Europski parlament vraća se nakon ljetne stanke u trenutku u kojem Europa možda više nego ikada mora odgovoriti na pitanje što zapravo želi biti – politički projekt koji reagira na krize ili zajednica koja ih pokušava predvidjeti i na vrijeme rješavati. Jesensko zasjedanje zato neće biti samo još jedan nastavak onoga što bi mogli nazvati business as usual – pred zastupnicima je niz tema koje će odrediti smjer EU-a.

To uvijek zvuči kao fraza, no Europa se, naročito nakon snažnog rasta AfD-a u Njemačkoj, ovoga puta mora upitati gdje je dosad griješila. To je u prvom redu pitanje rata u Ukrajini koji ne samo da se nastavlja nego se i dodatno financira s dosad nezamislivim iznosima teškim blizu 100 milijardi eura. Dugogodišnji rat sad već ima velike posljedice u pojedinim nacionalnim ekonomijama, pogotovo u Njemačkoj, a pogled na stvar koji govori da će nova vojna industrija biti spas za Europu, zapravo je više posljedica dosadašnjih upitnih politika nego razlog za novi potencijalni rast Europe.

No, to je samo jedna od teških tema. Središnji trenutak bit će govor o stanju Unije predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Ratovi i geopolitičke napetosti, pritisak na europsku industriju, migracije, energetska sigurnost i obrambene sposobnosti – sve će se to vrlo izravno preliti na stabilnost pojedinih vlada, a i vodstva EU-a u cjelini.

Pritom, migracije će ponovo biti jedna od najosjetljivijih tema. Slučaj Ceute pokazao je nespremnost za reakciju. Tu je i pitanje novog 7-godišnjeg proračuna koji još nije donesen, a kad će – ne zna se. Vlade manjih zemalja, pa i Hrvatske, uvjeravaju da se politika kohezije (što u prijevodu znači podrške manjim državama i solidarnosti) neće mijenjati, kao ni poljoprivredna politika. No, promijenit će se arhitektura proračuna i njegovi modeli. O toj temi raspravlja se već barem dvije godine, ali rješenja koje bi bilo zadovoljavajuće za sve, baš i nema, a upitno je kad će se proračun na kraju i donijeti. Očito do kraja ove godine uopće ne, a kada tijekom 2027. godine – vjerojatno nitko ni ne zna.

Jednako su važni i interni politički odnosi unutar EU-a – kako jača desno krilo parlamenta, a unutar toga i suradnja EPP-a i ECR-a, tako za Socijaliste i demokrate pada mogućnost da dobiju dvije od tri vodeće funkcije EU-a. Dosad, te funkcije pripadaju većinom EPP-u (kojem pripada i HDZ) – to su sama predsjednica Komisije Ursula von der Leyen te predsjednica Europarlamenta Roberta Metsola. Samo je na vrhu Europskog vijeća predstavnik ljevice Antonio Costa. U ranijem dogovoru, trebalo je na pola mandata, dakle početkom 2027. godine, doći do rotacije te su Europarlment trebali dobiti predstavnici S&D-a, dok bi Europsko vijeće dobio EPP – u tom smislu čak se spekuliralo i imenom hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. No, odnosi snaga su očito takvi da će Metsola ostati u EP-u, a samim time i Costa u Europskom vijeću. Ljevica je toliko oslabila od izbora 2024., koji su bili sad pred sad već skoro dvije i pol godine, da je realnost da EPP zadrži pozicije koje već ima.

Upiranje S&D-a da sad krene u rotaciju vjerojatno bi završilo sukobom s EPP-om, a ako bi se bez dogovora sve stavilo na glasanje, postoji bojazan da bi ljevica izgubila i tu jednu od tri ključne pozicije koju danas ima. Stoga će vjerojatno ostati status quo.

Tako vrh Europske unije, uključujući i ovaj parlamentarni dio, u jesen ulazi s nikad više otvorenih pitanja, a nikad manje odgovora. Globalno, Europa slabi, i to tako da slabe i njene dosad najsnažnije nacije kao što je Njemačka. Sad je sve teži dogovor i oko kadrova, i oko proračuna, a realno i oko rata u Ukrajini i migracija, jer nacionalno jačaju političke snage koje su protiv daljnje podrške Ukrajini i protiv dosadašnje politike migracija.

Europski projekt je pred velikim testom, a političke fraze i bajke o zajedništvu i solidarnosti u ovom su trenutku premalo u odnosu na ono što vodstvo EU-a treba ponuditi.