Za ozbiljniju vezu sa Slovenijom i Slovencima kriva je vojska, ćaćino služenje vojnog roka u Požarevcu. Od svih ljudi s kojima je bio okružen srodnu je dušu našao pape u Bojanu, Slovencu. Vrag će ga znati što ih je vezalo, odavno stari ne priča puno ni o čemu pa ni o tome, ma ako sjećanje ne vara, uredno su njih dvojica opsluživali haubicu čak i onda kad joj se nos nedopustivo spustio bliže tlu za vježbe gađanja, baš kao što su uredno na kolodvorskoj birtiji popili sve što se dalo popiti dok su čekali da Ona dođe u posjet. Bilo kako bilo veza je (po)ostala toliko jaka da su početkom 80-ih prvi gosti, u baraci na vrh kamenoloma koji će jednom biti kuća za odmor, bili baš Bojan i njegova obitelj. I makar se kasnije štošta događalo sa svim akterima ove priče, makar danas njihovi sinovi veliku djecu imali, ostao je dobar običaj da se svako toliko nađu slovenska i hrvatska delegacija, na moru dakako.

Nisu dvije prijateljske obitelji stale na toj familijarnoj bilaterali. Otvorilo se kroz godine još rukavaca za kojekakve slovensko-hrvatske veze, premda stara majka nikada nije uspjela shvatiti da netko uopće pomisliti može kako slovensko zelenilo može parirati našem plavom moru. Slovenski gosti takvih briga nisu imali. Oni bi jednostavno komadić svoje dežele donijeli sa sobom, pa spajali najbolje od dva svijeta. To hoće reći da su im prtljažnici bili puni tenisica najrazličitijih vrsta, pribora za plivanja i ronjenje, a krovove su često krasili sjajni neki bicikli, oni koje su klinci po obali onomad davno zvali brzinkama. Smokva i orahovac kontra trčanja i bicikliranja. Nema tu ništa kontra, u njih se sve spajalo u savršenu cjelinu, taman da s vremenom bolje od domaćeg svijeta znaju za sve pješačke staze u okolici, manje ili veće planinske vrhove, sva izletišta i sve kozje pute na kojima noga ljudska nije stala, ali zato hoće kolo od bicikla. Ako je u početku to domorocima i bilo čudno, s vremenom je dotjeralo dotle da se prijatelju Tomažu uredno čestita svaki sportski uspjeh reprezentativaca njegove Slovenije. Pa mu se i ovaj put od srca čestitalo kada je Tadej Pogačar po nestvarni peti put osvojio Tour de France, onako kako je on svaki put uredno poslao čestitku kad su Vatreni radili svoje.

U doba kada je bilo važno štošta znati, makar služilo samo za kvizove, u svako doba dana i noći znalo se i tko su Jacques Anquetil, Eddy Merckx, Bernard Hinault i Miguel Indurain. Nema veze što su momčadski sportovi draži, nema veze što bi to vražje sjedalo bicikle svaki put, da prostite, nažuljalo međunožje jamačno zbog loše tehnike vožnje i viška kilograma. Moraš znati za veliku četvorku svjetskog biciklizma, momke koji su sve te velike utrke osvajali višekratno i to tako da im ostatak družine može soli staviti na rep. Pogačar je od nekidan peti član biranog društva, onaj koji je Tour de France osvojio pet puta. Samo, učinit će on to garant još koji put, ne treba u to uopće sumnjati. A koliko je to veliko!? Veliko je toliko da je legendarni Lance Armstrong nakon okončanog ovogodišnjeg Toura kazao: »Tadej je najveći biciklist svih vremena. Može pobijediti na svakoj podlozi i u svakoj utrci. Dajte mu startni broj i nije važno vozi li po ravnici, kocki, planinama ili makadamu. On se jednostavno želi utrkivati i pobjeđivati.« Neki posve ozbiljan svijet ide i koračić dalje pa tvrdi da je Pogačar najbolji sportaš kojeg ovaj tren na Zemlji imamo. Eno ga je i španjolska Marca stavila ispred velikih faca Alcaraza i Duplantisa. Čovjek i bicikl i ništa više. Dječak koji je za treninga, kao najsitniji i najmlađi, cijelu kolonu vozača za krug prestigao taman da mu trener misli kako zaostaje. A on prvi. Pa je izrastao u »monstruma«, a nije mu ni 30.

