The Amy Winehouse Band čine glazbenici koji su s Amy Winehouse nastupali, odlazili na turneje i sudjelovali u različitim projektima tijekom njezine karijere.

Svoj program stoga ne opisuju kao klasičan tribute, već kao nastavak života glazbe koju su zajedno izvodili, no uz prostor za improvizaciju, spontanost i stalno otkrivanje novih značenja u dobro poznatim pjesmama.

Važna razlika

Uoči riječkog koncerta razgovarali smo s Amynim dugogodišnjim glazbenim direktorom, basistom i bliskim suradnikom Daleom Davisom o prvim nastupima bez Amy, granici između čuvanja nasljeđa i oponašanja, radu s pjevačicama Bronte Shande i Beth Morris te glazbeničkom znanju autorice čiji je privatni život često zasjenjivao njezin talent.

The Amy Winehouse Band nastupit će večeras u Rijeci. Koncert je prvotno trebao biti održan u Nugentovu parku uz Trsatsku gradinu, ali je zbog najave nepovoljnih vremenskih uvjeta premješten u Pogon. Vrata se otvaraju u 20 sati.

The Amy Winehouse Band predstavlja se kao nastavak glazbe koju izvode glazbenici koji su nastupali i snimali s Amy, a ne kao konvencionalni tribute-sastav. Što vam ta razlika znači osobno i glazbeno?

– Mislim da je to važna razlika jer ovome nikada nismo pristupali kao imitaciji Amy ili pokušaju da ponovo stvorimo nešto što se ne može ponovo stvoriti. Amy je bila jedinstvena i nitko je ne pokušava zamijeniti. Ono što možemo ponuditi jest perspektiva glazbenika koji su tu glazbu živjeli zajedno s njom. Iako nismo bili sastav koji je snimio album »Back to Black«, tu smo glazbu mnogo izvodili na turnejama s Amy, a mnogi od nas s njom su snimali i nastupali i u drugim projektima tijekom njezine karijere.

Doživjeli smo kako su se pjesme mijenjale iz večeri u večer i kako ih je ona neprestano preoblikovala na pozornici. Nama je važno nastaviti izvoditi tu glazbu s istom iskrenošću, muzikalnošću i spontanošću koje je Amy cijenila. To je nešto sasvim drugo od pokušaja da se određeni nastup rekreira ton po ton.

Emocionalna istina

Kako ste se osjećali kada ste prvi put počeli izvoditi Amyne pjesme bez nje? Jeste li osjećali potrebu da ta glazba ostane živa?

– U početku je svakako bilo neobično. Svi smo proveli toliko godina izvodeći te pjesme s Amy da je povratak na pozornicu bez nje prirodno izazvao pomiješane osjećaje. Međutim, vrlo brzo shvatili smo da, ako ćemo to raditi, sve mora djelovati kao živa glazba, a ne kao muzejski izložak.

Amy je voljela glazbenike koji slušaju jedni druge, reagiraju u trenutku i dopuštaju pjesmama da se razvijaju. To je postalo naše glavno načelo. Najbolji način na koji joj možemo odati počast nije zamrznuti glazbu u jednoj određenoj godini, nego joj dopustiti da nastavi disati, baš kao što je disala dok je Amy bila s nama.

Amy je bila poznata po tome što je od nastupa do nastupa mijenjala fraziranje, ritam, pa čak i emocionalni ton svojih pjesama. Koliko si slobode dopuštate u današnjim aranžmanima, koje elemente smatrate nužnim sačuvati?

– Improvizacija je oduvijek bila dio Amyna glazbenog jezika. Pjesmama nije pristupala na jednak način, a sastav je na to odgovarao svake večeri. Taj duh održavamo živim i danas.

Aranžmani nam pružaju okvir, ali uvijek postoji prostor za interakciju među glazbenicima i za to da se tijekom nastupa nešto prirodno razvije. Ono što uvijek čuvamo jest emocionalna istina pjesama. Koliko god se aranžmani mijenjali, iskrenost stihova i glazbeni integritet izvedbe ne smiju se promijeniti.

Bronte Shande i Beth Morris imaju osobito osjetljiv zadatak izvođenja tih legendarnih pjesama. Kako pristupate vokalnim dionicama?

– Najvažnije nam nikada nije bilo pronaći nekoga tko zvuči potpuno poput Amy jer to jednostavno nije moguće. Tražili smo pjevačice koje imaju istinsku muzikalnost, emocionalnu iskrenost i duboko poštovanje prema pjesmama.

