Bio bi prejednostavan, a samim tim i pogrešan, zaključak da je ponuda sve većeg broja turističkih apartmana na prodaju posljedica toga da je država možda pretjerala s dodatnom regulacijom privatnog smještaja. Posebno onog za kratkoročni najam. Ali i onog za dugoročni. Svako tržište, pa tako i ono nekretninsko, nikada ne reagira samo na jednu pojavu. Tako da je ovo što se danas događa ipak posljedica nekoliko uzroka. Osjećaja vlasnika da su cijene nekretnina na vrhuncu pa je vrijeme da ih se proda prije nego što cijena počne padati, promijenjenih pravila poslovanja uvođenjem novog zakonodavstva, a moguće i željom nekih vlasnika da promijene biznis kojim se bave.

Cijelo zadnje desetljeće cijene nekretnina išle su snažno prema gore. Nije baš lako pronaći investiciju koja je u tom razdoblju donijela više dobiti nego ulaganje u nekretnine. Oni koji su kupovali stanove prije recimo 15 godina danas ih mogu prodati po višestruko većim cijenama. Pa je sasvim očekivano da je dio vlasnika došao do zaključka da su se cijene približile maksimumu. Nije to posljedica nikakve egzaktne ekonomske analize. Nego više nekakav osjećaj da bi se stvari polako mogle početi mijenjati. Zbog toga dio apartmana danas završava na tržištu, ne zato što bi posao mogao propasti, nego zato što su neki zaključili da je vrijeme da se realizira zarada.

Usto, Vlada je zadnjih godina znatno postrožila uvjete za kratkoročni turistički najam. Novi administrativni zahtjevi, kao što je obveza dobivanja suglasnosti drugih stanara, povećana porezna davanja, donekle su promijenili uvjete poslovanja pa su neki odlučili da se više ne žele baviti svojim dosadašnjim poslom. Usto, gosti su postali osjetljiviji na cijene koje stalno rastu, a i gospodarska situacija u zemljama odakle dolazi najveći dio turista više nije tako blistava kakva je bila ranije.

Sve ovo, naravno, nikako ne znači da svjedočimo urušavanju sektora privatnog smještaja. Naprotiv, iz izjava ljudi koji svakodnevno rade na tržištu nekretnina vidi se da je riječ prije o nekoj vrsti konsolidacije nego nekom ozbiljnijem urušavanju djelatnosti iznajmljivanja privatnih apartmana. Potražnja za ovakvim uslugama nije nestala, niti će nestati.

Pogrešno bi bilo iz činjenice da se prodaje više apartmana nego ranije zaključiti kako je privatni smještaj odjednom postao neisplativ biznis. Promijenili su se uvjeti poslovanja. Ne radikalno, ali opet dovoljno da se neki odluče na strateški uzmak.

Dok su mali iznajmljivači suočeni s otežanim uvjetima poslovanja, veliki investitori nemaju slične prepreke. To u nekoj mjeri otvara pitanje jednakosti tržišnih pravila za sve igrače, i male i one velike. Pravila moraju vrijediti za sve sudionike. A posebno treba voditi računa o tome kakav je učinak različitih oblika turističkog smještaja na cijeli turistički sektor. Ali i na gospodarstvo u cjelini. Mali privatni iznajmljivači najveći dio svoje zarade troše u Hrvatskoj. Novac ostaje u lokalnim zajednicama. Troši se tu gdje se živi cijele godine. Taj novac kruži domaćim gospodarstvom. Strana ulaganja definitivno imaju svoj smisao, ali ostvarenu dobit strani vlasnici mogu potpuno legalno iznijeti iz Hrvatske. Nije to ništa neuobičajeno niti protuzakonito, ali država mora jako pažljivo postupati. Bilo bi pogrešno kada bi se Vladine inicijative pretvorile u politiku koja će pogodovati velikim sustavima na štetu tisuća malih iznajmljivača.

Naravno da turističko tržište treba urediti. Treba spriječiti zloporabe koje su učinile život nemogućim ostalim stanarima. Njihova prava valja zaštititi. I tu je Vlada na dobrom tragu. Ali treba i izbjeći situaciju u kojoj će nova regulacija toliko pritisnuti male iznajmljivače da oni počnu u većem broju odustajati od svog dosadašnjeg posla. Ne bi to bilo dobro, ne samo za njih, nego i za njihove lokalne zajednice, i šire, za cijelo društvo. Naravno, i oni moraju mijenjati način poslovanja. Ne smiju se svesti samo na guljenje turista. Ali da bi taj sektor trebao opstati – trebao bi.