Ima javni servis nešto što se zove Regionalni dnevnik. Ide on u neko rano popodne, odmah nakon vijesti koje se trude govoriti o visokoj politici u zemlji i svijetu.

Emisija je to za koju se pogrešno misli kako ponajprije služi za tesanje mladih snaga, nekih budućih zvijezda koje će znati kako u nas pratiti politiku i gospodarstvo, a da se nikom pretjerano ne zamjere.

No, pogrešno bi bilo sve na to svesti. I da, lako se na format navući k’o na dobre neke, a neškodljive opijate, ako takvih uopće ima. Jer, u tih petnaestak minuta dade se sasvim lijepo vidjeti koliko je lijepa i raznolika naša zemlja, baš kao i to što sve naše građanstvo muči, usprkos činjenici da žive u lijepoj i raznolikoj zemlji.

Dobro, nije da je svaka epizoda jednake kvalitete, često to otkliže u propagandnu slikovnicu što slavi svekolike uspjehe prirode i društva. Ima, međutim, epizoda koje su antologijske i zbog kojih je posve legitimna odluka da se pasionirano prati Regionalni dnevnik, onako kako se recimo prati pasionirano kakva turska sapunica.

Prilog prvi je tako onaj o želji zagrebačke vlasti da gradi priuštive stanove i otporu odavno skućenih stanovnika kvarta u kojem bi neboderi s priuštivim stanovima trebali niknuti.

U drugom i opet otpor protiv farme pilića, koja istina bog nije toliko velika kao ona ukrajinska koju smo otjerali, ali je jednako omražena. Čime se to ovom narodu perad zamjerila veliki je misterij, ali je zato nekog kazališnog uprizorenja vrijedno saznanje da piliće u Apatiji neće.

E, onda kreće prilog o afričkoj svinjskoj kugi, boleštini koja je toliko dala svima na živce da je u novinskim izvještajima skraćenicom spominju, onom ASK.

Čitav je tu lanac tuge i nesreće, bilo u ministra jer mimo njegovih uputa svinje švercaju, bilo u poljoprivrednika kojima nitko ne pomaže a svinjogojstvo propada, bilo u lovaca u koje se upire prstom jer navodno ne rade svoj posao.

U konačnici pišu se priopćenja u kojima lijepo stoji da su neke uređene zemlje dobrim propisima sve dovele u red, a u nas se to ne može i zato jer nam propisi nisu kako treba pisani.

Evo i brodogradnje, evo gradonačelnika Splita kako bjesni jer su mu dodijelili zadatak da on bude taj koji će otjerati Debeljaka iz Brodosplita pa se svađa s glasnogovornikom onog što je nekad davno bio škver.

Ma ni to nije sve, nego su tu i psi lutalice koji hodaju mjestašcem podravskim i nitko im ništa ne može, barem ne dok se ne sagradi azil za životinje. Jedino dobro u tom prilogu jest autorska vještina da sačuva mrvu simpatije i za lutalice i za ljude, taman da prilog ima otvoren kraj koji sluti da je kvalitetan suživot možda ipak moguć.

Elem, sto problema muči Lijepu Našu, i svaki je poseban, i svi su drukčiji sve ovisno od toga o kom njenom djeliću pričamo. Rijeku, primjerice, muče grafiti taman da se dade kazati kako Rijeka dolazi tamo gdje su drugi stigli odavno, a to i nije neka bogzna kako dobra vijest za Rijeku.

Riješit će se to s grafitima, u interesu svih, barem se tako nada gradonačelnica dok pleše na žici između nemila i nedraga. Na stranu to, vratimo se mi Regionalnom dnevniku nakon kojeg se prosječan gledatelj i isto toliko prosječan glasač nema što nego zapitati kako je, svega mu, HDZ toliko dugo na vlasti u zemlji gdje se čak ni onima koji su u Apatiji ne da da u mirnu žive!?

Odgovor je jednostavan, HDZ je godinama na vlasti jer oporba ne gleda Regionalni dnevnik. I oporba nije dobra. I oporba jedva da nudi išta. Pritom, ne pričamo o onima s desna koji i ne vide dalje od toga da se prikrpe uz HDZ pa dok dura dura, ne pričamo ni o ovima iz sredine koji svijeću pale Majci Božjoj od Kamenitih vrata svako toliko u znak zahvale da ih još uvijek ima, već pričamo o onome što bi trebala biti ljevica i što je eto godinama u nas ljevica. ​

Pričamo o SDP-u koji je, najblaže rečeno, beskrvan posve i neprivlačan poprilično i ne nudi bogzna što. Stožerna stranka ljevice, kako joj se uvriježilo tepati, ne zanima nikog čak ni onda kada im ljudstvo odlazi iz stranke i kada se javni servis svojski trudi da je baš te odlaske učini viješću dana.

