O problemu gospićkog ilegalnog odlagališta otpada mnogo se piše, još se više svađa i vrijeđa na političkoj razini, odnosno na razini političara, a da je u naravi priča itekako poznata, najmanje četvrt stoljeća. Prostor kontinentalnog dijela Ličko-senjske županije postao je nakon rata i dodatne depopulacije »idealnim« za najrazličitije makinacije s otpadom, sve tamo od poznate perušićke priče s ciglama i ciglanom. K tome, ma koliko se danas »pravili ludima«, odlaganje otpada u Gospiću također je poznata pa i poprilično stara priča. Mediji su danas prepuni Like, s mnogo patetike, tužnih pogleda i govora ispod glasa, no je li baš tako? Ovaj razgovor je pomalo izvan istaknute matrice jer za mišljenje smo pitali don Anđelka Zdeslava Kaćunka. Ne samo kako bismo dobili stav Crkve o tome pitanju, premda ne službeni koji obično dolazi iz drugih izvora, nego i zbog činjenice da se upravo on u niz navrata osobne referirao o toj temi. Iako ne živi na samom »izvorištu zagađenja«, na području Gospića i Like nego Otočca i Gacke, jako je to, posebno u svom podzemnom dijelu vodotoka, povezani kraj.

Unosan biznis

Kako tumačite da su se Lika, Gacka i Krbava upravo u ovom trenutku našle u fokusu zanimanja u pitanju otpada? Nema gdje ga se ne odlaže, jako je veliki broj ne nepoznatih nego godinama poznatih odlagališta, i sve do danas – ništa? A onda odjednom briga za tlo, vodu i prirodu čak i za ljudsko zdravlje?

– Slažem se s vašim tvrdnjama, koje su čak svojevrsna dijagnoza stanja. Upravo zbog načina kako je taj »velebitski« otpad javno »zasmrdio« odmah sam se na temelju 45-ogodišnjega novinarskog iskustva zapitao što bi mogli biti razlozi da je ta, ne samo gospićka nego i općenito hrvatska tema, najednom postala javna kampanja. I to na takvoj razini da se, potpuno suprotno tradicionalnim hrvatskim običajima, na istoj barikadi zajedno nađu i tzv. ljevičari i tzv. desničari koji su inače u sukobu i na suprotnim stranama.

Danas postavljam retoričko pitanje gdje su bili i zašto nisu tako »ustali« npr. kad je papa Franjo objavio encikliku »Laudato si« o tzv. cjelovitoj ekologiji te cijeli svijet pozvao da poduzme«brzu i jedinstvenu globalnu akciju… u brizi za naš zajednički dom«, a već tada je bilo mnoštvo otrovnih ilegalnih deponija diljem Hrvatske. Uz to, svjestan kako su smeće i otpad ne samo otrov nego i resurs, jer je njihovo »zbrinjavanje« unosan biznis, a na temelju davno pročitanog znanstvenog djela »Politika i droga«, znao sam koji sve lobiji na tome području ostvaruju profit i u čemu je država – od SAD-a do Hrvatske – gotovo nemoćna ili prisiljena na suradnju. U pravilu, valja se zamisliti kada se različiti trovači ljudi počnu brinuti za zdravlje naroda. Zato sam, kad je u »glavni stožer« ponovo ušao notorni koronaški »vakseroman« Capak, bio potpuno siguran da je riječ o novom »capakluku«. Dakle, sve vodi zaključku da je riječ o nečijemu planu i dobro organiziranoj akciji kako bi se dobio dojam spontanog »ustanka naroda«. To pak ne znači da su namjere apriorno »zaplotnjačke«, jer možda je (teoretski čak na vrhu države!) riječ o pokušaju da se »demokratskom snagom osviještenog naroda« učini pritisak na razne »grabežljivce« da obuzdaju svoje pretjerane apetite.

Prostor na kojem živite i djelujete dugi niz godina u pravilu je u svakom smislu, posebno medijskom na nacionalnom planu, marginaliziran. Političari s vrha sjete ga se samo pred izbore – sad im je odjednom svima važan?

