A sve se činilo tako jednostavno…

Kada su prve američke rakete 28. veljače počele padati po Teheranu, po rezidenciji i uredu tadašnjeg vrhovnog vjerskog vođe ajatolaha Alija Hamneija, Trump i njegov ministar obrane Pete Hegseth bili su uvjereni kako je riječ o operaciji koja će trajati nekoliko dana. Možda, nekoliko tjedana. Prema procjenama Bijele kuće, iranski je režim bio na rubu kraha.

Mjesecima prije cijeli niz gradova potresali su prosvjedi protiv aktualne vlasti, iranska ekonomija bila je pred slomom, a inflacija je divljala. Prema procjenama američke administracije, neće trebati dugo da se cijeli sustav uruši, pogotovo kada se fizički eliminiraju glavni ljudi Islamske republike.

Jenga kocka

Šest mjeseci kasnije, stvarna slika je potpuno drugačija. Geopolitička, vojna, sigurnosna, transportna arhitektura Bliskog istoka promijenjena je do neprepoznatljivosti, a odnosi snaga u regiji sada su potpuno drugačiji nego li je bilo prošle godine. I sigurno je samo jedno. Trump potajno proklinje dan kada je izdao zapovijed za napad i uvukao se u dugotrajan rat iz kojeg više ne vidi izlaza.

Prvi udar raketa ubio je dugogodišnjeg vrhovnog vjerskog vođu Alija Hamneija i desetak visokih iranskih dužnosnika, no Bijela kuća nije računala na jednu stvar. Iranski režim nije građen kao vertikala, kao piramida kojoj je moguće odrezati vrh pri čemu ona gubi svoju formu. Iranski režim građen je poput jenga kocke. Ako je komad na vrhu oštećen, izvučeš drugi i staviš ga na vrh. No kocka se ne urušava.

Isto se dogodilo i s iranskim režimom. Smaknućem Alija Hamneija, na njegovo mjesto postavljen je njegov sin Mojtaba Hamnei. No to je očito samo formalno postavljanje, jer Mojtaba se od 28. veljače nije pojavio u javnosti. Obavještajne procjene govore kako je teško ranjen u istom napadu koji je ubio njegovog oca, no u stvarnosti to nije previše ni bitno.

Njegovo ime ispunilo je mjesto vrhovnog vođe, no ulogu, odnosno donošenje bitnih odluka o smjeru u kojem ide država donosi vrlo neprozirna i nepoznata mješavina visokih vjerskih i vojnih lidera, posebice predstavnika Iranske revolucionarne garde.

Ovakvim rješenjem štiti se fleksibilnost i snaga vrha režima. Mojtaba je skriven na sigurnom mjestu, i nemoguće ga je fizički eliminirati udarom rakete. A stvarni donosioci odluka nisu poznati javnosti, pa ako im se nešto i dogodi, to ne utječe na moral iranske javnosti.

Ujedno, ta netransparentnost otežava i situaciju američkim i izraelskim obavještajnim službama. Jer kada ne znaju tko donosi odluke, ne znaju ni kakav mu je mentalni sklop, odnosno na koji način razmišlja. Što znači kako je gotovo nemoguće predvidjeti koji će biti sljedeći koraci Teherana i na što se može i treba računati. Jedno je samo potpuno izvjesno.

Početkom sukoba koji traje već pola godine, definitivno je ojačala tvrda, konzervativna struja u iranskom vrhu, struja koja se ne boji rata i sukoba, dok su liberalniji političari poput predsjednika Pezeškiana, ministra vanjskih poslova Aragčija, ili predsjednika parlamenta Ghalibafa dobrim dijelom gurnuti u stranu.

A to su ljudi koje Zapad poznaje, ljudi s kojima su godinama vođeni pregovori. Ljudi s kojima se mogao postići dogovor. Situacija je sada, šest mjeseci kasnije, znatno drugačija. Aragči i Ghalibaf više ne donose samostalno odluke, a pregovori, kada do njih dođe, znatno su tvrđi.