Čak ni tada nema tu strasti, nema nekog scenarista koji će od svega napraviti dramolet vrijedan gledanja, vrijedan pažnje, vrijedan interesa, a onda, danas sutra, vrijedan i biračkog glasa u kutiju u na kojoj piše SDP, bilo da je partija sama ili u slozi s partnerom.

Branko Kolarić odlučio je otići iz SDP-a. Nakon što je dvadesetak godine bio uzoran član, što god to uzoran značilo. Vrag će ga znati zapravo zašto odlazi, je li razlog to što stranka u niz slučajeva nije stala iza njega u potpunosti a on je mislio da to zaslužuje, ili mu je uistinu na živce dala unutarstranačka nedemokracija o kojoj se svako toliko priča.

Ali, ništa, ama ništa nije bolje posvjedočilo koliko je krvi isisano iz stranačkog tijela od ukazanja političkog tajnika SDP-a Saše Đujića u Dnevniku HRT-a sa zadaćom da kaže koju o odlasku Kolarića.

Smrtno ozbiljan, prikladno blijed, stao je glavni tajnik pred kamerom, a onda dubokim glasom koji ne skriva ogorčenje i mrvu prezira prozborio koju o tome kako nema tu iznenađenja jer se eto već dugo šapuće po saborskim kuloarima da će Kolarić biti ona ruka koja će premijeru Plenkoviću pomoći da se riješi DP-a.

Wow! Izgovorio je to Đujić na način koji bi trebao sugerirati kako je Kolarić mučka izdajica, onaj koji zabija nož u leđa, makar bi bilo stotinu puta oportunije da je Kolariću obećao samo pustu hvalu ako uistinu učini to herojsko djelo i stavi ovakav DP tamo gdje mu je mjesto.

Jer SDP to ne može. Jer Možemo! to ne može. Jer Most to ne može, baš kao ni Centar. Ali diverzant Kolarić će zato moći. Wow!

Od pustog mozganja eto smo se sjetili prokazati Kolarića koji je Plenkovićeva ruka, taman da nikog i opet nije briga. A moglo se drukčije, zašto ne i tako da se dvije godine pred izbore sve istjera na čistac i zbog ovog odlaska.

Umjesto toga SDP, u (pre)ranoj kampanji nastavlja gurati naokolo kolica iz supermarketa nakrcana skupim proizvodima sve u nadi da će birači shvatiti tko ih tjera da skupo kupuju, a tko im pomaže da skupo guraju. I ništa ih pritom ne može smesti, pa ni kad im ode čovjek iz vrha stranke. A mogli su mu dati da i on malo gura ta kolica….

Muči se taj SDP jer takav je svjetski trend da se socijaldemokracija pati. Nije da se ne trude, da se ne pišu programi, ne promišlja bolje sutra, ali čemu trud kad nitko ne zna kome se obraćaš. Da sve bude po SDP gore, čelnik im je do ibera nekarizmatičan i tu nikakav PR pomoći ne može.

Jedino logično u cijeloj priči jest suradnja s strankom Možemo! koja ako ništa ima lica što su se profilirala, uz koja se čovjek i može vezati ako je željan promjene.

U konačnici imamo SDP koji se vazda traži, koji se ušančio na svojoj polovini i čeka da sudac odsvira kraj utakmice, a onda da prežive i produžetke pa da ih svevišnji pomazi za pucanja s bijele točke.

Nakon svih ovih godina možda penali donesu sreću, odnosno možda do penala aktualni premijer svijetu jednostavno dosadi. Samo, kad tako igra ekipa koja je i prvenstva znala osvajati, onda je jasno da nam je liga loša i krajnje predvidljiva.

Ode Kolarić i baš kao u onoj dječjoj brojalici najjača oporbena stranka zapliće se i dalje samozadovoljno. A sve bi moglo biti drukčije samo da kadikad pogledaju Regionalni dnevnik.

Stanogradnja, psi, pilići, ASK iliti svinje, škverovi… Naoko male teme, a opet taman takve da se na njima priča gradi, da se oživi strast bez koje politike nema, bez koje igre nema, bez koje se ni u Apatiji živjeti ne može. Čekati penale ganjajući Kolarića igra je bez strasti, taman da HDZ živi u vjekove kakav god da jest.