Izniman uspjeh koji su svojim predstavama polučili Irena Grdinić i Mario Lipovšek Battifiaca bili su povod za razgovor s njima. Otkrili su detalje koje će obradovati njihovu vjernu publiku, ali i one koji se tek moraju »dokopati« ulaznica za neku njihovu predstavu, jer kupiti kartu za »Casabiancu«, »4 sprovoda i vjenčanje« ili »Skliske vježbe« vrlo često nalikuje dobitku na jackpotu, s obzirom na to da su redovito rasprodane u vrlo kratkom vremenu. A da je riječ o predstavama koje polučuju međunarodnu slavu, potvrđuje podatak da su tražene u Sloveniji, izvedene su u New Yorku i Dubaiju, a u tijeku su i pregovori za osvajanje kazališnih dasaka u Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Rasprodane predstave njihova su svakodnevica

Uspješna ljetna sezona

Irena, kakva vam je bila ljetna sezona s najnovijom predstavom »Skliske vježbe«?

Irena: Ljetna sezona bila je vrlo uspješna. Nakon premijere koju smo izveli sredinom lipnja u Kastvu, igrali smo puno po Istri i Kvarneru, ali i po Dalmaciji, što nam je posebno drago budući da igramo predstavu na čakavskom dijalektu sjevernog Jadrana, pa je zanimljivo vidjeti kako reagira publika koja je s djelomično ili potpuno drugog jezičnog idioma. Izvrsno smo prihvaćeni na dalmatinskim otocima te u gradovima na obali, a posebno dobro na naše predstave reagiraju Splićani, gdje smo predstave igrali već više od dvadeset puta, a ovog ljeta već smo imali tri izvedbe koje su svaki puta bile rasprodane.

Hoćete li u budućnosti igrati i druge vaše uspješnice – »Casabiancu« te »4 sprovoda i vjenčanje«?

Irena: Mi neprestano igramo sve tri predstave, naprimjer u kolovozu smo u Sutivanu na Braču izveli »Casabiancu«, dan kasnije u Klisu »Skliske vježbe«, a trećeg dana u Šibeniku »4 sprovoda i vjenčanje«. Iskreno, budući da nisam profesionalna niti školovana glumica, mislila sam da je to nemoguće i bojala sam se da će mi se tekstovi predstava miješati i brkati u glavi, no sada shvaćam kako je mozak čudesan organ i kad uđem u lik i u scenu, apsolutno nema zbrke niti ikakvih zabuna. Ono što nam također omogućuje igranje svih triju predstava paralelno jest i činjenica što njihov sadržaj nije linearnog tijeka, nije riječ o »nastavcima« i ne morate pogledati prve dvije da biste razumjeli treću predstavu. Zajedničko svima trima predstavama su glavni likovi – Đurđa i Franko, oko kojih se pletu potpuno nove i različite životne situacije, neovisne jedne o drugima. Predstave su, osim po sadržaju, različite i u ritmu te djelomično i u žanru; »Casabianca« je više narativna, »4 sprovoda i vjenčanje« imaju naglašeniji dramski karakter, dok su »Skliske vježbe« kabaretski tip predstave.

Franko i Đurđa osvojili su sve!

U Zagrebu 50. put

Kakvu su vam planovi za jesen-zimu?

Irena: Imamo već dosta dogovorenih izvedbi, kod nas na Kvarneru, u Istri i u Dalmaciji, a nastavljamo i sa sada već tradicionalnim gostovanjima u Zagrebu, gdje još od 2021. godine jednom mjesečno izvodimo predstavu, pa tako i ove jeseni. Zagrepčani nas mogu gledati u Scenoteci gdje ćemo uskoro proslaviti i 50. zagrebačku izvedbu. Ove zime se ponovo vraćamo i u Sloveniju gdje smo dosad u više navrata gostovali u Portorožu, a sada ćemo predstavu igrati u Ljubljani. Također se veselimo nastavku naših međunarodnih gostovanja. Nakon što smo predstave izveli u New Yorku i Dubaiju, trenutno smo u dogovorima za izvođenje predstava u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Svakako će biti izazovno igrati predstavu na čakavskom dijalektu i u tim krajevima, no prema dosadašnjem iskustvu, ne postoji jezična barijera, a ako publika možda i ne razumije svaku pojedinu riječ, iz cijelog konteksta može se u potpunosti pratiti radnju. To je pitanje koje nam najčešće postavljaju ovdje na Kvarneru: »Ma, razumiju li vas kad igrate na čakavskom u Osijeku, Varaždinu, Zagrebu, Bjelovaru…?« Da, razumiju nas! I uvijek nam nakon predstave kažu kako im je upravo zanimljivo slušati jezik koji razumiju, a opet je različit od njihovog. U potpunosti to mogu shvatiti budući da su jedni od mojih omiljenih dramskih likova bili Dudek i Regica iz »Gruntovčana«, koji su mi, između ostalog, bili zanimljivi upravo zbog jezičnog izraza. Jako smo ponosni što izvođenjem predstava promoviramo naš dijalekt i što smo pravi ambasadori čakavskog dijalekta u Hrvatskoj, pa i šire. Da nas je barem više…

Kako je nastala uloga Đurđe i što od nje možemo očekivati u nekoj novoj predstavi?