Masovni prosvjedi

S druge strane, opozicija u Iranu više ne postoji. Još početkom godine Iran su potresali masovni prosvjedi za promjenu režima, a Trump je računao kako će, nakon eliminacije iranskog političkog i vjerskog vrha narod preuzeti vlast. Potpuno kriva procjena. Opozicija više ne postoji, ali ne zato što su ju uništile režimske snage sigurnosti.

Upravo suprotno. Uništili su ju američki i izraelski napadi. Nakon što su rakete počele padati po iranskim gradovima, nakon što je počelo uništavanje iranske infrastrukture i ubijanje civila, nakon što je raketom ubijeno 162 djevojčica u školi na jugu zemlje, Iranci su se ujedinili. Nitko od njih sada ne vidi režim kao izvor zla, već za sve odgovornim drže Washington i Tel Aviv.

Koliko zapad ne razumije iransko društvo pokazuje još jedna stvar. Prosvjednici protiv iranskog režima koji su demonstrirali na ulicama zapadnih gradova, od New Yorka i Washingtona, preko Londona do Pariza, zazivali su dolazak na vlast Reze Pahlavija, sina svrgnutog šaha.

Nitko od zapadnih lidera nije shvatio koliko je dinastija Pahlavi omražena u Iranu, ne samo zbog činjenice da su godinama Iran držali svojevrsnom slugom SAD-a, već i zbog ogromne korupcije koja je u to vrijeme vladala, ali i zbog okrutnosti i torture koju je Pahlavijeva tajna policija Savak provodila među Irancima. Torture koja se pamti i nakon pedeset godina.

– Da režim kojim slučajem padne, i da se Pahlavi pojavi u Iranu, ne bi preživio put od zračne luke u Teheranu do predsjedničke palače. Netko bi ga ubio, rekao je prije nekoliko dana i John Kiriakou, američki analitičar. A Kiriakou zna što govori. Četrnaest je godina bio CIA-in dužnosnik, specijaliziran za Bliski istok i rad na terenu.

Čovjek koji je iz CIA-e otišao nakon što je otkrio javnosti podatak da SAD pri ispitivanju zatočenika koriste metode mučenja, između ostalog i waterboarding. Zbog tog je istupa proveo 23 mjeseca u američkom zatvoru, no po izlasku se prometnuo u vrhunskog obavještajnog analitičara s operativnim iskustvom na terenu.

Pokretanjem napada na Iran, Sjedinjene Države su računale kako će u prvih nekoliko sati ostvariti potpunu zračnu dominaciju nad cijelom zemljom. Pri tome su bili u pravu. Ali smetnuli su s uma jednu drugu stvar. Iran se već pola stoljeća priprema za rat sa SAD-om i računali su na zatvoreno nebo. Teheran je razvio potpuno novi vid borbe, pri čemu ne računa na zrakoplovstvo. Jer američkim zračnim snagama danas apsolutno nitko na svijetu ne može parirati.

No Iran je razvio ogroman arsenal bespilotnih letjelica. One su spore, srednjeg su dometa, ali su vrlo jeftine. I ima ih gotovo pa u neograničenim količinama. Upravo na ovakvim bespilotnim letjelicama Iran temelji svoju napadačku taktiku prema SAD i njegovim saveznicima. Jer kada se se na američku bazu u Bahreinu ispali pet ovakvih dronova, njih nije problem srušiti. Ali kada ih se istovremeno lansira 505 komada, desetak ih se provlači do cilja.

Bespilotne letjelice

Upravo ovom kišom bespilotnih letjelica, ali i balističkih raketa vlastite proizvodnje Iran već šest mjeseci zasipa ciljeve na Bliskom istoku. Prvenstveno gađaju američke baze u Kuvajtu, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prvenstveno, ali ne i isključivo. Ako neka od arapskih zemalja Zaljeva, američka saveznica, povuče potez koji Teheran ne tolerira, ako prijeđe crtu koju Iran može podnijeti, Iranci bespilotnim letjelicama gađaju infrastrukturu zemalja Zaljeva.

