Kada je 1995. godine u prizemlju obiteljske kuće u Polju otvorio stolarski obrt Ambienta, Darinko Jelenović nije mogao znati da će tri desetljeća kasnije primiti najveće priznanje koje jedan hrvatski obrtnik može dobiti – Statuu Zlatne ruke Hrvatske obrtničke komore. Put do tog priznanja nije bio lagan. Bilo je godina kada su mu ostajali neplaćeni poslovi, gospodarske krize koja je preko noći ispraznila knjigu narudžbi, kredita u švicarskim francima, ali i teške ozljede zbog koje se neko vrijeme nije mogao ni približiti stolarskim strojevima.

Danas, s više od 30 godina iskustva, Jelenović i dalje većinu poslova radi sam. Svaku kuhinju ili ormar osobno izmjeri, svaki detalj provjeri nekoliko puta, a najvećim bogatstvom smatra činjenicu da iza sebe ima stotine zadovoljnih kupaca i priznanje vlastite struke. U razgovoru za naš list prisjetio se svojih početaka, objasnio zašto se zanat ne može naučiti preko interneta, zašto privatni poduzetnik mora biti optimist te zbog čega vjeruje da je u poslu, ali i u životu, najvažnije stvari što više pojednostaviti.

Kako je zapravo počela Vaša priča sa stolarijom? U obitelji prije Vas nije bilo stolara.

– Nije, nitko se nije bavio drvom. Sve je zapravo krenulo pomalo slučajno. U srednjoj školi tada je postojao sustav »dva plus dva«, a tvrtka Tiha iz Šila otvorila je stolarski smjer i nudila stipendije. To mi je bilo zanimljivo jer nisam morao odlaziti u Rijeku, a uz školovanje sam imao i praksu. Pokazalo se da je to bila odlična odluka. U Tihi se tada moglo jako puno naučiti jer je tvrtka imala ozbiljnu stolariju i kvalitetne majstore. Nakon školovanja tamo sam se zaposlio i godinama radio, a onda sam osjetio da je došlo vrijeme pokušati nešto svoje. Tako sam 1995. otvorio Ambientu. U početku mi je obitelj puno pomagala, ali obrt sam pokrenuo potpuno sam.

Svaki je projekt drukčiji

Je li od početka bilo jasno da ćete se baviti izradom namještaja po mjeri?

– Zapravo nije. U jednom trenutku razmišljao sam o proizvodnji bukovih elemenata za talijansko tržište. Prijatelj me nagovarao da pokušam jer je poznavao ljude koji su se time bavili. Međutim, kada sam malo bolje upoznao taj posao, shvatio sam da to nije za mene. To je previše monotono, svaki dan radiš jednu te istu stvar. Mene je oduvijek više privlačio namještaj po mjeri. Još dok sam radio u Tihi bio je jedan stariji majstor s kojim sam izrađivao ormare i kuhinje i taj mi je posao bio puno zanimljiviji od prozora i vrata. Kod namještaja svaki je projekt drukčiji, svaki prostor nosi novi izazov i upravo to me zadržalo u ovom poslu više od trideset godina.

Kod mene nema da netko drugi izmjeri prostor pa ja samo dođem montirati. Sve mjere uzimam osobno i uvijek ih provjerim. Na gradilištu se uvijek nešto promijeni. Danas više vremena potrošim na to da sve savršeno prilagodim zidovima, podovima i otvorima nego na samu montažu kuhinje.

Više od tri desetljeća ste privatni poduzetnik. Koliko je bilo teško opstati?

– Bilo je jako teških razdoblja. Već prve godine ostali su mi dužni gotovo cijelu zaradu pa sam praktički radio za nulu. Tih devedesetih to je bilo gotovo normalno. Ljudi bi naručili posao, a onda ga ne bi platili. Tek tada shvatiš da nije dovoljno biti dobar majstor. Moraš znati voditi posao, paziti kome radiš i kako posluješ.

