Izbori koji će se početkom listopada održati u Bosni i Hercegovini itekako će odrediti dinamiku pristupanja te države Europskoj uniji. To je potpuno jasno nakon što je u Hrvatskoj jučer o tome s premijerom Andrejom Plenkovićem i šefom Sabora Gordanom Jandrokovićem razgovarala povjerenica Europske komisije za proširenje Marta Kos.

Nije slučajno jučer tu bio i Dragan Čović, predsjedatelj Doma naroda u BiH i šef HDZ-a u susjednoj državi koji, pak, priprema teren za to da ovoga puta istinski hrvatski predstavnik bude formalni član Predsjedništva BiH, odnosno da to bude kandidatkinja Darijana Filipović iza koje HDZ stoji.

Koliko god iz lagodne pozicije iz Hrvatske mi površno gledali na kompleksnu i kompliciranu sliku BiH, i priželjkivali da to bude istinski građanska država bez nacionalnih (nacionalističkih) optika, realnost je da stabilnost BiH i dalje čini jedan osnovni kriterij, a to je da pravedno i legitimno budu zastupljena sva tri naroda. Za sada ni taj cilj nije postignut kad su Hrvati u pitanju, pa kad prođe neko vrijeme u kojem će BiH biti istinski funkcionalna kao država tri ravnopravna naroda, možda će doći i trenutak za građansku državu. Dotad, BiH se mora boriti sa samom sobom, a i s preduvjetima koje mora zadovoljiti kad je pristupanje EU posrijedi. Tu je među zadnjima, a poznato je da je stav povjerenice Marte Kos dosta rigidan i da ne trpi odstupanja – ona zagovara strogo meritokratski pristup koji kaže da nijedna država ne bi trebala imati prednost samo zbog geopolitike ili regije, nego napredovati isključivo prema tome koliko brzo provodi reforme i ispunjava pregovaračka mjerila.

Pritom je jasno da, kad se sve prevede na razumljiv jezik, danas najbolje stoji Crna Gora koja je uvjerljivo predvodnik procesa, i mogla bi zaključiti pregovore među prvima ako nastavi s reformama. Slijedi Albanija za koju se očekuje da završi pregovore 2027. i da postane članica oko 2030. godine. Naravno, tu je i Ukrajina, no još postoje političke blokade pojedinih država članica EU-a. Prema Marti Kos, ni za Ukrajinu neće vrijediti drukčiji kriteriji članstva osim strogih pravila koje nameće Komisija. Slijedi Moldavija koja se uglavnom promatra u paketu s Ukrajinom, kao paralelan proces. Sjeverna Makedonija još je talac bilateralnih sporova s Grčkom, a Bosna i Hercegovina praktički je tek na pragu započinjanja pregovora jer je tempo reformi prespor. Srbija prema Komisiji ima potencijal za napredak, ali Kos inzistira da bez napretka u području vladavine prava, medijskih sloboda i normalizacije odnosa s Kosovom neće biti ubrzanja pregovora, stoga još na samom kraju ostaje samo Kosovo kao najudaljenije zbog činjenice da ga pet država članica EU-a još uvijek ni ne priznaje. Važno je naglasiti da Kos odbacuje fiksni redoslijed – njezina je glavna poruka da »nije važno iz koje regije država dolazi, nego koliko brzo ispunjava uvjete«. Zato smatra da bi, primjerice, Ukrajina mogla napredovati brže od nekih balkanskih država ako reforme provodi učinkovitije, ali jednako tako ističe da se ne smije ponoviti situacija u kojoj zemlje zapadnog Balkana desetljećima čekaju zbog političkih blokada, a ne zbog vlastitog neispunjavanja kriterija.

Ono što je, međutim, kod Bosne i Hercegovine paralelni proces jest novo povezivanje sa SAD-om, čiji investitor kreće u megaprojekt gradnje južne plinske interkonekcije. Plinovod će prolaziti kroz Hrvatsku, odnosno kroz Dalmaciju preko Hercegovine do same Bosne, i povezivat će tu državu čvršće iznutra, ne samo energetski i ekonomski, nego jasno i politički. Ako tri naroda i tri entiteta imaju isti ekonomski interes, lakše će ostati zajedno na duge staze.

Tako se zbivaju dva paralelna procesa – s jedne strane EU otvara vrata za novo proširenje u regiji koje će osnažiti te države jer će osnažiti njihove sustave vladavine prava, a istodobno Amerika napokon ulaže u BiH i čini od nje novog energetskog igrača na karti Europe pro futuro.

Zdravija demokratska struktura unutar BiH, uz istodobno nove projekte i ekonomsko snaženje – pa to je vjerojatno zaista jedino jamstvo da će sva tri naroda unutar BiH i sama osjetiti potrebu da trajno ostanu na okupu i moderniziraju se unutar jedne zajedničke države.