Lako je nekako vjerovati da je nekada vrtio i on pedale našim priobaljem dok se stariji svijet naš čudio klincu što se u sred ljeta dodatno znoji baš kao da mu sunce nije dovoljno. Prije će međutim biti da je Pogačar i rezultat sustava koji je uređen, koji je prije mali milijun godina izbrisao razliku između malih i velikih sportova, sustava u kojem je biciklističkih staza i uređenih izletišta, sustava u kojem je srednje klase i to taman toliko bogate i zadovoljne da nije neka greda ako talentirani potomak umjesto u nogomet krene, recimo, put biciklizma. Ako su razlike bila male, onomad kada su Marko i Bojan dijelili dobro i zlo kasarne u Požarevcu, bome danas više i nisu. No, to je, navodno, neke druga priča. Imamo mi zato svoju sportsku priču.

Hrvatski olimpijski odbor birao je novog predsjednika. Bit’ će da ga ne bi birao još godinama da staro vodstvo nije došla glave afera Pavlek i sve što se otkrilo, a da je sumnjivo, u poslovanju brojnih saveza. Arčili su se novci sve u šesnaest, taman da i nije bilo druge nego birati novog predsjednika. U bitci samo dva čovjeka Josip Varvodić i Dragan Primorac, oba medicinske neke struke. Predsjednik se birao tajnim glasanjem. I to je tajno glasanje presudilo. Za Varvodića je bilo više delegata, više predstavnika sportskih saveza. Pa će ovaj kardiotorakalni kirurg voditi naš sport k ozdravljenju. Primorac neće. Njegovo ime se zato već sada dade zlatnim slovima upisati u neku domaću knjigu rekorda. Čovjek se za toliko funkcija kandidirao, probao sve i svašta da se svidi puku, lobirao posvuda i vjerovao uvijek da je baš sad onaj trenutak da ga konačno proglase predsjednikom nečeg, čega god, može i kućnog savjeta. Svaki put je vjerovao i svaki put su mu oni kojima je vjerovao okrenuli leđa. Ovaj put ga je »ubila« magija tajnoga glasanja. A to glasanje je pokazalo da je lakše misliti svojom glavom kad te nitko ne gleda, kad nisi u krdu već sam sa svojim papirićem i kemijskom u ruci. Da je, makar katkad, u Saboru tajno glasati, tko zna kakvi bi bili rezultati, bi li stranačka stega ponekad popustila, ili bi stranačka monolitnost bila još i gora.

Sudeći po izborima u HOO-u, ne bi uopće loše bilo probati i tako. Javno u kope, tajno u špade, tako to majstori rade. Makar, možda je sve bilo jasno još od trena kad se u medijima pojavila informacija da onima koji vode ovu zemlju uopće ne bi bilo mrsko da je Varvodić taj.

Inače, glasati, ako se ne varamo, nije došlo dvoje delegata, točnije jednog je onemogućila procedura, a druga je imala važnijeg posla. Kolinda Grabar- Kitarović, ta naša sjajna zvijezda koja neumorno obilazi sva važna svjetska natjecanja pa otamo šalje selfie, nije imala vremena ni potrebe posjetiti najvažnije domaće natjecanje. Briga o hrvatskom sportu ionako je varljiva neka kategorija. Nebriga je uvijek bila transparentnije naravi. A i zašto riskirati da joj netko ćirne u papirić pa vidi što je zaokružila, onako kako su joj preko ramena gledali kad je onomad glasala za tamo nekih državnih izbora.

Izabran je Varvodić i neka mu je sa srećom. Može li vratiti poljuljano povjerenje puka u sportske funkcionare, veliko je pitanje. Trebat će mu neka dugoročna vizija, neke biciklističke staze i sportski tereni, neko brisanje granice između velikih i malih sportova, trebat će mu društvo u kojem je sport navika i veselje, a ne ljuta potreba. Trebat će mu odnosi taman takvi da se svako malo ne spominje kakav Gobac kao siva eminencija. Trebat će mu i sreće i pameti, jer sport u nas odavno nije pitanje srca. A kakva je veza između Pogačara i njegova uspjeha i izbora u HOO-u!? Nikakva. Baš nikakva.

Tadej Pogačar prošlu je nedjelju osvojio peti put Tour da France. Voditeljica one ranojutarnje emisije javnog servisa bila je uvjerena da će se u sportskom bloku Vijesti o tome govoriti. Krivo je mislila. Pričalo se samo o nogometu i to o utakmicama naše nogometne nejači koje tek slijede. Nema veze. Neće Tomaž zamjeriti. Opet će Slovenci k nama na more.