Znate li koliko radnika danas zapošljava »3. maj«, u samom začetku jedno od najvećih brodogradilišta Europe, kasnije socijalistički gigant koji je dosegnuo čak sedam tisuća zaposlenika? Oko 450! Od toga ih 300 radi u »kancelarijama«, proizvodnih je radnika samo 130. Istina, zbog zavrzlama s vlasničkim preuzimanjem od strane aktualnog vlasnika »Iskre«, ostalo je još nekih stotinjak radnika u »starom« »3. maju«, ima i kooperanata, no u osnovi taj mitski »3. maj« koji je othranio i učinio vrhunskim profesionalcima na tisuće ljudi, odškolovao jednako toliko učenika i praktikanata, danas ima manje zaposlenika nego što ih ima – Grad Rijeka. Simbolična paralela, ma koliko brutalna bila, zorno oslikava tragičnu gospodarsku sliku Rijeke. Grada u kojem su najveći poslodavci njegove birokratske strukture i – KBC.

No, nije priča s »3. majem« takva od jučer, agonija traje desetljećima. S obzirom na to da se isprva vjerovalo u opstanak brodogradnje – s naglaskom na vjerovalo, jer odbacivalo se prihvatiti trendove koji su jasno govorili kako je ta djelatnost nepovratno odselila na Daleki istok – razne su hrvatske vlade, prema procjenama (jer točan je izračun uistinu teško napraviti), u riječko brodogradilište investirale oko dvije milijarde eura! Da, dobro ste pročitali, ekstreman je to iznos, po prilici kao pet godišnjih proračuna Primorsko-goranske županije. Ono što je posebno upitno – novac se investirao bez da se imalo do kraja jasnu viziju kakva će biti i nakon kojeg će vremena brodogradnja na Kantridi dati zadovoljavajuće, »value for money«, rezultate.

PORAST POSJETITELJA

Drugim riječima, uglavnom se pojma nije imalo što će, osim trenutnog gašenja požara, taj pojedini investicijski input značiti za budućnost brodogradnje u Rijeci.

Da ipak na riječkoj morskoj crti nije sve tako tragično kao s pustom trećemasjkom dolinom, pokazao nam je u četvrtak otvoreni, 42. po redu, ovogodišnji Rijeka Boat Show. Obilje izloženih plovila i opreme, jako velik odziv posjetitelja, lijepo vrijeme, Rijeka sljubljena sa svojom obalom.

– Ovogodišnji rast broja izlagača, nije velik jer i lani ih je bilo skoro maksimalno koliko ovaj prostor dopušta, ukazuje na to da najstariji hrvatski sajam nautike, s obzirom na to da je prvi bio daleke 1974. godine, itekako ima ne samo perspektivu nego upućuje na to kako je Rijeci potreban iz čitavog niza razloga. Svakako i kao poticaj za razvoj ne samo male brodogradnje nego i čitavog niza komplementarnih djelatnosti, ali prije svega kao specifični vid razvoja turizma. Lani smo, naime, imali šest tisuća posjetitelja s kupljenim ulaznicama, dok ove godine, posebno stoga jer je vikend sunčan i jako pogodan za obilazak svih stotinu izlagača, očekujemo i znatni porast.

Vidno zadovoljan ispričao nam je to Ivan Črnjarić, direktor Rijeka Boat Showa, godišnjeg sajma nautike što završava danas u 18 sati. S razlogom zadovoljan jer je protok posjetitelja bio je uistinu velik. Pogodovala je tomu i cijena ulaznica, pet eura za odrasle, ništa za djecu do 12 godina, što znači da je obiteljski obilazak Ri Boata tražio svega desetak eura.

Na tragu Črnjarićevih razmišljanja bio je i Ivan Herak, dugogodišnji član Uprave ACI-ja, ali i osoba koja jako dobro anticipira dohodovne trendove, posebno u turizmu i s njim povezanim djelatnostima. S obzirom na to da je rođen, baš kao što je i svoje formativne godine proveo u Poreču, i to u vrijeme njegove silno velike turističke ekspanzije, »genetski materijal« od kojeg je satkan ima prirodno ugrađeno i promišljanje razvoja turizma.

