Na svakim novim izborima dominira neka snažna politička tema – to je nekad znalo biti pravosuđe, DORH ili uloga Ustavnog suda, nekad je to korupcija kao takva, kao što je bilo nedavno s aferom »plin za cent«, a hoće li ovoga puta na izborima koji slijede za manje od dvije godine to biti tema otpada, tek ćemo vidjeti. No, svakako jesen bi mogla biti obilježena tom temom, pri čemu uopće nije isključeno da će ishod slučaja Gospić uvelike odrediti sudbinu brojnih političkih aktera do 2028. godine.

S jedne strane, vladajući u stanovitoj mjeri pokušavaju minorizirati tu temu, i to narativom o tome da je voda u Lici čista, a da problematičnih deponija ionako u Hrvatskoj ima jako puno. No, to je upravo razlog zašto bi tema otpada tek mogla eskalirati u idućim mjesecima – kad se pobroji situacija na terenu, čovjeku se smrkne pred očima.

U Gospiću, osim na postojeće već poznate lokacije, opasni otpad odlaže se prema tvrdnjama aktivista i na obično komunalno odlagalište, što znači da se tretira kao »običan« otpad, a samim time i da je bliži ljudima, posebno radnicima koji tamo rade. U Splitu, Karepovac ne da da devet drugih manjih općina odlaže otpad na tom deponiju, pa čak ni Omiš koji se tek sanira od požara (da li zato jer je lokalna vlast drugog predznaka?!). Lećevica, kažu, nikad nije ni proradila, mada je na tom projektu ranije radio baš splitski gradonačelnik Tomislav Šuta. U Zagorju je aktualna svađa oko Poznanovca, koji je također danas nelegalan, ali iz županije tvrde da to nije njihova odgovornost, nego nacionalna, odnosno odgovornost ministarstva.

U Rijeci, Sortirnica je afera-projekt koji prate optužnice, a Sovjak je u fazi da su radovi na sanaciji obustavljeni zbog nepravilnosti u samom natječaju. U Varaždinu, posvađali su se HDZ i SDP oko bivše tvornice koja je postala – nije teško pogoditi što – deponij. Kakva je točno situacija s Kaštjunom u Istri, to možda ni Peđa Grbin ne zna. I Mostov Miro Bulj ima problema, jer Sinj je upravo među onima koji praktički ne odvajaju otpad. O Zagrebu, Jakuševcu i raznim bezbrojnim (ne)legalnim odlagalištima koje ni zeleni Možemo! nije riješio, bolje ni ne trošiti riječi.

I onda još slučaj šefa SDP-a Siniše Hajdaša Dončića čiji je punac nekad, prije skoro 20 godina, imao posao povezan s deponiranjem nekog otpada, ali je na kraju prošao bez optužnice, a i tvrtka je, kaže SDP-ov čelnik, ionako završila u stečaju – i to baš kad je on bio ministar, što je dokaz da mu nije pomagao, kaže.

Gdje god se takne, nešto smrdi, smrdi, užasno smrdi. Otpad je generalno problem broj jedan za komunalne vlasti u cijeloj Hrvatskoj, a kad je riječ o opasnom otpadu, odgovornost se, sukladno zakonu, širi i na nacionalnu vlast.

Tu, izgleda, nitko nije bez svog dijela odgovornosti, ali za politiku – i to svaku – problem nastaje onda kad je ugroženo zdravlje ljudi. Tada otpad prestaje biti samo jedna korupcijska ili komunalna afera. Tada se senzibilitet javnosti penje na maksimum, i ako se u bilo kojoj od ovih afera pokaže da su pitka voda ili hrana trajno ugrožene, tada nijedna vlast neće moći biti sigurna da se bijes javnosti neće sručiti na nju.

Aktivisti najavljuju prosvjede u Zagrebu zbog Gospića, a politika se već »krca« na to, pozivajući građane da dođu. U ovom slučaju – doslovno – svatko bi trebao prvo počistiti u svom dvorištu, a onda krenuti u politizaciju, jer nema onoga u ovoj priči koji nema osnove da baci kamen prvi. Politika ne bi trebala »zagaditi« i tu inicijativu građana, i pripisati je na kraju sebi. Politika bi trebala ostaviti da aktivisti odrade svoj dio posla, jer građanska participacija je važan dio demokracije, a sudjelovanjem stranačkih čelnika i na tom događaju samo će se kontaminirati ionako polarizirana politička scena. Otužno je da stranke SMS-ima pozivaju svoje članove da dođu na takav građanski skup – oni nisu organizatori, neće platiti pozornicu ni razglas. Ne bi trebale zasjeniti stvarne probleme svojim političkim interesima. Ima vremena do 2028. godine.