Odlazak Martina Zlomislića u Qarabag oslobodio je prostor pred golom Rijeke, koji je na prvoj utakmici ove sezone popunio Aleksa Todorović. Taj 22-godišnjak iz mjesta zvanog Dvorane, udaljenog jedanaest kilometara od Kruševca, koji je na Rujevicu stigao u veljači 2022. godine, debitantski nastup za Rijeku je uknjižio prije deset mjeseci, na utakmici šesnaestine finala Hrvatskog nogometnog kupa protiv Maksimira u Zagrebu (4:0).

Nakon toga je branio zadnjih pola sata osmine finala istog natjecanja protiv Mladosti u Ždralovima (4:1), a na scenu SuperSport Prve HNL je stupio na gostovanju kod Vukovara 1991 (1:0). U završnici prošle sezone Victor Sanchez mu je ukazao povjerenje u zadnja dva kola, protiv Istre 1961 u Puli (0:0) i Gorice na Rujevici (2:0).

Todorović je prošle sezone na golu Rijeke proveo nešto više od osam sati bez primljenog gola. Pri tome se istaknuo čudesnom intervencijom u Puli. Naime, u 38. minuti te utakmice Antonio Maurić nakon greške obrane sam krenuo prema golu, a Todorović ga je dočekao na vrhu kaznenog prostora i lijevom rukom je u padu osujetio njegov dribling i sačuvao svoju mrežu. Bez primljenog gola je zaključio i sučeljavanje s Derry Cityjem na Rujevici. Sada ga, pak, očekuje uzvrat s istim suparnikom.

– Mogli smo tamo otići s većom prednošću, ali i taj gol koji imamo je dobar kapital. Prošle sezone smo protiv Shelbournea vidjeli koliko je teško igrati s takvim momčadima. Derry City nema što izgubiti i pred svojim navijačima će igrati agresivno i napravit će sve da nas iznenadi. Njima je to utakmica »sve ili ništa« i sigurno će se bacati na glavu. Mi moramo biti pametni i sve će, vjerujem, biti dobro – kaže Todorović.

Nakon debitantskog nastupa u SHNL-u rekli ste da nije bilo treme jer ste se za taj trenutak pripremali četiri godine. Kakva je, u tom smislu, bila situacija uoči debija u Europi?

– Ove utakmice su drugačije od prvenstva jer nema puno prostora za ispravak, ako dođe do greške. Dok sam bio mlađi, znao sam znao imati problema s tremom, ali to više nije tako. Na zagrijavanju prije utakmice s Derry Cityjem sam vidio da će sve to biti super. Moji suigrači su odlično odradili svoj dio posla i mogli smo doći do uvjerljivije pobjede. Sada je bitna ova druga utakmica jer tu se vidi karakter. Vjerujem da smo dovoljno jaki u glavi da bez prevelikih problema prođemo dalje.

Uloga napadača

Nema dvojbe da je Rijeka jača od Derry Cityja. Koliko su takvi ogledi zahtjevni za vratare?

– Meni je teže igrati ovakve utakmice od onih s podjednakim suparnicima, gdje se stalno nešto događa na oba dijela terena. Derry City nam je na Rujevici rijetko dolazio do gola, i tu je za mene bilo najbitnije držati koncentraciju da mogu reagirati na pravi način ako nam zaprijete. Tu je dosta toga bilo i do nas jer momčad držala protivnika na sigurnoj distanci od gola. Vjerujem da ćemo biti na istoj razini na ovom gostovanju.

Ova sezona krenula je povjerenjem na mjestu jedinice?

– Prije svega, zahvalan sam na minutaži koju sam do sada dobio. Na kraju krajeva, i Zlomislić je dugo čekao svoju priliku u Rijeci. On je na klupi proveo puno više vremena od mene jer ja sam barem išao na posudbe. Drago mi je što sam dobio priliku i vidjet ćemo što će biti. Ne znam kako će se situacija razvijati, ali ja sam uvijek spreman preuzeti odgovornost. Svjestan sam da je ispred mene još puno dokazivanja.

Rekli ste da nije bilo treme prije debitantskih nastupa u SHNL-u i Europi. Kako je bilo kada ste upoznali Matjaža Keka koji već dugo ima status legende u Rijeci?

– Ne mogu reći da sam imao tremu, ali sigurno sam u tom trenutku osjećao veliko poštovanje zbog svega što je napravio u Rijeci. Možda i blago strahopoštovanje. Mislim da je slično bilo i ostalim igračima jer je Kekov dolazak neko vrijeme bio glavna tema u svlačionici. Mislim da nema potrebe posebno pričati o njegovim trenerskim uspjesima.

Kako je uopće došlo do vašeg dolaska u Rijeku?

