Jedan od najistaknutijih gitarista suvremene mađarske blues scene, András »Stone« Komíves, nastupit će na Jerry Ricks Blues Festivalu, koji se 24. srpnja održava u Mošćeničkoj Dragi.

Osnivač benda Bluestone i pokretač akustičnog projekta The Pilgrims, posvećenog glazbi Erica Claptona, već dulje od dva desetljeća njeguje blues tradiciju kroz vlastiti autorski izričaj.

Uoči dolaska na Kvarner govori o glazbenom uzoru Ericu Claptonu, važnosti blues festivala i trenutku koji ga je zauvijek usmjerio prema gitari.

Velik dio svog glazbenog rada posvetili ste interpretaciji glazbe Erica Claptona. Što vas je posebno privuklo njegovu stvaralaštvu?

– Prije svega njegova nevjerojatna glazbena svestranost i raznolikost. Ne mogu se sjetiti drugog glazbenika koji je toliko dugo bio aktivan i pritom obilježio glazbeni put nekoliko generacija. Za mene je ipak presudan bio utjecaj mog oca. On me upoznao s Claptonovom glazbom, a album »From the Cradle« bio je onaj koji me potpuno osvojio i odredio moj glazbeni put sve do danas.

»Layla« je najteža

Claptonova karijera obuhvatila je blues, rock, akustičnu glazbu i velike stadionske nastupe. Koje vam je razdoblje njegova rada najinspirativnije?

– Teško je izdvojiti samo jedno jer je cijeli njegov opus za mene iznimno važan. Ipak, posebno bih izdvojio razdoblje bendova Cream i Blind Faith, kao i vrijeme nakon gubitka njegova sina, kada je nastao legendarni koncert »MTV Unplugged«. To su razdoblja koja su na mene ostavila najveći dojam.

Koliko je izazovno prenositi emociju i tehniku jednog od najvećih gitarista svih vremena, a pritom zadržati vlastiti glazbeni identitet?

– Iskreno, nikada nismo pokušavali doslovno kopirati njegove solaže, notu po notu. Mislim da upravo tako ostajemo autentični, u pjesme unosimo vlastiti stil. U našem triju svatko dolazi iz drugačijega glazbenog svijeta. Attila više naginje countryju i voli Claptonove poznatije pjesme, dok smo Feri i ja više usmjereni prema bluesu.

Što ste kroz proučavanje Claptonove glazbe naučili o bluesu?

– Praktički sve. Kao što sam rekao, otac me upoznao s njegovom glazbom. Kada sam na MTV-u gledao dokumentarac o nastanku albuma »From the Cradle«, tada sam odlučio da želim svirati gitaru. I ne samo za sebe, nego i pred publikom.

Koju je Claptonovu pjesmu najteže izvesti?

– Vjerojatno »Laylu«. Mi je izvodimo u tri dijela – polaganom, gotovo klasičnom uvodu, zatim slijedi brži, rockerski dio sa snažnim uvodom, a završava u baladnom ugođaju. Upravo zbog tih različitih glazbenih cjelina riječ je o jednoj od najzahtjevnijih skladbi u našem repertoaru.

Kad počinjemo svirati?

Kada biste danas mogli popiti kavu s Ericom Claptonom, što biste ga prvo pitali?

– Bilo bi mi zadovoljstvo upoznati vas, gospodine »Bože«… Ali kada počinjemo svirati (smijeh)?

Koliko vam znači nastupiti na festivalu koji slavi same korijene blues glazbe?

– Presretni smo i velika nam je čast nastupiti u tako prekrasnom okruženju, na obali Jadrana, praktički u našem susjedstvu. Oduvijek smo željeli svirati u takvom ambijentu. Otkrit ću vam i jednu malu tajnu – more sam prvi put vidio kao dijete upravo na rubu Istre. Posebno me veseli što i danas postoje festivali posvećeni bluesu. Nadam se da će, uz publiku srednje generacije, na festival doći i mnogo mladih ljudi.

Jeste li ikada tijekom koncerta imali osjećaj da publika poznaje svaku notu bolje od vas?

– Ne govorim to iz oholosti, ali takvo iskustvo nikada nisam imao. Ono što jesam doživio tijekom više od dvadeset godina glazbene karijere jest ogromna količina radosti, sreće i pozitivne energije koju nam publika vraća na koncertima.