Kada je pravo vrijeme da se okače kopačke o klin!? Samo najveći to znaju. I takvih je malo. Drugi ili to učine prerano ili to učine prekasno, a ni jedno ni drugo nije dobro. Sve ima svoj vijek trajanja, jedino je teško tu činjenicu shvatiti i prihvatiti. I nogomet ima vijek trajanja, ili je to kraju došao način na koji se nogomet godinama, desetljećima, pratio i volio. Novo je doba. Doba je hidracije, četvrtina, čipova. Doba je za okačit kopačke o klin, ili za prihvatiti nova pravila igre.

Svjetsko prvenstvo u nogometu u Americi. Dobro, nešto se sitno igralo i u Kanadi i Meksiku, ali američka je to priča. Nije još ni krenula lopta s centra, a predsjednik narančaste paperjaste kosice već je činio sulude stvari diljem svijeta. Naivci skloni maštanju o idealnom nekom svijetu zamišljali su scenarij u kojem se sve europske zemlje nađu na istoj strani, s iste strane terena, i jednostavno odluče bojkotirati prvenstvo koje se igra pod prozorom notornog predsjednika. Nije se dogodilo, dakako. Preveliki su novci u igri da bi se riskiralo išta. A i nacionalni ponos, štogod to bilo kad o nogometu pričamo, patio bi da nismo otišli preko bare. Pa smo otišli, mi i mali milijun drugih reprezentacija. Pa smo navijali recimo za Irance, divili se čudesnim momcima koji su bukvalno ostavili srce na terenu dok je američka administracija činila sve da im zagorča život. Divili se i čekali i opet neki bojkot svih drugih reprezentacija, neki apel, neku zajedničku izjavu, neki protest. Nije se, dakako, dogodilo. I opet su preveliki novci bili u igri, a patio bi i onaj nacionalni ponos da smo se tako izložili zbog zemlje iz koje, po nekim teorijama, dođoše na obale Jadrana Hrvati.

Iran nije prošao grupu. Poništili su mu onaj gol što su ga zabili u sudačkoj nadoknadi, našli neki milimetar ljudske kože koji je bio u ofsajdu, samo da Amer bude sretan. Prije nego su otišli kući, Iranci rekoše i to da im ama nitko nije pružio ruku, pomoć nekakvu, za cijelog prvenstva. Da čovjek nije toliko slab, pa i onaj utopist što sanja idealno, baš tad je trebalo prestati gledati lakrdiju. No, gledalo se uz opetovanu nadu da će se možda udružiti neki pametan nogometni svijet pa makar koju na tu temu naglas kazati. Gledalo se, jer se voli nogomet i sve što uz njega ide. Gledalo se, kako se nekad davno gledala ona serija »Više od igre«. Gledalo se, jer priča o reprezentaciji Bosne i Hercegovine lijepa je priča. Gledalo se, jer priča o Zelenortskom otočju lijepa je priča. Gledalo se na koncu i zato jer je hrvatski reprezentativni nogomet nešto čega se ne moramo sramiti. Gledalo se jer ništa nema teže nego sebi priznati poraz, i da je kraj, i da više to nije to, sve da se i dalje prati.

Igrač SAD-a zaradio je crveni karton u utakmici s BiH. To hoće reći da je morao pauzirati eliminacijski dvoboj s Belgijom. I bi, da se Trump nije dosjetio jadu. I baš kao u pjesmi koje se sjetio i novinar HTV-a Štef Balog, jedan poziv mijenja sve. Trump zove čelnika FIFA-e Infantina da ga poduči kad to crveni karton jest, a kada nije. Infantino poslušno odrađuje svoje. Onako kako su se nekada znale posušiti jedinice u imeniku, posušen je crveni karton da jedan od ponajboljih igrača SAD-a može igrati. Našla se rupa u zakonima, pravilnicima. Podučili nas i opet da pravila nisu ista za sve. Politika se upetljala u sport. I neka je, pa da smo načisto sa svim. Svijet je graknuo, ali samo na tren. Previše je interesa u igri da bi bilo išta više od toga. Mi smo pak samo čekali svoj red, čekali da nas slabo podšišana vlas na Matanovićevoj glavi suoči sa svim našim slabostima. Jest, zlo je taj čip u nogometnoj lopti koji, na koncu konca, može i pokvaren biti, ali nije dobro ni to da nas nakon svega osvojenog zadnjih godina i dalje doživljavaju malom nogometnom zemljom. Što li je samo od one Ćirine Francuske naovamo odradila nogometna nam diplomacija!? Čini se ništa, posebno kad smo još uvijek mali. Da smo veliki, skupili bi se s ovog prvenstva. Zapravo, tad bi bili najveći.

