih prava i radničkih prava, uz jači priljev stranog kapitala otvorili novi prijepori oko prostora.

Podsjeća na niz mobilizacija iz tog razdoblja; prosvjede oko Varšavske ulice u Zagrebu, dubrovački Srđ, splitski Marjan, puljski Muzil, kao rane pokazatelje istog problema.

– Oslabljeni kapacitet upravljanja, nedovoljna čitljivost prostora, niska demokratska kultura i zarobljene institucije stvaraju uvjete u kojima zakonske i druge procedure lako postaju servisi privatnih interesa, istaknuo je Kardov.

Profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Josip Tica, koji upravo priprema novi udžbenik »Urbana ekonomika i tržište nekretnina«, pristupa istom problemu iz posve druge perspektive – brojki.

Mjereno BDP-om po kvadratnom kilometru, tvrdi Tica, velika većina hrvatskog prostora u europskoj je usporedbi zapravo podrazvijena, ekonomski nepopunjena.

U 2025. godini približno dvije trećine od gotovo 100 milijardi eura novostvorene vrijednosti u Hrvatskoj nastalo je na svega nekoliko »točkica« na zemljovidu – u Zagrebu, Rijeci i Splitu.

Čak su i ta tri najveća hrvatska grada, u europskim razmjerima, među manjim koncentracijama ekonomske aktivnosti, bilo da se mjeri stanovništvom ili proizvodnjom.

– Iz toga vrlo lako možemo zaključiti kako čak i u najintenzivnije korištenim regijama Hrvatske ne manjka prostora za daljnji ekonomski razvoj. Kako u tehnološkom tako i u prostornom smislu, kazao je Tica.

Procjena koristi

Vrijednost nekretnina, objašnjava, prvenstveno ovisi o razini ekonomske aktivnosti na tom prostoru: što je veća proizvodnja roba i usluga, to više sredstava gospodarski subjekti i kućanstva mogu izdvojiti za zemljište.

Upravo to objašnjava golemu razliku u cijenama nekretnina između Zagreba i, primjerice, ruralnih dijelova Banije ili Posavine. Tica se poziva i na studiju o obnovi Banije koju je vodio njegov kolega Vladimir Čavrak, koja pokazuje da kad se u nekom prostoru zatvori gotovo polovina radnih mjesta, poput željezare, rafinerije ili mesne industrije s kooperantima, nestaje takozvana centripetalna sila koja ljude drži u tom prostoru.

Slijedi odseljavanje radno sposobnog stanovništva, a potom pada i interes za stanovima, poslovnim prostorima i naposljetku za samim prostorom.

Tonči Tadić, fizičar i stručnjak za nuklearnu sigurnost s Instituta »Ruđer Bošković«, unosi u raspravu praktičnu, planersku dimenziju. Složio se potpuno s Ticom kako prostorni pritisak u Hrvatskoj nije ravnomjeran, koncentriran je na razvijene dijelove zemlje, Zagreb i okolicu, veće gradove te obalu i otoke, dok potražnje za zapuštenim slavonskim selima praktički nema.

Osnovni problem, prema Tadiću, leži u praksi mijenjanja prostornih planova čim se pojavi zainteresirani investitor, umjesto dosljednog pridržavanja unaprijed određenih pravila.

– Ako je nešto plaža, trebalo bi ostati plaža, a ako je šuma, šuma. Ne bi se smjelo odustajati od planiranog uređenja samo zato što se pojavio netko s novcem, istaknuo je.

Kao upozoravajući primjer navodi Hvar iz 2004. godine, kada je Ekonomski fakultet u Splitu na temelju infrastrukturnih kapaciteta procijenio da otok može podnijeti najviše stotinu dodatnih turističkih ležajeva – dok su Hvar, Stari Grad i Jelsa istodobno planirali po 10.000 novih ležajeva svaki.

– Kada se pretjera s gradnjom, vrijednost počinje padati, upozorio je Tadić, postavljajući i pitanje tko na kraju plaća komunalnu infrastrukturu koju takav razvoj zahtijeva.

Svakom gradonačelniku, kaže, savjetovao bi da prvo postavi jednostavno pitanje – kakva je stvarna korist za njegov grad od nekog projekta i kako će promijeniti život stanovnika nabolje.

Podsjeća i da isti izvor energije, poput velike solarne elektrane, može biti ekološki prihvatljiv u smislu proizvodnje, a istodobno ozbiljno narušiti okoliš samim zauzimanjem prostora, uništavanjem prirodnih staništa i prekidanjem migracijskih koridora divljih životinja, što može dovesti i do češćih susreta ljudi s medvjedima ili divljim svinjama u naseljenim područjima.

Hotel ili tvornica?

Posebno je zanimljivo Tadićevo zapažanje, koje se podudara s Ticinim, o tome kako javnost različito percipira rizike.

– Usporedi li se, primjerice, tvornica solarnih panela, s pogonima, dimnjacima i bukom, i luksuzni hotelski resort koji ograničava pristup obali lokalnom stanovništvu, stvara velike količine otpada i zapošljava uglavnom stranu radnu snagu, građani bi se kod nas prije pobunili protiv tvornice, iako bi ona mogla zapošljavati lokalno stanovništvo, dok turistički kompleks nosi možda i veće dugoročne posljedice za zajednicu.

