Unatoč rekordno visokoj zaposlenosti i stalnom uvozu radne snage, hrvatsko tržište rada i dalje vapi za majstorima kojih je sve manje ili ih gotovo uopće nema u pojedinim obrtničkim zanimanjima.

I tako nam već desetljećima kronično nedostaje automehaničara, fasadera, zavarivača, vodoinstalatera, pekara… a nedostaje ih jer takva zanimanja kod mladih nisu »in«, za razliku od gimnazija i fakulteta koji su kod dijela javnosti postali skoro pa statusni simbol, a koji proizvode čitave niše suficitarnih zanimanja za kojima ne postoji velika potražnja na tržištu rada, dok istovremeno u evidenciji nezaposlenih ima previše osoba s tim kvalifikacijama.

Iako Hrvatski zavod za zapošljavanje svake godine izdaje službene preporuke za obrazovnu upisnu politiku, u kojima predlaže smanjenje upisnih kvota i stipendija upravo za takva zanimanja kako bi se ublažila strukturna nezaposlenost, i dalje imamo službeno najizraženiji suficit kod visokoobrazovanih radnika, i to u ekonomiji, pravu, fizioterapiji, novinarstvu, politologiji, sociologiji, filozofiji, povijesti, komparativnoj književnosti, modnom dizajnu i krajobraznoj arhitekturi.

No, čak i na razini srednjoškolskog obazovanja bilježimo suficitarna zanimanja, i to u pojedinim administrativnim i uslužnim smjerovima koji su zasitili tržište rada, a riječ je o ekonomistima i upravnim referentima, turističkim i modnim tehničarima, dizajnerima interijera i fotografima.

Sve odreda lijepa zanimanja u kojima ne treba zasukati rukave ni isprljati ruke, i po mogućnosti ne raditi ništa. Jer »prljavi« poslovi kao što su automehaničar ili zidar nisu za elitu i zlatnu mladež.

Kod suficitarnih zaimanja vidimo i regionalne razlike – primjerice, frizera ili kozmetičara u kontinentalnom dijelu Hrvatske, poput Zagreba ili Slavonije, može biti u izobilju, dok su na samom jugu u jeku turističke sezone takva zanimanja deficitarna.

No kod deficitarnih obrtničkih zanimanja regionalnih razlika nema jer ih nedostaje u svim krajevima Lijepe naše. Ni s uvozom radnika nismo značajnije popravili manjak majstora zanata jer su takvi uvijek bili izrazito traženi i takve je teško privući u Hrvatsku, koju većina stranih radnika ionako smatra tek odskočnom daskom za zapadne članice Europske unije.

Problem deficitarnih obrtničkih i strukovnih zanimanja Hrvatska vuče još iz druge polovice 1990-ih godina, dok je kulminaciju doživio krajem 2000-ih kada je dobio status kritičnog strukturnog problema, a dodatno se produbio nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju kada je krenuo egzodus Hrvata prema zapadu.

Problem nije nastao preko noći, nego je rezultat dugogodišnjih društvenih, ekonomskih i obrazovnih promjena. Naime, nakon Domovinskog rata i tijekom tranzicije, u Hrvatskoj dolazi do snažne promjene društvene percepcije rada u kojoj su se vrijedna obrtnička zanimanja pod utjecajem zapadnjačke kulture počela neopravdano smatrati manje vrijednima ili »rezerviranima za lošije učenike«.

Roditelji, ali i sustav, masovno su usmjeravali djecu prema gimnazijama i četverogodišnjim ekonomskim i upravnim školama, što je stvorilo prve značajnije viškove administrativnih zanimanja i prve znakove nedostatka kvalificiranih strukovnih majstora.

Do 2003. godine nedostatak zidara, tesara, bravara i instalatera postao je toliko očit da su pojedine županije već tada samostalno pokrenule prve projekte sufinanciranja i stipendiranja učenika za deficitarna obrtnička zanimanja kako bi spasile lokalno gospodarstvo, a HZZ upravo tih godina počinje redovito izdavati preporuke za smanjenje kvota u društvenim smjerovima, ali upisne politike srednjih škola nisu pratile potrebe tržišta.

Problem se nastavio produbljivati zbog neusklađenosti Ministarstva obrazovanja i stvarnih potreba obrtnika pa je dolazilo do situacija gdje su programi za deficitarna zanimanja gašeni ili spajani zbog birokratskih pravila o minimalnom broju učenika u razredu, unatoč tome što su obrtnici i tržište vrištali za takvim kadrom!

Ulaskom Hrvatske u EU i otvaranjem granica, problem je iz »zabrinjavajućeg« postao »kritičan« – tisuće gotovih, iskusnih hrvatskih majstora odlaze u Njemačku, Austriju i Irsku za višestruko veće plaće, a domaće tržište ostalo je potpuno ispražnjeno.