Kada se njihovi vokali spoje u cjelinu nastaje skladba koja dira srce, a da je riječ o dodiru koji je duboko ušao i u srca onih koji sude o kvaliteti izvedbe dokaz su dvije uzastupne pobjede.

Djevojke iz drenovske klape Dominus ove su godine u dva navrata, na dva različita festivala, potvrdile da su najbolja mlada ženska klapa u Hrvatskoj.

Tonka Ljubić, Zara Marić i Deborah Bolanča, Nadia Stanojević i Hana Alić, Klara Marinović i Laura Kučić najprije su Zadru na 16. Festivalu dječjih klapa, u kategoriji do 14 godina, pomele svu konkurenciju, mahom dalmatinsku koja klapsko pjevanje ima usađeno u genima, a onda su taj uspjeh u sličnoj konkurenciji ponovile i na 5.

Večeri dječjih klapa u Omišu, gdje se slavila tradicija i dalmatinska a cappella pjesma.

Sama ulaznica za ta dva natjecanja uspjeh je sam za sebe jer da bi se našlo u društvu najboljih od najboljih treba proći selekcijski put, a kruna svih tih uspjeha učenica Osnovne škole »Fran Franković« je i osvojeni Oskar znanja, najprestižnije učeničko priznanje u hrvatskom školskom sustavu.

Klara, Deborah, Zara, Tonka, Nadia, Laura i Hana s mentoricom

DUBOKA PREDANOST

Iza tih raspjevanih mladih Riječanki stoji rad mentorice Anite Stupac Butorac, ali i godine i sati vježbanja te duboka predanost njegovanju tradicije i klapskog izričaja, za koji im je ljubav usadila upravo mentorica.

Iako je u svom dugogodišnjem radu ispisala podužu listu uspjeha, nagrada i priznanja koje je osvojila sa svojim učenicima kroz zborsko i klapsko pjevanje, ovogodišnji rezultati nenadmašni su i kako sama priznaje, bit će ih teško dostići, tim više što je veći dio najbolje hrvatske mlade ženske klape upravo zaključio svoje osnovnoškolsko obrazovanje.

– Uvijek kad mi se dogodi ovakva veća smjena generacija kao što je ova, meni iznimno posebna, razmišljam isto…

Nikad više ovakvu djecu neću imati i uvijek, ali uvijek, dođu neke nove generacije, nova djeca koja me pronađu i ja pronađem njih. Pronađemo se. Zapravo divno…. Znam da me čekaju neke nove lijepe priče, ali ne znam još aktere. A ja baš volim iznenađenja!

akon 25 godina u prosvjeti sve mi je kristalno jasno, jedna generacija mi odlazi, zatvaram jedan folder ispunjen pjesmama, probama, razgovorima, smijehom, suzama, druženjem, putovanjima…

Taj folder spremam na najsigurnije mjesto, u moje srce, a otvaram jedan novi, još je prazan, ali spreman za mnoštvo novih dokumenata koji će pohraniti sve što će tek uslijediti u narednim godinama, priča mentorica.

POTVRDA KVALITETE

Na pitanje je li očekivala uspjeh koji su mlade Drenovčanke ostvarile kaže da nikad nema očekivanja, ali ni jasnih ciljeva.

– Kako bude… Očekivanja stvaraju frustracije jer priče mogu krenuti u smjeru kojeg ne očekujemo, a mi moramo biti spremni prilagoditi se djeci.

Tonka, Zara, Laura, Deborah, Klara, Hana i Nadia

S druge strane, voditelj nema pravo na očekivanja kada pjevač s druge strane daje sve od sebe. Voditelj se treba potruditi da pjevač otkrije i osvijesti svoje mogućnosti i da na probama bude prisutan svojim cijelim bićem.

Da sluša i razumije voditelja, da nijedna proba nije uzaludna i da svaka proba ostavi neki trag na pjevaču. Svaki pomak, napredak, rezultat, svaka dobra proba otvara novi prostor za napredak. Djevojke su svakim danom, svakom probom znatno dizale ljestvicu, svojim pjevanjem dokazivale da mogu još i još i zapravo mene ‘’tjerale’’ na dodatan rad, na drugačiji pristup vođenju, na nova promišljanja o interpretacijama.

Znate, ponekad ih ‘’ulovim’’ u nekim prostorijama, hodnicima, wc-ima, kako pjevaju, ‘’meditiraju’’ zajedno i osluškuju čaroliju koju zajedno stvaraju, same, bez tehnologije, mobitela, pomagala, bez ičega, samo s instrumentima koje čak ni ne vide, ne mogu ih opipati, naštimati, popraviti – sa svojim glasovima.

Divno, eto, to je zapravo i neki fiktivni cilj klape!! A kada se to sve tako lijepo posložilo, kada su došle do faze ‘’meditacije’’ rezultati nisu mogli izostati.

Prva mjesta na festivalima potvrda su njihove kvalitete i ustrajnog dugogodišnjeg rada. Jesmo li očekivali ove nagrade?

Željeli smo ih, djevojke su znale da su dobre i da su vokalno sazrile, osjećale su to, ali su isto tako znale da su sve klape koje dođu do tih pozornica izvrsne. Te su nam nagrade poticaj za daljnji rad, ali nisu same sebi cilj.

Danas smo mi na tronu, sutra neka druga dječja klapa, a najvažnije za sve nas je da njegujemo klapsku pjesmu i da čuvamo našu glazbenu baštinu, poručuje Stupac Butorac.

Uspjeh riječke klape još je slađi kada se podvuče činjenicom da takva vrsta višeglasnog pjevanja korijene ne vuče iz Primorja, već iz Dalmacije na čijem je domicilnom terenu Dominus zabljesnuo i svih oborio.