– Vjerujem da će proces dobivanja koncesija po ACI-ju proći u željenom smjeru što bi značilo nastavak stabilnog poslovanja prijeko potrebnog i za nastavak izgradnje marine Porto Baroš. Da, i ja kad vidim kako je ispunjen Gat Karoline Riječke znam da je Ri Boat jako dobro postavljen, da je uspostavio odličnu komunikaciju s izlagačima, tako da je jasno kako mu već sad nedostaje prostora. Treba mu širenje za što bi odlično bilo otvaranje marine.

Koja bi se s ovakvim događajem kompleksno posložila. Mada, ja Ri Boat vidim i na skoro čitavom prostoru putničke luke, pojasnio nam je svoju viziju razvoja sajma, koji osim tradicije ima i jako dobre komparativne prednosti kraja u kojem se nalazi. Posebno to što je prometno jako dobro povezan s čitavim nizom obližnjih država.

POVIJESNA ŠANSA

Sajam je k tome pokazao i kako je svijet – doista poludio. Kako se sve okrenulo naglavačke. Krenimo primjerice od dva jako zapažene, pa i jako popularna plovila: Jeanneauov Mary Fisher i Beneteauov Antares. Slični, raskošni, s motorima što prelaze 200 »konja«, a cjenovni startaju od 55 tisuća eura. Opremljeni kuhinjama, prostorom za spavanje, ma pravi domovi na moru. Dobro, malo ih tko preuzme po toj cijeni jer s nizom dodatne opreme znaju i udvostručiti cijenu, ali opet – za isti iznos se na kopnu može kupiti samo minijaturnu garsonijeru. Da ne govorimo o automobilima jer se i oni iz dva najmanja segmenta mogu »nakititi« tako da pređu cijenu od 30 tisuća eura.

– Da, sve što imamo dobro se prodaje, ponekad nas čak i malo iznenadi potražnja, ali da, u cijelosti svega što se oko nas s cijenama događa, očigledno da kupnja ozbiljnijeg plovila više nije nešto što bi nas šokiralo iznosima. Konkretno Jaguar 5.4 tvrtke Prua al Veneto što se nalazi na krajnjem jugu Italije, u kalabrijskoj Lameziji Terme, može se kupiti i za manje od 30 tisuća eura, objasnio nam je Fabijan Mihovilović iz pulske tvrtke Marine Kras koja se uspješno bavi i rentanjem plovila.

Rekli smo mnogo puta kako Rijeka ima ne samo fantastičnu pozicioniranost kao jedna od točki Mediterana najdublje uvučenih, i s jednakom takvom cestovnom infrastrukturom, u srednjoeuropski prostor. Koji, iako na mnogim svojim pozicijama nema mora, itekako voli i kupuje plovila. Jahte, jedrilice, glisere i fishermane. Posebno kad su opremljen tako da se ljetnih mjeseci doslovno može živjeti na njime, a da s druge strane imaju cijene kao mikroskopski stanovi. A kad smo tako svi zajedno lijepo prihvatili misli uzvanika na otvorenju Ri Boata, one koje su konstruktivne po pitanju povezivanja ovakvog sajma s turizmom kao i s realnim gospodarstvom – učinimo nešto. Svi su, od izlagača pa nadalje jasno isticali – Rijeka s ovakvim nautičkim pričama ima odličnu perspektivu. Odnosno, kako je to lijepo naglasio i Herak.

– Rijeka upravo na razvoju ovakvih priredbi, kao i izgradnje te razvoja Porto Baroša što je po mnogima sada i konačna odluka ima veliku, povijesnu šansu konačno napraviti taj toliko potrebni iskorak iz tvorničke prošlosti u jako zanimljivu budućnost koju bi predvodio zanimljivo strukturirani turizam, pojašnjava Herak dakako s mišlju i naglaskom dakako sna razvoj nautičke grane turizma, rekao je Herak.

NAUTIČKI CENTAR BUDUĆNOSTI

Odlična, lijepa priča. I konačno konkretno poticajna u riječkoj poslovnoj letargiji.

