Most je narastao na devet posto podrške birača. To znači da ako tako ostane do sljedećih parlamentarnih izbora, Most bi ponovo kao i 2015. i 2016. mogao postati odlučujući faktor pri sastavljanju nove vladajuće većine.

Mada postoje tu brojne ozbiljne prepreke. Podjednako i kada je u pitanju lijeva oporba i kada je u pitanju HDZ.Ovi drugi puno stvari ne mogu oprostiti Mostu. Uostalom, nije to ništa neočekivano. Most je dva puta bio u koaliciji s HDZ-om na razini države. Prvu je zajedničku Vladu uspio srušiti, a za drugu im je jako malo nedostajalo. Redovito se događa da Andrej Plenković kada govori na nekom HDZ-ovom stranačkom skupu najveće ovacije i pljesak dobiva kada izrekne nešto negativno o Mostu. Omiljeni Plenkovićev potez u zadnjih deset godina za veliku većinu članova HDZ-a je onaj kada je iz Vlade izbacio Mostove ministre. Nitko u HDZ-u ne voli Most. Ne voli ga ni desnica koja smatra da je Most 2015. bio projekt duboke države da se uništi Tomislav Karamarko. Liberalnija struja u HDZ-u ne može olako prijeći preko brutalnih napada Mosta na HDZ u zadnjih devet godina. Riječi koje su u tom razdoblju o HDZ-u izgovorili čelnici Mosta zaista su, da uporabimo najblaže moguću formulaciju bile brutalne i krajnje uvredljive. Tako da u HDZ-u ne postoji baš neko ozračje za bilo kakvu suradnju s Mostom. Osim, naravno, ako bi to bilo nužno.

Ista je stvar s ljevicom. Teško je zamisliti vladajuću većinu kojoj bi zajedno bili Sandra Benčić i Marin Miletić. Dok se neke ideološke stavke preklapaju kod HDZ-a i Mosta nešto slično definitivno ne postoji kada su u pitanju mostovci i lijeve stranke. U barem desetak temeljnih svjetonazorskih stajališta Možemo! I SDP s jedne i Most druge strane razlikuju se blago je reći radikalno. Bila bi recimo jako zanimljiva rasprava na zajedničkom klubu zastupnika o tome kako se postaviti o ustaškom pozdravu Za dom spremni. Ili kako se postaviti prema pobačaju. Da ne spominjemo drugi svjetski rat. Da e spominjemo neke aspekte Domovinskog rata. Kako bi se taj ponor mogao premostiti u ovom trenutku vjerojatno nije baš do kraja jasno ni jednoj od zainteresiranih strana. Ali opet, vlast je nešto što može spojiti što na prvi pogled izgleda nespojivo. Nisu se u politici takve stvari jednom dogodile. Pa zašto ne bi opet.

Naravno, nitko baš nitko ne može sa sigurnošću reći kakav će omjer snaga političkih stranaka biti u rano proljeće 2028. kada bi se trebali održati sljedeći redoviti parlamentarni izbori. Kao i, uostalom, koje će teme dominirati javnom scenom. Svašta bi se još dotad moglo dogoditi. I u Hrvatskoj, a posebno u svijetu. Posebno u svijetu koji je postao potpuno nepredvidljiv. Ali ipak, ako se ne dogodi baš nešto jako gadno na globalnoj razini, za očekivati je da će omjer snaga biti tu negdje plus minus kao što je sada. Što bi pak značilo da bi se lako moglo dogoditi da bi Most mogao imati veliku ulogu u postizbornim dogovaranjima. Tko zna možda nas očekuje repriza šoua iz 2015. godine kada je Most naizmjence pregovarao jedan dan sa SDP-om, a drugi s HDZ-om. A moguće je, naravno, i da će jedna od velikih stranaka imati dovoljno zastupnika za sklapanje većine i bez Mosta. Ali Most definitivno ostaje na političkoj sceni. I na njoj će u sljedećih dvije godine igrati bitnu ulogu.

Za razliku od ostalih desnih stranaka Most je shvatio da stalno odgovaranje na neku izjavu Milorada Pupovca nije i ne može biti temelj djelovanja neke desne stranke u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Postoje puno važnije stvari. Most je to shvatio i zato je sada na devet posto podrške birača. I zato sada i SDP i Možemo!, ali čini se čak i HDZ, ma koliko to zvučalo nemoguće, ipak barem jednim okom promatraju što rade Grmoja i društvo. Teško je, gotovo nemoguće, spojiti ono što je već na prvi pogled nespojivo. U prirodi je to tako. Ali u politici, kao što jako dobro znamo, vrijede neka druga pravila. Pa ne bi trebalo nikoga čuditi ako bi se za dvije godine spojilo nespojivo.