– Točno. Taj fenomen povezan je s prethodnim pitanjem. Zato sam se intuicijom, koja me hvala Bogu dosad nije prevarila, odmah nakon »eksplozije afere« sjetio famoznog »11. rujna« u New Yorku, koji je službeno bio povod za »borbu protiv terorizma«, a poslije su se otkrili i pravi motivi i glavni protagonisti-scenaristi cijeloga globalnog showa. Ta činjenica dodatno mora pojačati sumnju svakoga imalo upućenog promatrača društvenih zbivanja i u ovom slučaju. Jer svaka medijska halabuka, a poglavito neki »povijesni prosvjedi«, redovito su paravan iza kojega se skriva nešto drugo. Zato izravno pitam sve lijeve političke »mucice« i estradne »mucavce« zašto prije nisu reagirali na ugroženost Like, Gacke i Krbave. Jer naša Ličko-senjska županija je od popisa stanovništva 2001. do popisa 2021. izgubila točno jedanaest tisuća stanovnika pa danas ima jedva 40 tisuća. Ipak, taj »otrovni« podatak dosad nikome od tih koji se sada za nas navodno brinu nije bio »zanimljiv« – ni onda, niti je danas. Zato sam se stalno tijekom gotovo petnaest godina života u Gackoj kritički osvrtao i na poruke naših biskupa koji su prerijetko spominjali ubrzano izumiranje hrvatskoga naroda (što ilustrira činjenica da ono ni nedavno na Udbini nije istaknuto). Zbog toga sam također sumnjičavo vrtio glavom slušajući neutemeljena politička obećanja onih koji danas govore o »vječnim kemikalijama«, a prije su se razbacivali jeftinim političkim obećanjima i frazama o »prosperitetu Like«, zaobilazeći demografiju kao »kuginu kuću«.

Kako na sve reagiraju vjernici, kakva je vaša međusobna komunikacija u pitanjima novonastale situacije?

– Naši su vjernici, sasvim razumljivo, uglavnom zbunjeni, ali i dijelom zabrinuti zbog povezanosti podzemnih vodotokova Gacke i Like, koja je oko stotinu metara iznad gackog platoa. Uz normalnu ljudsku solidarnost sa susjedima u Lici, u Gackoj je također prisutna neizvjesnost zbog posljedica smeća koje se godinama gomilalo u nedalekom Podumu. Ali još više od toga, u Gackoj raste napetost zbog sve očitijih »podvelebitskih« planova drske krađe vode iz naše rijeke Gacke za njihove luksuzne potrebe. Štoviše, čini mi se da postupno jača, a možda se i zahukta, jedan kvalitetan oblik otpora svim takvim »grabežljivcima«.

Demokratska diktatura

Kad mine ova priča, kad se parkiraju prosvjednički autobusi, kad mediji pronađu neko novo unosno izvorište »lajkova«, kad glumci opet uvide da su im samo geni lički ali ne i bilo kakav interes za taj kraj, hoće li se itko sjetiti Like, Krbave ili vaše Gacke?

– Hoće, hoće, sigurno će sjetiti uoči novih tzv. izbora. Ključno je međutim hoće li narod koji je sada »ustao«, ne samo u Lici, nego i drugdje po Hrvatskoj i dalje šutjeti ili će se trgnuti i osloboditi kmetsko-poslušničkog mentaliteta. Živeći i radeći četiri godine u Lici, tj. u Gospiću te čitajući određenu povijesnu literaturu i razgovarajući s biskupom Bogovićem, shvatio sam koliko je upravo našemu narodu na ovom području potrebna prementalizacija. Jer stoljećima je bio pod pritiskom okupatorske čizme – od Turaka, preko Austro-Ugarske Monarhije, do jugosrbijanskog totalitarizma – te je pognute šije i šutke izvršavao sve fermane, befele i komande turskog age, bečkog pukovnika i komunističkog komesara.

Nažalost, taj se mentalitet prenio i u razdoblje »demokratske diktature«; u današnjoj Hrvatskoj državi, jer su i politički »šerifi«, kao vođe odanog naroda, ali i crkveni pastiri više naglašavali domoljublje nego narod izgrađivali moralno, kulturno i intelektualno. Srećom, mentalitet Gacke je tek izostankom »turskog zuluma« dijelom pošteđen toga pogubnog utjecaja, ali sve ostale faze totalitarne prošlosti ostavile su traga. Zato je danas presudno, za cijeli hrvatski narod, kako ste lijepo rekli u prethodnom pitanju, pronaći i elemente od kojih se gradi budućnost. A općeljudsko iskustvo nas uči da su temelj budućnosti samo vjera i kultura, dok su politika i zabava najobičnija magla, pljeva i sapunica – ali puku danas veoma ugodna, zahvaljujući najviše vizualnim medijima.