– Dalmatinci se rode pjevajući klapsku pjesmu, već u majčinoj utrobi slušaju probe. Svako dijete u obitelji ima klapskog pjevača ili klapskog voditelja. To im je urođeno, a mi moramo doći radom do tih rezultata i zbog toga su nam postignuti uspjesi draži.

Anitom Stupac Butorac

Ne puštam djecu na nastupe ako nisam sigurna da su dobri. Uvijek radimo na način da ostvarimo svoj osobni najbolji rezultat.

U djevojke koje trenutno čine klapu imam povjerenje jer već pet godina pjevaju i imaju razvijenu tehniku višeglasnog pjevanja.

Imala sam puno djevojka i nisam znala kako odabrati da nekoga ne povrijedim, a zanimljivo je da su se na moj poziv javile upravo djevojke koje sam željela u klapi.

Dobila sam tim koji sam i željela, priča mentorica.

ISTA MOTIVACIJA I ŽELJA

Dodajući da joj je cilj kroz zbor i klapu uključiti što veći broj učenika u glazbeno izražavanje kaže da jedino iz Primorsko-goranske županije klapa Dominus jedina sudjeluje na dječjim natjecanjima, a za uspjeh potreban je rad izvan norme i izvan satnice.

Međutim, kaže Tonka, jedna od članica klape, taj rad izvan satnice nije bio problem jer imaju mentoricu s kojom se sve može dogovoriti i koja se uvijek prilagođava. Tonka je završena osmašoca, baš kao i Hana, Nadja, Klara te Laura. One s odlaskom iz drenovske škole napuštaju i klapu iako im to nikako nije po volji.

– Ponekad smo morali nadoknađivati nastavu i to nam je bilo malo teže nego ostalima, ali nije bilo veliki problem jer ako volite pjevati onda se žrtvujete i malo više potrudite, otkriva Tonka.

Sve su one svoj pjevački put započele u školskom zboru s kojim su redovito osvajale visoka mjesta na državnom natjecanju, a onda su postepeno prelazile u klapu te se sada sve slažu da im je klapsko pjevanje više priraslo srcu jer, kako tumači Hana, u klapi je manje pjevača koji se mogu bolje razumjeti.

S dodjele Oskara znanja

– Svi smo slični, dijelimo želju prema pjevanju i radu, imamo motivaciju za natjecanja i želju za uspjehom. U zboru to baš nije tako jer ima puno učenika, nekima se neda biti na probama i nisu svi jednako motivirani, objašnjava Hana.

Dodajući da u zboru može biti i »švercanja«, onih što samo otvaraju usta i koji se samo utapaju u masi, Tonka kaže da je u klapi tako nešto nemoguće.

– U klapi se čuje kada netko pjeva ili kada ne pjeva. Svaki glas čini razliku koja se jako dobro osjeti i čuje, dodaje Tonka.

I za NadIju prvi izbor je klapa jer, kaže, u zboru zbog masovnosti jedva se čuješ.

– U klapi jako dobro znaš da to baš ti pjevaš i da dobro zvučiš, objašnjava Nadia.

STUPOVI KOJI OSTAJU

Za razliku od osmašica koje su već gotovo iskoračile iz Dominusa, Deborah i Zara ostaju kao stupovi drenovske klape jer njih čeka još sjedenja u osnovnoškolskim klupama. Kažu, žao im je što njihove starije kolegice odlaze iz škole i rado bi da još koju godinu dijele zajedničke pjesme i vokale.

– U klapi sam već dvije godine pa sam lani ispratila tadašnje osmaše, a evo sada ispraćam i ovogodišnje. Žao mi je jer smo povezale, postale smo bliske kroz pripreme i sudjelovanja na natjecanjima, a i sklopile smo prijateljstva s članovima drugih klapa. Na tim natjecanjima povezuje nas pjesma i vlada zajedništvo bez obzira što smo konkurencija jedni drugima, iznosi Deborah koja će sada u osmi razred.

To prijateljstvo s konkurencijom, dodaje Laura, najbolje se osjetilo u Zadru kada su nakon festivala sve klape zapjevale zajedno jer bitno je da samo netko započne neku pjesmu i svi se pridruže.

– U Zadru smo napravili ono što se u Rijeci nikada ne bi usudile. Navečer smo zajedno s članicama još jedne klape zapjevale na Kalelargi, onako spontano, prisjeća se Laura.

Ta njihova spontanost privukla je prolaznike, a rezultat toga bile su objave na društvenim mrežama uz komentare da su svojim pjevanjem uljepšale grad, što je prikupilo tisuće lajkova.

Najmlađa među njima je Zara. Ona je od jeseni sedmašica, a to što bila najmlađa članica klape, kaže, nije bio nikakav problem.

Nastup u Omišu

– Neke sam cure znala sa zbora i vrlo brzo sam se uklopila. Većina odlazi, ali ja mislim nastaviti dalje pjevati u klapi, iznosi planove Zara.

Sve se one slažu da za njih pjevanje u školskoj klapi nije bila tek puka izvannastavna aktivnost, već su to shvatile kao razvoj vlastitih glasovnih sposobnosti i prema tome su se vrlo profesionalno odnosile. Upravo ih je ta profesionalnost dovela i do nastupa sa Ženskom klapom Luka, na čijem su koncertu bile gošće.

Unatoč tome što klapa Dominus više neće postojati u trenutnom sastavu sve se slažu da žele nastaviti pjevati i to upravu tu toplu klapsku pjesmu kroz koju svojim vokalima stvaraju harmoniju koja čuva tradiciju.

Da zbor i klapa nisu samo aktivnosti na kojima se uči pjevati potvrđuje i njihova mentorica zaključujući da je to mjesto na kojem se uči slušati, surađivati, poštovati jedni druge i zajedno stvarati nešto lijepo.