Posebno je teško bilo 2008. godine. Do tada sam uvijek imao posla tri ili četiri mjeseca unaprijed, a onda su u petnaest dana gotovo svi naručitelji otkazali ugovorene poslove. Istovremeno sam imao leasing za strojeve, kredit u švicarskim francima, kći je krenula studirati u Rijeci… Bila je prava panika. Ali prilagodiš se. Naučiš rasporediti ono što imaš i ideš dalje. Drukčije ne možeš.

Koliko se tijekom tih godina promijenilo samo obrtništvo?

– Jako puno. Nekada ste s nekoliko osnovnih strojeva mogli napraviti gotovo sve. Danas postoje potpuno novi materijali, posebni alati i specijalizirani strojevi koji zahtijevaju velika ulaganja. Drvo se danas koristi manje nego nekada, puno je više različitih pločastih i kompozitnih materijala koje također treba znati obrađivati.

Osim toga, obrtnik danas više nije samo majstor. Mora pratiti zakone, propise i administraciju koja se stalno mijenja. Pravila igre mijenjaju se gotovo svake godine. To često stvara dodatne troškove i oduzima vrijeme koje biste radije proveli radeći svoj posao.

Što je, po Vašem mišljenju, potrebno da bi netko postao dobar stolar?

– Prije svega mora imati oko za detalje i biti pedantan. Kod izrade namještaja jedan milimetar može napraviti veliku razliku. Moraš dobro poznavati materijale, način njihove obrade i stalno učiti. To nije posao koji se može svladati gledajući nekoliko videa na internetu.

Mislim da je internet ljudima donio puno korisnih stvari, ali je stvorio i dojam da svi sve znaju. Pogledaju video od nekoliko minuta i misle da su svladali zanat. A čovjek koji je taj video snimio nije pokazao godine iskustva koje stoje iza toga. Zanat se uči radom, pogreškama i praksom.

Priznanje mi puno znači

U mladosti ste doživjeli i ozbiljnu ozljedu na radu. Jeste li tada pomislili da je kraj stolarskoj karijeri?

– Dogodilo se dok sam još radio u Tihi. Na glodalici sam teško ozlijedio šaku. Prvih mjesec dana nisam mogao ni ući u radionicu. Kad bih čuo zvuk strojeva, obilazio bih cijeli pogon samo da ne prolazim pokraj njih. Strah je bio velik. Ali nakon nekog vremena čovjek prihvati situaciju. Naučiš raditi drukčije i nastaviš dalje. Najvažnije je bilo što mi je ostao palac jer bez njega ruka gotovo ne može normalno funkcionirati. Danas na to gledam kao na još jedno iskustvo koje me naučilo dodatnom oprezu.

Ove godine stigla je i statua Zlatne ruke, najveće priznanje Hrvatske obrtničke komore. Koliko Vam ono znači?

– Jako puno. To je priznanje koje dolazi od kolega obrtnika i zato ima posebnu težinu. Kandidaturu je pokrenulo Udruženje obrtnika otoka Krka, a iza nje stoje godine rada, sudjelovanja u radu Udruženja i svega što sam prošao u ovom poslu. Bio sam šest mandata u različitim tijelima Udruženja obrtnika otoka Krka i uvijek sam smatrao da obrtnici trebaju biti aktivni i pomagati jedni drugima. Naravno da čovjeku godi kada struka prepozna njegov rad. To je potvrda da se sav trud kroz sve ove godine isplatio.

Što Vas i danas, nakon više od trideset godina, motivira da svakoga jutra otvorite radionicu?

– Volim izazove. Još se sjećam jednih vrlo zahtjevnih vrata za čitaonicu u Kostreni. Nitko ih nije htio raditi jer je svako krilo imalo više od dvjesto malih stakala. Sjeo sam, razradio način izrade i posao je na kraju ispao bez problema. Tada sam ponovo shvatio ono što vrijedi i u poslu i u životu – najvažnije je stvari što više pojednostaviti. Kad si sam zakompliciraš život, onda je svaki problem veći nego što zapravo jest. Ako ideš korak po korak, gotovo uvijek pronađeš rješenje.