Kroz više od pola stoljeća djelovanja Kraftwerk su činili sve da potencijalnoj glazbenoj pastvi budu i ostanu misterij, računajući tu „neprobojnost“ za javnost njihovog Kling Klang studija u Düsseldorfu, odbijanje intervjua, izbjegavanje fotoreportera i zabrane slikanja benda ili komuniciranje sa svijetom putem šturih fax poruka. Dok su drugi bendovi vapili za pažnjom javnosti, Kraftwerk su svoju reputaciju ozbiljnih konceptualnih umjetnika gradili na izbjegavanju iste te javnosti. Radili su se sve da se prometnu u jednu od najzagonetnijih pojava u povijesti pop-kulture i putem navukli na svoju glazbu milijune kroz desetljeća.

Nasuprot tome, što se tiče njihovih javnih nastupa već odavna nema nikakvih zagonetki. Ako vam nije prvi put, kad kupite ulaznicu za njihov koncert, točno znate što ćete za nju dobiti. Četiri čovjeka-robota u svjetlećim odijelima koji dva sata nepomično stoje iza sintesajzera, odnosno kontrolnih pultova. Usput, bilo bi pretjerano reći da sviraju uživo svoju glazbu, već je poput inženjera moduliraju – pokreću sekvence, dodaju efekte i manipuliraju parametrima  – da bi iz razglasa izašle te začudne melodije minimalističke industro-elektronske glazbe. I dakako, uopće ne komuniciraju s publikom. Iza njih njihov zvučni „prijevod“ tehnološkog svijeta od kinetičkih tema („Autobahn“, „Trans Europe Express“, „Tour De France“) do kompjutera, atomske energije i svemirskih laboratorija, na velikim ekranima prate u biti jednostavni i minimalistički, ali efektni vizuali.

Ako gledamo iz perspektive dosadašnjih njihovih hrvatskih nastupa, tako je bilo 2009. na premijernom nastupu na INmusic festivalu, tako je bilo u pulskoj Areni 2018. godine i tako je bilo sinoć na istom mjestu, uz neka sitna tehnička i glazbena odstupanja od obrasca.

U tom smislu, daleko najatraktivniji hrvatski nastup Kraftwerka bio je onaj 2018. u sklopu njihove 3D turneje kad su svima u publici podijeljene 3D naočale, pa su njihovi vizualni efekti dobili novu dubinu i dimenziju, a s tim kao da je i glazba dodatno dobila na hipnotičnosti. Bilo je kao na tripu.

Te 2018., bilo je i nešto više ljudi, ovaj put nije bilo stajanja, i na parter su posloženi nizovi stolica,  što je zapravo u redu, ne samo zbog naravi koncepta Kraftwerrk koncerata, već i visoke prosječne starosti oko 4000 ljudi okupljenih sinoć u rimskom amfiteatru kojim je pirkala ugodna „arija friška“, da citiramo lokalne glazbene junake Gustafe. Onaj tko se kao klinac zaljubio u dotad nečuveni elektronski zvuk „Autobahn“ albuma iz 1975., danas mora imati bar 70-ak godina. A takvi sinoć u Areni nisu bili rijetkost.

Jučerašnji nastup kumova elektronske glazbe bio je standardno bazičan, s tim da treba spomenuti da za svaku turneju malo „apdejtaju“ svoje stare stvari da zvuče svježije, recimo da blago remiksiraju vlastitu ostavštinu. A s njom prema publici nastupaju neobično ekonomično, da ne kažemo populistički, s obzirom da ih bije glas gotovo ravnodušnih prema mišljenju drugih i sitničavih. Možda najbolje tu sitničavost ilustrira urbana legenda da se jedini preostali originalni član Ralf Hutter kao fanatik biciklizma posvađao s drugim osnivačem Kraftwerka i fanatikom biciklizma Florianom Schneiderom oko toga čija je pumpa za bicikl bolja i da je zato ovaj potonji 2008. napustio bend.

Naime, u predvidljivost Kraftwerk živih nastupa uključena je i činjenica da ne eksperimentiraju puno s repertoarom. Gotovo svaki njihov koncert, pa i onaj sinoćnji u Areni je zapravo kompilacija najvećih hitova. Izvan tog kanona našla se jedino  „Merry Christmas Mr. Lawrence“, glazbena tema iz istoimenog filma s Davidom Bowieom u glavnoj ulozi, koju je napisao Ryuichi Sakamoto. Izvan uobičajenog obrasca ponašanja na pozornici, Ralf Hutter je s nekoliko emotivnih rečenica opisao slavnog japanskog glazbenika i njegovog prijatelja preminulog 2023. godine.

Redajući svoje bezvremenske eksperimentalne elektronske melodije, Kraftwerk sinoć u Areni nisu nudili ništa senzacionalno – zapravo zvučali su i izgledali na neki način arhaično, i uz spomenuti redovni „servis“ starih pjesama. Ali, oni koji pohode njihove koncerte kao da očekuju upravo tu vrstu autentičnosti, a ne natjecanje sa pomodnim gibanjima u elektronskoj glazbi čije je rodno mjesto u puno slučajeva upravo Kling Klang studio u Düsseldorfu.

Kraftwerk već dugo nije bend koji definira budućnost, oni su kao nulta točka elektroničke glazbe postali živući muzej. Iz njihovih analognih sekvenci i pedantno kreiranih ritmova izravno je potekao detroitski techno, na njihovim su semplovima izgrađeni rani hip-hop i synth-pop, oni su fundament modernog housea, electroa pa u konačnici i suvremene klupske i pop glazbe. Gotovo da nema žanra s elektroničkim predznakom koji u svom genetskom kodu ne baštini pokoju pionirsku zamisao iz njihovog opusa. Na koncerte Kraftwerka se odavno ne hodočasti da se otkrije nešto novo, već da bi se poklonilo legendama i podsjetilo kako i gdje je sve zapravo započelo po pitanju elektroničke glazbe.