A kad je riječ o zdravlju i smeću odnosno ekologiji, želim posvijestiti dvije činjenice. Prva je veliki problem zagađivanja bukom, što je u svijetu već osviješteno i zakonski regulirano, a kod nas je potpuno nepoznato ili se tek probija. Konkretno, kod nas u Otočcu, ali i u cijeloj Gackoj, rješavanje toga problema postaje urgentno. Slično je i u Gospiću, gdje je – kao možda jedinstven fenomen u Europi – ulaz u katedralu dva metra od državne ceste, i to već 26 godina bez ikakve zaštitne ograde! A kroz Otočac prolazi državna cesta kao spoj sjevera i juga te uz to jaka turistička prometnica Senj-Plitvice pa su i naselja i cijeli grad – u dužini oko 40 kilometara – danonoćno izloženi neprestanoj i neizbježnoj prometnoj buci. Nažalost, ovo moram reći iako će se pojedinci naljutiti, tu prometnu buku, povremeno ali svakodnevno pojačavaju pojedinci svojim »nabrijanim« automobilima, običnim i cross motociklima te quadovima, koji su postali dio trenda pomodarskog vozikanja kroz grad, u čemu neki od tih »bukoterorista« uživaju čak i u ponoć! A u srpnju je čak i Hrvatski zavod za javno zdravstvo upozorio da »dugotrajna izloženost prometu, gradilištima i drugim izvorima buke narušava san, potiče kronični stres te povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti«, kako je objavio Novi list.

Drugi problem, na koji također želim upozoriti, jest da postoji smeće mnogo opasnije od materijalnog, o kojemu većina niti ne razmišlja, a to je duhovno ili kulturološko smeće. U toj kategoriji posebno je rašireno i djelotvorno šundotrovno glazbeno smeće (koje je također proizvođač buke!) – to je široki asortiman estradne robe koju »prodaju« razne cajkače i ostale muške i ženske turbo lapače – koje, s moćnom medijskom, u prvom redu radijskom potporom, jako zagađuje naš javni duhovni okoliš i to dvostruko: umnim zaglupljivanjem i moralnim kvarenjem naroda. U tom su smislu također jako utjecajni vizualni mediji, posebno televizija svojom filmskom produkcijom, u kojoj poglavito »sapunjače« imaju negativnu ulogu. Jasno, u toj nečasnoj ulozi nije nezanemariva ni uloga tiskanih medija u Hrvatskoj. U tome su iznimka crkveni tisak i dva svjetovna tjednika, a od dnevnih listova – svakodnevno ih pratim pet! – jedino Novi list i povremeno Slobodna Dalmacija drže kulturni standard, a ostali su na razini »klajne mozak – klajne cajtung«. Zato se, poglavito u sadašnjoj crodemokatastrofi, možemo nadati pravom napretku i prosperitetu samo ako svi akteri javnoga života u Hrvatskoj – Crkve, kulture (elitne i zabavne), politike, sporta, medija… – učine sve da u svemu što čine budu elementi od kojih se gradi budućnost!

Civilizacija smeća

Nije li u svemu ovom trebalo pronaći i elemente od kojih se gradi budućnost. Nismo li mi sa svakim svojim odlaskom u moderne supermarkete zapravo generatori enormnog povećanja količine smeća, ne zaslužujemo li naprosto da nas se definira »civilizacijom smeća«?

– Apsolutno! O tome u svijetu postoje i znanstvena djela. Nedavno je o tome pisao filozof i teolog Ivica Šola, kolumnist nekoliko dnevnih listova, naglasivši kako su ljudi jedina bića na zemlji koja proizvode smeće. Međutim, nije uvijek bilo tako, odnosno nije problem samo u čovjeku pojedincu, nego još više u sustavu. Urbanizacija i tehnička civilizacija su generirale i ubrzale proizvodnju smeća i zagađivanje okoliša otrovnim otpadom. Zato su danas otrovne kemikalije prisutne također u hrani i piću, u odjeći i obući, pa čak i u lijekovima. Stanovnici potrošačke civilizacije sami sebe zatrpavaju otrovnim otpadom koji žele odvesti u tuđe dvorište. Problem je, dakle, u prvom redu antropološki, a ne ekonomski i politički, tj. mentalitetski i duhovno, kako je i papa Franjo naglasio. Zato je problem smeća gotovo isti kao problem rata: veliki se ratovi danas organiziraju (i najveći su zagađivači okoliša!), jer proizvodnja oružja je jedan od »temelja kapitalizma«, a Crkva narodu šalje poruku da je za mir (u svijetu?) potrebno »razoružati riječi«. Isto je kada nam danas tzv. zeleni, koje financiraju korporacije najvećih zagađivača okoliša, »propovijedaju« što ćemo jesti, što oblačiti, kako živjeti i »razvrstavati otpad«, dok oni čine sve što i ostali, a smeće iz različitih kontejnera završi na istom ilegalnom odlagalištu ili u legalnoj spalionici. Dakle, izloženi smo licemjernom teroriziranje naroda u službi vlastitog profita. Također, ne želeći problem nimalo relativizirati, posvješćujem kako je pretjerani ekologizam zapravo oblik ateizma, koji se čak nameće kao nova religija, jer se čovjeka stavlja u ulogu spasitelja Zemlje i atmosfere, kao da Boga nema ili kao da u stvaralačkoj moći i sveznanju Svevišnji nije sve predvidio.