Svoj sam život, barem u profesionalnom smislu, posvetio miru. Naravno da je najprirodnije željeti da u svijetu vlada mir. Da nema ratova, da države i narodi žive u skladu, razumijevanju i međusobnom pomaganju. Nažalost, cijela povijest civilizacije pokazuje nam nešto sasvim drugo – ratovi su trajna posljedica ljudske želje za dominacijom. Ne moramo ići daleko. Hrvatska je vrlo bolno osjetila sve to početkom političkih turbulencija koje su ubrzo prerasle u rat s ciljem pokoravanja hrvatske države i njezinih ljudi.

Ja sam, stjecanjem jednog od najviših vojnih statusa i prolaskom kroz najzahtjevniju obuku koja postoji, postao osoba koja upravo svojim vojnim znanjem sudjeluje u misijama na najosjetljivijim područjima svijeta, nastojeći tim zemljama i ljudima stvoriti uvjete za život u miru i sigurnosti. Znam da će mnogi napasti ovakve moje stavove i proglasiti me osobom koja potiče rat, a ne mir. Moj odgovor njima uvijek je isti – nismo takvi i ne ponašamo se tako.

PRVENSTVENO ODGOVORNOST

Svaki razgovor s Josipom Miculinićem, Riječaninom koji je tijekom petnaest godina vojne karijere stekao pravo nositi prestižnu oznaku »Commando«, čovjekom koji je djelovao na ratom pogođenim područjima, nosi upravo takva, gotovo filozofska promišljanja o ratu i miru.

Dio svojeg bogatog iskustva odlučio je vratiti Hrvatskoj. U Rijeci je, zajedno s Davorom Žunićem, osnovao Streljački klub Svarog, koji djeluje pod okriljem Hrvatskog saveza akcionog streljaštva (HSAS) i Hrvatskog streljačkog saveza (HSS). Cilj kluba je razvoj streljaštva kao sporta i rekreacije, ali i promicanje odgovornog odnosa prema oružju. Istodobno je pokrenuo i Svarog Academy, edukacijski centar koji nudi neke od najkvalitetnijih svjetskih programa treninga u rukovanju oružjem i razvijanju kulture sigurnog rada s njim.

– Svaki segment treninga provodi se prema principima i metodologiji kakva se koristi u okruženju specijalnih operativnih snaga. Sve je precizno, strukturirano i ima jasnu svrhu. Naši instruktori dolaze iz vojnog, braniteljskog i SOF sustava te posjeduju međunarodne licence koje potvrđuju jedno – znanje koje prenosimo nije teorija, nego operativna praksa. Poseban naglasak stavljamo na sigurnost pri rukovanju oružjem, ističe Miculinić.

Kao primjer navodi i proces ponovnog uvođenja vojnog roka u Hrvatskoj koji je nakon prvih iskustava inicijalne generacije, postotak prihvaćanja služenja vojnog roka dignuo do čak 97 posto.

– Istina, život ponekad nije pravedan i da – uvijek postoje oni koji pokušavaju izbjeći obveze. No ljudi koji imaju karakter i poštuju vojničke vrijednosti uvijek će biti gledani s poštovanjem – kao pravi hrvatski vojnici, vjerni svojoj domovini. Ako vojni rok već postoji, treba ga organizirati uz dobar sustav, jasna pravila i jednakost za sve, mišljenja je Miculinić.

A da bi se dobio i određeni okvir za čitavo društvo, za zajednicu u cjelini, posebno ističe važnost onoga što naziva kulturom oružja.

– Mnogi se groze već samog pojma »oružje«, ali jedan od naših ciljeva upravo je stvaranje kulture odgovornog rada s oružjem. Ljudi koji žele pristupiti našim programima prolaze niz provjera – liječničke preglede stručnjaka medicine rada, stroge policijske provjere, potvrde o nekažnjavanju, psihološka testiranja i razgovore. S obzirom na moje iskustvo i obuku, početak rada u Svarogu temelji se na »dry fire« vježbama, odnosno radu s airsoft replikama. Kroz takve treninge procjenjujemo koliko je osoba sposobna sigurno rukovati oružjem prije nego što se uključi u streljački klub. Na edukacije nam dolaze i članovi drugih streljačkih klubova, lovci, kao i pripadnici službi, ponajviše Hrvatske vojske, koji žele dodatno usavršavati svoja znanja. Posebno osjetljiva skupina su mladi od punoljetnosti do približno 25. godine života. Njih često nosi adrenalin i energija karakteristična za mladost, pa s njima treba raditi posebno pažljivo i odgovorno, objašnjava Miculinić.

