Statistika govori jedno, a novčanici građana često drugo. Plaće u Hrvatskoj posljednjih su godina značajno rasle, nezaposlenost je na povijesnom minimumu, a poslodavci sve teže pronalaze radnike.

Ipak, zbog rasta troškova života mnogi građani imaju osjećaj da im novac nikada nije kraće trajao.

Kako je moguće da rekordni rast plaća nije svima donio i bolji životni standard, bila je središnja tema okruglog stola »Sit gladnom ne vjeruje: zašto plaće moraju rasti?«, koji je okupio ekonomiste i sindikalne predstavnike, a organizirao ga je Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja.

Skrivene razlike

Da brojke ne govore uvijek cijelu priču, upozorio je ekonomist Viktor Viljevac.

Kako je rekao, »možemo reći da je životni standard u prosjeku rastao, ali mnogim ljudima je zapravo pao.«

Okrugli stol “Sit gladnom ne vjeruje” – Matija Kroflin, Darko Šeperić, Izabela Delfa Mišić, Viktor Viljevac / Foto: MARKO LUKUNIC/PIXSELL

Iza podataka da su plaće u privatnom sektoru posljednjih godina rasle između 20 i 80 posto, upozorio je, kriju se velike razlike među radnicima.

– Mnogi su dobili upravo tih dvadesetak posto, dok se u javnosti često ističu najveći postoci.

Prostora za veći i ravnomjerniji rast plaća bilo je i prije nego što je inflacija počela nagrizati kupovnu moć.

Hrvatsko gospodarstvo prije pandemije bilježilo je snažan rast BDP-a, a uz današnju rekordno nisku nezaposlenost od 3,4 posto, plaće su mogle rasti i brže, čak i uz određeno smanjenje profita poduzeća, rekao je Viljevac.

Na usporedbe s Njemačkom odgovorio je da tamošnji radnici jesu produktivniji, ali ne samo zbog vlastitog rada.

– Produktivnost je rezultat niza čimbenika, od povijesnog razvoja i ulaganja države do poslovnih politika poslodavaca i organizacije rada, rekao je.

Izvršni tajnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Darko Šeperić upozorio je da problem nije samo visina plaće, nego i način na koji se ona isplaćuje. U mnogim privatnim tvrtkama između 20 i 30 posto primanja dolazi kroz neoporezive naknade.

– To znači da ste jednu cijelu plaću tijekom godine primili bez uplata za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Takva praksa dugoročno slabi financiranje javnih sustava, upozorio je Šeperić, dodajući da su Hrvatska i Slovenija jedine članice EU-a koje dopuštaju tako širok raspon neoporezivih isplata. Ipak, smatra da se položaj radnika posljednjih godina promijenio.

– Plaćamo cijenu tri desetljeća visoke nezaposlenosti, ali danas više nije vrijeme kada je poslodavac mogao reći radniku da ode jer ga čeka deset novih ljudi na ulazu, rekao je.

Politika plaća

Gospodarska savjetnica Nezavisnih hrvatskih sindikata Izabela-Delfa Mišić istaknula je da inflacija nije jednako pogodila sva kućanstva.

Ona s nižim primanjima najveći dio svojih prihoda troše na hranu, a upravo je hrana posljednjih godina među proizvodima koji su najviše poskupjeli, napomenula je, te se osvrnula i na često shvaćanje javnog sektora kao troška.

– Javni sektor infrastruktura je gospodarstva. Ako ga želimo osnažiti, ljude koji u njemu rade moramo pošteno platiti. Ljudski kapital jedini je resurs koji se korištenjem povećava.

Dok god radnika budemo gledali kao trošak, a ne kao investiciju, teško možemo očekivati razvoj gospodarstva kakav želimo, poručila je.

Podsjetila je i da su hrvatski radnici prema cijeni rada otprilike dvostruko jeftiniji od europskog prosjeka, odnosno gotovo tri puta jeftiniji od radnika u najrazvijenijim državama Europske unije.

Rast plaća nije samo pitanje zadovoljstva radnika, istaknuli su sudionici, nego preduvjet dugoročnog razvoja hrvatskog gospodarstva.

Bez jasne i dosljedne politike plaća, upozorili su, Hrvatska će i dalje teško zadržavati radnike, privlačiti mlade u javne službe i graditi konkurentno gospodarstvo.