– Nekoliko mjeseci nakon šesnaestog rođendana sam zaigrao seniorski nogomet u Trayalu iz Kruševca. To je bilo u drugom rangu natjecanja i klub je napravio video s mojim obranama. Meni je bilo super u Trayalu jer sam stalno branio, a moj rođak koji radi u Sloveniji je nekako došao do Ivana Mancea koji je odmah zvao Gojka Mrčelu i pokazao mu je taj video. Svidjelo im se ono što su vidjeli i kontaktirali su nas. Nekoliko mjeseci prije nego što sam napravio transfer, došao sam u Rijeku, da upoznam klub i vidim grad. Čim sam došao, znao sam da je to to.

Kako je išao vaš nogometni put?

– Nitko iz moje obitelji se nije bavio sportom, a ja sam počeo igrati sa šest godina, skupa s bratom koji je kasnije prešao na atletiku. Mene nikada nije zanimao niti jedan drugi sport. Dvorane imaju istoimeni klub koji se natjecao u najnižem rangu natjecanja i u nekom trenutku tamo je krenula priča o osnivanju škole nogometa. Tada se skupilo preko stotinu dječaka, među kojima sam bio i ja. Na početku sam igrao špicu, a kasnije sam otišao u školu nogometa OFK Knez Lazar iz Kruševca i tamo je trebali vratara na jednoj utakmici, pa su mene izabrali jer sam bio visok i nisam se bojao lopte i duela. Stao sam na gol, izgubili smo 8:7, ali u klubu su bili zadovoljni onim što sam pokazao, i tako sam ostao vratar. Kada su krenuli vratarski treninzi, to mi se svidjelo i zaljubio sam se u branjenje.

Broj 99

Vaš sunarodnjak Vanja Milinković-Savić je također počeo kao napadač, a kasnije se prebacio na gol jer mu se, kako je rekao, svidjelo što na toj poziciji ne mora toliko trčati. Je li i vama to bio jedan od motiva?

– Možemo tako reći. Kad sam tek počeo igrati, mogao sam stati kada sam htio, ali kasnije sam shvatio koliko je trke potrebno za ozbiljan nogomet. To je, između ostalog, bio jedan od razloga zbog kojih sam stao na gol.

Kao nekadašnji napadač, Vanja Milinković-Savić u svojim klubovima zna izvoditi slobodne udarce u zoni šuta i jedanaesterce. Jeste li vi razmišljali o tome?

– Ha ha… To mi ponekad padne na pamet kada imamo treninge. Međutim, mislim da bi bilo neozbiljno da to radim na utakmicama. To mi je OK na trenizima i dalje od toga ne bih išao. Vanja je nešto drugo, on ima top u nogama. Što se tiče jedanaesteraca, mislim da rijetki igrači to mogu izvesti bolje od njega.

Nakon dolaska u Rijeku imali ste dosta problema s ozljedama. Kakva je sada situacija sa zdravljem?

– Proveo sam godinu i četiri mjeseca izvan terena zbog ozljede ramena koju sam imao kada sam stigao u Rijeku. To je bilo jako nezgodno, a kasnije nisam imao nekih veći problema. Znalo je biti nekih sitnih ozljeda zbog kojih sam morao pauzirati maksimalno pet dana. Mislim da mi trebalo vremena da uđem u ritam, da se tijelo prilagodi na drugačiji način rada.

Na leđima nosite neuobičajen broj za vratara, 99. Radi li se tu o nekoj simbolici?

– Baš i ne. Kada sam ušao među seniore, imao sam broj 45. Ni tu nije bilo nekakve simbolike. Jednostavno, svidio mi se taj broj. Kada je Ante Majstorović stigao u Rijeku, pitali su u klubu mogu li mu prepustiti broj. Budući da sam tada znao da idem na posudbu u Karlovac, to mi stvarno nije bio nikakav problem. Kada sam se vratio, morao sam izabrati novi broj, a svi vratarski su bili zauzeti. Trebalo je brzo odlučiti, pa sam uzeo 99. Tako mi je u tom trenutku palo na pamet, bez ikakve simbolike ili nečeg sličnog. No, sada ga ne bih mijenjao.

Mladi reprezentativac Srbije

Aleksa Todorović nalazi se i na popisu U-21 reprezentacije Srbije za koju je odigrao i dvije prijateljske utakmice.

– Dobivao sam pozive i za mlađe selekcije. Ova generacija naše U-21 reprezentacija sada se priprema za Europsko prvenstvo koje će 2027. biti održano u Srbiji i Albaniji. Kao jedan od domaćina, ne moramo igrati kvalifikacije, pa igramo samo prijateljske utakmice. Prošle godine sam u ožujku branio protiv Gruzije i tada mi je današnji suigrač Tornike Morčiladze zabio gol iz jedanaesterca, a ove sam imao još jedan nastup, protiv Kirgistana – dodaje Aleksa.