ZA SIGURNIJE DRUŠTVO

Pojam »kulture oružja« mnogima zvuči kontradiktorno. Za velik broj ljudi te dvije riječi ne bi smjele stajati jedna uz drugu. Ipak, riječ je o procesu koji je suvremenom društvu potrebniji nego ikad. Oružje je sveprisutno. Hrvatska ima vrlo stroge procedure za dobivanje dozvola za posjedovanje oužja, no unatoč tome svjedočimo tragedijama koje pokazuju koliko ono može biti opasno.

– Nije opasno oružje, nego osoba koja ga posjeduje i način na koji ga koristi, bilo legalno ili nelegalno. Dovoljno je pogledati da se većina tragedija događa upravo s ilegalnim oružjem.

Istodobno, zbog ratnih događanja iz ne tako davne prošlosti, još uvijek postoji značajna količina oružja koja nakon rata nikada nije vraćena, tvrdi jedan od malobrojnih hrvatskih commanda.

Rečenica »jednom su nas uhvatili goloruke, više neće« često se suprotstavlja upozorenjima stručnjaka da je upravo ilegalno oružje jedna od najvećih prijetnji sigurnosti obitelji u kojima se nalazi. Upravo zato Miculinić naglašava da kultura oružja podrazumijeva svijest o njegovoj opasnosti i odgovorno rukovanje.

– Dobiti dozvolu za držanje, a pogotovo i nošenje oružja izuzetno je teško. Aktivnosti u našem klubu i treninzi koje provodimo nisu prečac prema dobivanju dozvole. Prema procjenama, u Hrvatskoj je oko šest tisuća ljudi uključeno u streljačke klubove, a samo oko dvije i pol tisuće njih posjeduje dozvole za vatreno oružje. Ostali koriste zračno oružje. Ljudi dolaze k nama upravo zato da nauče odgovoran odnos prema oružju, nečemu što postoji otkad postoji i civilizacija. S druge strane, kroz lovačke aktivnosti do određenih dozvola ipak je lakše doći. U Hrvatskoj je oko 60 tisuća osoba koje imaju dozvolu za posjedovanje lovačkog oružja. direktan je Miculinić..

Njegovim riječima dodatnu težinu daje bogato međunarodno iskustvo u vojnom i sigurnosnom sektoru. Istodobno upozorava kako Hrvatska ima sve manje streljana i prostora u kojima bi vlasnici oružja mogli razvijati vještine i sigurnosne navike pod nadzorom odgovorne osobe – trenera streljaštva.

– Streljački klub Svarog i Svarog Academy pokrenuo sam s idejom izgradnje sigurnijeg društva. Te dvije organizacije djeluju u simbiozi i međusobno se nadopunjuju. Za razliku od nekih država, pa i susjedne Slovenije, Hrvatska ima vrlo malo centara poput našega. Apsolutni lider u tom području je Poljska, s kojom surađujemo kroz POL SOF Academy. Tamo postoji velik broj centara za razvoj vještina o kojima govorimo. Smatram da je poljski model iznimno zanimljiv i za Hrvatsku. Živimo u nesigurnim vremenima, u našem okruženju vode se dugotrajni ratovi, a svijet prolazi kroz velike migracijske procese. Zbog toga je pitanje samozaštite postalo jedno od ključnih pitanja suvremenog čovjeka. Ne treba mistificirati ono što radimo. Ako netko želi razvijati sposobnosti samozaštite kroz odgovorno i zakonito rukovanje oružjem, upravo smo mi mjesto gdje može steći takva znanja, poručuje Miculinić.

SVIJET JE POLUDIO

I doista, koliko god se zgražali nad ratovima i oružjem, sigurnost ostaje jedna od temeljnih ljudskih potreba. Jednako kao i povjerenje u one koji su zaduženi za njezino očuvanje.