I sad zamislite. Da se nalazite u nekom gradu hrabrih ljudi. Potpuno zanesenih vizionara na njegovim čelnim funkcijama. Političara koji neće kupovati socijalni mir tuđim novcima za rast vlastite političke popularnosti. Koji neće ubacivati milijarde eura u nešto što nema, prema analizama svih relevantnih i mjerodavnih struktura, budućnosti. I neće prodavati »3. maj« za iznos koji ni u kom slučaju ne bi zadovoljio Damira Miškovića kod transfera Tonija Fruka. Ma zamislite naprosto da je netko pametan na vrijeme rekao – dosta. Brodogradnja, nažalost, više nema šansi. Zamislite da je pametan i hrabar netko, tada davno, rekao kako će se na nešto manje od 45 tisuća trećemajskih »kvadrata » napraviti – ne samo velika marina sa svim pratećim sadržajima, nego i remontni centar, jedan najvećih servisa i skladišta rezervnih dijelova za jahte na Mediteranu. Na kraju krajeva, pa tko bi takvom prostoru mogao konkurirati kad nitko nema 300 tonsku dizalicu! Riječki bi nautički centar, u kojem bi se odvijao i najveći nautički sajam u ovom, ma i onom, dijelu Europe na koji bi dolazilo stotinjak tisuća posjetitelja iz čitavog svijeta. Zamislite da su te milijarde iskorištene i za izgradnju nove Kantride, da su na jednoj i drugoj lokaciji – stadion ima upola manju površinu, ali zajedno bi dolazili do skoro 70 tisuća četvornih metra, izgrađeni i smještajni kapaciteti, hoteli recimo – zamislite takvu Rijeku!

Ali, Rijeka već desetljećima, a kako se čini besciljno lutanje se nastavlja, nema ni hrabrosti ni vizije. Ima povremenu sposobnost potrošiti na neke nedovoljno funkcionalne objekte neprimjereno velike iznose, ali da bi imala hrabrosti »okrenuti priču« u smjeru novih mogućnosti, ma ni u primisli. Samo nemušto politikanstvo i međusobno vrijeđanje na ideološkoj osnovi. I da, dakako tu joj nema ravnog, trošenja proračunskih sredstava. Kako se u tim situacijama lako dijele deseci tisuća eura i to na »projekte« koji kad bi naplaćivali ulaznice na svoje programe zasigurno ih ne bi prodali dovoljno ni za »sol i papar«.

Rijeka Boat Show je naprosto »pucao po šavovima«, tako je bolno vapio za širenjem, za novim površinama koje bi mu omogućile nove sadržaje, bio je i tako privlačan za posjetitelje, a opet – pitanje je hoće li se dogodine »samo« ponoviti ili će ipak moći iskoračiti. K tome, tu je i dokazano kreativni i hrabri Ivan Črnjarić. A ima ih još.

Dovoljno bi bilo kad bi ih se poslušalo i pustilo da rade. O da, imala bi tada Rijeka ne samo najstariji nego i najveći nautički sajam. I to ne samo u Hrvatskoj. Na trećemajskoj obali bi se ne moglo uspoređivati s Monte Carlom ili Cannesom – oni bi imali tu potrebu i želju. Biti kao Rijeka. Eh, da je u Rijeci barem malo više onih koji će evidentnom broju vizionara biti od pomoći. Brzim dozvolama i proračunskim novcem. A ne kao do sada baviti se političko-totalitarističkim ekonomijama ili tužno i bespomoćno gledati u »plodove« njihova rada. Gdje bi nam tada, a i Rijeka Boat Showu bio kraj.

OD TORPEDA DO PRELUKA

A tek lungo mare! Start bi bio na lansirnoj rampi Torpeda, dakako temeljito obnovljenoj. Moguć i razgled remize, osmerostazne, secesijska zgrada, a unutra popravak lokomotiva. Pa punih sedam kilometara do Preluka. U sustavu »3. maja« kafići i restorani, brojne trgovine nautičkom opremom, predstavništva prozvođača premium brodica, glisera i jahti, testni poligoni za isprobavanje plovila, i onda pored kuće svjetski poznatog slikara Eterovića, novog stadiona, preuređene ex dječje bolnice, VIP tribine s koje se bodrilo motocikliste na nastupima za prvenstvo svijeta… Koje bogatstvo!

STVAR PRESTIŽA

I ne, ma ni u kom slučaju da bi netko ostao bez posla! Nikad takvo nešto ne bismo propagirali. Broj zaposlenih bi višestruko narastao, baš kao što bi i svi oni koji danas rade u 3. maju, s nemalim strahom za redovitost ionako nevelikih primanja, ostali bi raditi. Što u servisnim pogonima, što u onim dijelovima sustava u kojima bi trebali računovodstveni poslovi. Ne samo da ne bi bilo posla, nego bi na nekim pozicijama bila i stvar prestiža raditi u takvom sustavu.