Irena: Đurđa je nastala kao potpuni antipod Franku: on je pravi Primorac – skroman, skrban, miroljubiv, nesvrstan, a ona bučna, rastrošna, ratoborna… On je zadovoljan onime što ima, želi miran život, nema ambicija niti velikih želja, dok je ona izrazito ambiciozna, nikad zadovoljna, uvijek teži za nečim boljim i višim. Naizgled su nespojivi, no jedno bez drugog ne mogu. To je taj paradoks ljubavi, koji nikakva logika ne može objasniti. Bilo nam je jako zanimljivo stvarati te likove, psihološki ih nijansirati i smišljati kako bi se Đurđa ili Franko nosili s određenom životnom situacijom. Ljudi nam vrlo često kažu kako se prepoznaju u pojedinim scenama i u našim likovima, gotovo nakon svake predstave čujemo: »E, ovo je baš ko kod nas doma!«, što nam je potvrda da smo likove učinili životnima. Đurđina rečenica koju stalno ponavlja »Baš san malo mislela…« poštapalica je gotovo svake žene i noćna mora svakog muškarca i baš mi je simpatično kad mi je vrlo često u prolazu dobacuju, kao i Frankova »Život va tri besedi – vavek neki k…«. Posebno je zaživjela Đurđina prijateljica Slavica, s kojom se Đurđa uvijek natječe, a gotovo nema dana da me netko na ulici ne pita – »A kadi je Slavica?«. Svašta se od Đurđe može još očekivati, haha… U svakom slučaju, bit će bolja od Slavice.

Svaka predstava ima drugu temu

»Casabianca« omiljena

»Skliske vježbe« ljetos su polučile veliki uspjeh, kao uostalom i sve druge vaše predstave od »Casabiance« nadalje. Imate li neki favorit?

Mario: Da, »Casabianca« mi je omiljena.

Mario, vama leže komične uloge. No, postoji li neka ozbiljna koju biste rado tumačili?

Mario: Zapravo i u prvoj predstavi meni je bio najdraži možda onaj posljednji čin, scena u kojoj sam na Đurđinom grobu, upravo zato što je dramski iznijansiran, te pokazuje kako se nosimo s tužnim trenucima i tragedijama koje nas neminovno zakače u životu.

Koliko ima vas osobno u likovima koje ste dosad tumačili?

Mario: Iskreno, u svakom liku kojeg sam ja stvarao tj. pisao postoji djelić mene, od Franka Ćuka u ovim predstavama koje igram s Irenom, pa do Marije Pomije u »Bijelim udovicama«, koje doduše nisu bile predstava, ali kao lik bila je vrlo životna. U drugim likovima koji su pisali neki drugi ljudi, a ja ih imam sreću igrati, također sam nekako kopao sebe i djelić sebe ugradio u njih, kao što su u mjuziklu »Sušak, Sušak« u kojem tumačim barba Pavu ili dok sam u Talijanskoj drami u riječkom HNK-u, u predstavi »Aggiungi un posto a tavola«, igrao svećenika Don Silvestra. U svakoj od uloga zapravo pronalazim ili ugrađujem djelić sebe.

Puno planova

Kako izgleda kava s Irenom na kojoj obično dogovarate novu predstavu?

Mario: A što se planova tiče s Irenom, i ima ih i nema, u smislu da nekako stvari dogovaramo u hodu, neke ideje stoje u ladici pa sazriju i onda ih realiziramo, baš kao što ćemo recimo pokušati realizirati i prvi novogodišnji doček u kazalištu ove godine u Opatiji. Dakle, za neke generacije koje su možda »prestare« da bi zadnju večer u godini dočekale negdje na otvorenom u buci i petardama, a premlade da bi bile doma pred televizorom, pokušat ćemo ponuditi nešto novo – doček nove godine uz Đurđu i Franka u Centru »Gervais« u Opatiji. A što se daljnjih zgoda Đurđe i Franka tiče, vjerujem da će ih biti, ali o tom potom. Moji su osobni planovi svakako smanjiti ritam i malo više uživati u životu.