Bilo da odlazimo na koncert, sportsku priredbu, javno okupljanje, ribarsku feštu ili bilo koji drugi događaj, očekujemo da organizatori učine sve kako bi osigurali našu sigurnost. Čak i kada se okupljamo kako bismo poslali poruku nenasilja i zalaganja za demilitarizirano društvo, podrazumijevamo da će netko brinuti o našoj zaštiti.

U tom kontekstu postavlja se pitanje ima li smisla ono što Miculinić kroz Svarog i Svarog Academy nastoji razvijati – edukaciju i osposobljavanje ljudi za odgovorno postupanje u sigurnosnim situacijama, razvoj zaštitnih vještina i podizanje svijesti o osobnoj i kolektivnoj sigurnosti.

Njegov odgovor je nedvojben, a broj polaznika koji prolaze kroz programe potvrđuje da za takvim znanjima postoji interes. Kao primjer navodi da većina polaznika na pitanje što ih je navelo na edukaciju odgovara vrlo jednostavno: »svijet je poludio.«

Koliko god dio javnosti s nepovjerenjem gledao na pojmove poput »kulture oružja« ili činjenicu da nositelj prestižne commando oznake govori o miru, iskustvo ljudi koji su radili u najzahtjevnijim sigurnosnim okruženjima svijeta pokazuje da su upravo disciplina, odgovornost i znanje temelj sigurnosti.

Možda ćemo se toga prisjetiti već ovog ljeta, dok budemo uživali na koncertima, festivalima, sportskim događajima ili lokalnim feštama. Siguran i miran život ne podrazumijeva samo odsutnost opasnosti, nego i postojanje ljudi koji su spremni, educirani i osposobljeni odgovoriti na nju kada je to potrebno.

JOSEPHOV PROFESIONALNI PUT

Da iza Josepha Miculinića stoji ozbiljno iskustvo, potvrđuje i profesionalni put nakon službe u Zapovjedništvu specijalnih snaga Hrvatske vojske. Nekoliko godina proveo je u Iraku radeći u privatnom sigurnosnom sektoru na poslovima zaštite diplomatskog osoblja. Karijeru je počeo kao vozač blindiranih vozila, potom radio kao PPO (Personal Protection Officer), odnosno osobni časnik za sigurnost, da bi naposljetku postao supervizor zaštitarskog tima na Američkom sveučilištu u Bagdadu. A koliko ozbiljno shvaća vlastitu mirotvornu misiju, potvrđuje i jedan od njegovih posljednjih angažmana u Iraku, gdje je sigurnost ljudi ponovno bila ispred svega.

– Da, osiguravao sam ljude koji su u tu izmučenu zemlju dolazili kako bi u bolnički sustav instalirali najsuvremeniju medicinsku opremu. Da nije bilo mene i meni sličnih, na takav put i takav posao vjerojatno se ne bi ni odlučili. Zahvaljujući tome, ljudi na tom području dobili su kvalitetniju medicinsku skrb. Vidite, svoju vojnu karijeru završio sam kao djelatna vojna osoba na dužnosti dočasnika za specijalna djelovanja u timu borbene potpore, na mjestu snajperista. Prije toga služio sam u Kninu, u Izvidničkoj satniji, a moj vojni put počeo je još 2005. godine u ročnoj vojsci. Godine 2012. završio sam Commando obuku te postao pripadnik BSD-a, odnosno Bojne za specijalna djelovanja sadašnjeg Zapovjedništva specijalnih snaga. Sudjelovao sam i na natjecanju »Najspremniji pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske 2013. godine« te osvojio prvo mjesto. Nakon odlaska iz Hrvatske vojske radio sam na misijama zaštite u ratnim područjima. Svjestan sam svijeta i vremena u kojima živimo. Upravo zato želim svoja znanja prenijeti svima koji se s oružjem susreću u sportskom smislu, ali i onima kojima je zaštita profesionalni poziv. Želim da ljudi lakše prepoznaju opasnosti kako bi ih mogli spriječiti ili barem umanjiti njihove posljedice. Koliko god me dio javnosti, koji zagovara ono što bismo mogli nazvati gandijevskim principima, doživljavao negativno, ja tvrdim upravo suprotno. Ono što sam vidio i doživio daje mi pravo na takav stav, zaključuje Miculinić.