SAD je počeo u jednom trenutku gađati iranske rafinerije. Za manje od 24 sata, katarski je sustav za preradu zemnog plina bio zasut bespilotnim letjelicama do te mjere da je katarska proizvodnja plina smanjena za 17 posto, i to dugoročno. Za popravak sustava i povratak na staru razinu proizvodnje bit će potrebne godine. Saudijskoj Arabiji srušili su dio postrojenja za desalinizaciju vode, Dubaiju i ostalim emiratima UAE-a uništili su turizam…

Zaljevske zemlje godinama su se uzdale u Sjedinjene Države kao svoju najveću i najjaču zaštitnicu, no sada im je potpuno jasno da situacija nije baš tako čista. Sa svom vojnom tehnologijom kojom raspolažu, s dvije grupe nosača zrakoplova koje se nalaze u blizini Perzijskog zaljeva, SAD ih ne mogu učinkovito zaštititi od iranskih napada. I to je jedan od velikih gubitaka Washingtona u ovom sukobu.

Teheran je u šest mjeseci uništio povjerenje američkih saveznika u Zaljevu do te mjere da se formiraju novi savezi. Saudijska Arabija potpisala je prije nekoliko tjedana ugovor o zajedničkoj obrani s Turskom i Pakistanom. Oman izravno pregovara s Iranom. UAE se za pomoć pri zaštiti od bespilotnih letjelica obratio Ukrajini… Svima je jasno da se moraju sami za sebe pobrinuti jer na Washington više ne mogu računati.

Posljedice nepromišljenog i doista neizazvanog američko-izraelskog napada na Iran osjeća ne samo regija već cijeli svijet. I to prvenstveno zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, 33 kilometra uskog prolaza između Irana i Omana kojim je do prije pola godine prolazilo 20 posto svjetske trgovine sirovom naftom i plinom.

Iran propušta kroz tjesnac brodove onako kako njima odgovara, gađajući sva plovila koji ne poštuju njihove upute raketama i besposadnim raketnim čamcima. Početkom godine, na dnevnoj je bazi kroz Hormuški tjesnac prolazilo u prosjeku 125 brodova. Jučer ih je prošlo 4.

Cijena goriva

Zbog svega ovoga Trump osjeća sve veći pritisak i na domaćoj političkoj sceni. Američkim biračima koji se nalaze pred izborima za Kongres potpuno je jasno kako se urušava američka dominacija na Bliskom istoku, kako veze sa saveznicima više nisu čvrste kao prije. Vide da taj rat, za koji nije bilo stvarnog povoda, košta sve više i više, a da rezultata nema.

U krajnjem slučaju, vide da su im cijene goriva danas tridesetak posto veće prije nego li se Trump upustio u nepromišljenu vojnu avanturu. Nema nikakve sumnje da je Iran infrastrukturno znatno razrušen, da je sustav načet, da su iranske tvornice dobrim dijelom razbijene, no pitanje je za američkog birača jeli to sve vrijedilo ovog do čega je dovelo?

Rat s Iranom trebao je, prema zamisli Trumpa i Pentagona, trajati nekoliko dana ili možda tjedana. No sada je jasno kako će trajati puno duže jer SAD izlazne strategije nema. A Iran je već najavio kako će rat biti gotov kada oni kažu, a ne kada Trump to poželi. I prilično je izgledno kako će se sukob razvlačiti još dvije i pol godine, dok sadašnji američki predsjednik ne ode iz Bijele kuće.

Sukob s Iranom nije srušio režim u Teheranu, ali je u potpunosti promijenio odnose snaga na Bliskom istoku, za SAD na gore. I prilično je izgledno kako Trump i njegova administracija sada traže bilo kakav način da se iz ovog rata izvuku, pod uvjetom da ne izgledaju baš kao potpuni gubitnik.

A sve se činilo tako jednostavno…