I Bronte i Beth razumiju da njihov zadatak nije imitirati Amy, nego odati počast glazbi i pritom ostati svoje. Amy je individualnost cijenila gotovo više od svega. Ironično, pokušaj da je se što vjernije kopira vjerojatno bi bio najmanje autentičan način da joj se oda počast.

Cjelovita glazbenica

Koncert uz živu izvedbu uključuje arhivske snimke i druge vizualne materijale. Kako odlučujete koje uspomene pripadaju javnom koncertu?

– Uvijek nastojimo osigurati da sve što uključimo bude u službi glazbe, umjesto da odvraća pozornost od nje. Vizualni materijali nisu ondje samo zbog nostalgije.

Njihova je svrha podsjetiti publiku na toplinu, humor i osobnost koje je Amy donosila na pozornicu te pomoći da se pjesme smjeste u kontekst u kojem su se izvorno izvodile. Ipak, glazba ostaje središte svega. Vizualni materijali trebaju podupirati izvedbu, a ne postati sama izvedba.

Amy se oslanjala na jazz, soul, R&B, ska i reggae, ali je te utjecaje pretvarala u zvuk koji je bio nepogrešivo njezin. Koji su aspekti njezina glazbenog znanja i umijeća još zanemareni zbog velike pozornosti koja se pridavala njezinu glasu i privatnom životu?

– Mislim da ljudi ponekad podcjenjuju koliko je Amy bila glazbeno obrazovana. Nevjerojatno je dobro razumjela jazz, soul i klasično pisanje pjesama, a slušala je vrlo raznoliku glazbu. Ti utjecaji nisu bili nešto što je površno preuzimala – bili su dio njezina glazbenog identiteta.

Njezin je glas prirodno privlačio pozornost jer je bio toliko osebujan, ali iza njega stajala je osoba s izvanrednim instinktom za pisanje pjesama, aranžiranje i izvođenje. Mislim da s vremenom sve više ljudi počinje shvaćati koliko je ona zapravo bila cjelovita glazbenica.

Pjesme poput »Back to Black« i »Love Is a Losing Game« proizašle su iz vrlo osobnih iskustava. Je li dugogodišnje izvođenje promijenilo vaše razumijevanje njihovih stihova?

– Mislim da jest. Kada neke pjesme godinama izvodite, neizbježno u njima počinjete čuti različite stvari. Pojedini stihovi dobivaju nova značenja, a određene emocionalne pojedinosti postaju uočljivije nego prije.

Možda je upravo to jedan od razloga zbog kojih su se pjesme tako dobro održale. Napisane su dovoljno iskreno da publika u njima i dalje otkriva nešto novo, a isto činimo i mi kao izvođači.

Radost žive glazbe

Te pjesme danas dopiru do slušatelja koji su za Amyna života bili djeca ili još nisu bili rođeni. Reagira li mlađa publika drukčije od publike koja je bila prisutna na počecima vaše karijere?

– Fascinantno je što mlađa publika često dolazi do te glazbe bez medijske priče koja je Amy pratila tijekom njezina života. Pjesme otkrivaju pod vlastitim uvjetima, često putem streaming-servisa ili preporuka, te najprije reagiraju na samo pisanje pjesama i izvedbe.

Starija publika ponekad sa sobom donosi uspomene, dok mlađi slušatelji jednostavno čuju sjajnu glazbu. To je na mnogo načina divno jer omogućuje Amynoj umjetnosti da nastavi govoriti sama za sebe.

Nastupali ste u velikim gradovima i dvoranama diljem svijeta. Što riječka publika može očekivati od koncerta?

– Želimo da publika doživi svu širinu Amyne glazbe – od velikih pjesama koje svi poznaju do nekih tiših i intimnijih trenutaka. Prema svemu što smo čuli, Rijeka iznimno cijeni živu glazbu i veselimo se što ćemo s njezinom publikom podijeliti ove pjesme.

Postoje li nakon tolikih nastupa pjesme čijem se izvođenju osobito veselite ili možda neke koje izbjegavate?

– Zapravo ne postoji ni jedna pjesma koju izbjegavam jer svaka predstavlja drukčiji dio Amyna glazbenog putovanja. Zanimljivima ih održava to što se nastavljaju razvijati.

Ponekad određena pjesma iznenada zazvuči drukčije zbog publike, prostora ili jednostavno zbog načina na koji se članovi benda povežu u tom trenutku. U tome je jedna od najvećih radosti žive glazbe. Čak i nakon svih ovih godina pjesme nam nastavljaju otkrivati nešto novo, a mislim da bi Amy to veoma cijenila.