U Hrvatskoj postoji raširena predodžba da industrijski pogoni nužno znače dim, smrad, prašinu, zračenje i opasnost. Hotelska i apartmanska naselja često se prihvaćaju kao nešto normalno, primijetio je, upozoravajući na primjer dijelova španjolske i grčke obale s apartmanskim naseljima koja su izvan sezone gotovo posve prazna.

Energetska tranzicija, potvrđuje Tadić, dodatno će pojačati pritisak na prostor. Obnovljivi izvori, osobito solarne elektrane, zahtijevaju mnogo zemljišta, a vjetroelektrane utječu na krajobraz i migracijske koridore ptica.

Jedno od mogućih rješenja vidi u plutajućim solarnim elektranama na akumulacijskim jezerima, koje koriste već postojeću vodenu površinu i infrastrukturu umjesto zauzimanja novog zemljišta. Upozorava i da rješenja za skladištenje energije, poput reverzibilnih hidroelektrana, mogu imati ozbiljne posljedice za prostor.

– Bilo bi šteta potapati vrijedne doline i uništavati riječne ekosustave zbog relativno malih dodatnih energetskih kapaciteta. Nuklearne elektrane, uključujući male modularne reaktore zauzimaju razmjerno malo prostora u odnosu na količinu proizvedene energije, što ih čini vrijednima daljnjeg razmatranja, uz temeljitu procjenu sigurnosnih i okolišnih uvjeta, napomenuo je Tadić.

Hrvatska udruga poslodavaca stava je da Hrvatska, s gustoćom naseljenosti od svega 63 posto europskog prosjeka, nema stvaran problem nedostatka prostora za investicije, osim djelomično u uskom obalnom pojasu.

Problem je, prema HUP-u, nešto drugo: može li se na pojedinoj lokaciji projekt ostvariti u predvidivom roku, uz poznate troškove i pravnu sigurnost. Ako se na dozvolu ili priključak čeka godinama, formalno dostupno zemljište investitoru zapravo nije dostupno, a to se tvrde, već osjeti u hotelijerstvu, energetici i informacijsko-komunikacijskom tehnološkom sektoru, gdje mrežni kapaciteti, dozvole i okolišni postupci ostaju »uska grla« unatoč jasnom investicijskom interesu.

Otvoreni dijalog

– Otpor lokalnih zajednica HUP ne svodi na puko nerazumijevanje gospodarstva, nego ga vidi kao spoj razmjerno dobrog životnog standarda, koji stvara dojam da se novi projekti mogu izbjeći bez posljedica, i nedostatka povjerenja u institucije koje bi trebale nadzirati rizike.

Slučaj ilegalno odloženog otpada u Gospiću dodatno je narušio to povjerenje i pojačao otpor prema novim investicijama diljem zemlje, no rješenje vidimo u ranom i otvorenom dijalogu s građanima, transparentnom radu institucija te konkretnim administrativnim reformama – jedinstvenom mjestu za postupke, rokovima od najviše 30 dana za utvrđivanje potpunosti zahtjeva za obnovljive izvore energije te barem upola kraćem vremenu priključenja na elektrodistribucijsku mrežu.

Sadašnji standard ne možemo dugoročno održavati bez novih privatnih ulaganja. Jednako tako nije dovoljno od građana očekivati da uvijek i bespogovorno institucijama vjeruju, poručili su iz HUP-a.

Hrvatskoj objektivno ne nedostaje prostora – nedostaje joj, čini se, povjerenje, predvidivost i jasna pravila igre prema kojima bi se odlučivalo tko, gdje i pod kojim uvjetima smije taj prostor koristiti.

Porast interesa i prosvjedi najbolje što nam se moglo dogoditi

– Najveći trošak je oportunitetni trošak, odnosno trošak propuštene prilike. To ne znači da treba nekritički prihvaćati svaku investiciju neovisno o utjecaju na okoliš i kvaliteti radnih mjesta koje donosi, kaže Josip Tica.

Pitanje je kakve su koristi lokalnoj zajednici od hotela u stranom vlasništvu u kojem rade strani radnici i koji je toliko skup da u njemu ljetuju isključivo strani državljani.

Isto tako, kakve su koristi lokalnoj zajednici od tvornice koja nudi loša i nekvalitetna radna mjesta, istaknuo je Tica i upitao – zašto dopustiti razvoj proizvodnih sektora koji snažno i trajno zagađuju okoliš.

Pozvao se i na istraživanja OECD-a, prema kojima pozitivni učinci investicija na lokalno gospodarstvo prvenstveno ovise o kvaliteti i sposobnosti lokalnih institucija da zaštite opći interes. U tom svjetlu, zaključuje Tica, sam otpor javnosti i spomenuti prosvjedi predstavljaju nešto pozitivno.

– Opći interes javnosti i navedeni protesti najbolje su što nam se moglo dogoditi i dokaz da se razvijamo kao društvo u pozitivnom smjeru, poručio je Tica.