E da, čip u balunu, lopti, mantel buvelu… Nekada je bilo jednostavnije. Nogomet je igra za koju ti treba ledina, četiri veća kamena da glume stative i vas nekoliko da se podijelite u dvije ekipe. Ništa više ne treba za veliku radost. Nogomet je pozornica na kojoj o tome je li lopta prešla preko kamena ili uz kamen nije odlučivao VAR, već prijateljsko uvjeravanje. Nogomet je poslastica zbog koje voliš vlastitog ćaću još mrvu više za tih nedjelja kad te vodi sa sobom na stadion. Nogomet je igra koja ne da iz pamćenja van istinskim junacima koji su na igralištima iza škole zabijali iz nemogućih pozicija. Nogomet je gol iz kornera koji se pamti, i prva europska utakmica što se uživo gleda, i klub koji vodi brigu o onom malom čovjeku što svaku nedjelju odvoji od plaće da pođe na utakmicu. Nogomet je igra koja se igra s unucima pod stare dane, jer još je vještine ostalo da se na nogu može napraviti skoro deset. Sve je to nogomet, bio. A onda je postao biznis, i cirkus, i poligon za štošta.

Zlatko Dalić više nije selektor. Posve je legitimno biti dojma da je želio još, ali mu nisu dali. Netko je umjesto njega procijenio kako je vrijeme za rastanak. Zlatko Dalić iza sebe ima rezultat, to nije sporno, što god tko mislio o njegovoj taktici, govorništvu, ili onim sjajnim igračima što ih se putem odrekao, a da nikada nije objasnio zašto. Zlatko Dalić mogao je nakon devet sjajnih godina izaći pred novinare, koji su ga peruškom gladili svo vrijeme, raširiti usne u širok osmijeh, izvaliti neku pošalicu, počastiti ih i otići kao najveći. Ma, jedan je Ćiro koji bi to garant tako. Umjesto toga, Dalić je odlučio zauzeti poziciju žrtve, mučenika koji je toliko toga dao za Hrvatsku, a ta ista Hrvatska i dalje propitkuje svaki njegov potez. Ako je definicija mučeništva to što se u tebe sumnja, što nemaš stopostotnu podršku i što se kadikad netko usudi spomenuti štogod iz privatnog života, onda je naš premijer mučenik nad mučenicima. Dalić je samo shvatio da je reprezentacija platforma za koješta, zašto ne i za promicanje istog onog narativa što ga promiče po hipodromima MPT. Neće ni njegov nasljednik od tog obiteljskog mučeništava odustati, samo će bit’ zeru mekši, artikuliraniji, mudar toliko da sve prekrije svjetskom nekom oblatnom. Mogao je Dalić otići kao najveći. Umjesto toga evo mu je pismo podrške poslao Igor Štimac, pa u pismu napisao otprilike i to kako on, MPT i Dalić najbolje znaju kako šiba medijski bič mrzitelja i nepravda administracije, ali će i opet oni nositi taj križ i odlučno kročiti dalje. Reklo bi se, kraj takvih prijatelja neprijatelj ti i ne treba. Dalićeva era dala nam je radosti, ali nam je dala i do znanja da onaj koji ne povlađuje svemu što Obitelj napravi, nije ništa drugo nego mrzitelj Hrvatske. A kad je tako, onda ti se ukaže Božja dlaka s Matanovićeve glave. Taman da ti kaže kako je vrijeme da se vješaju kopačke o klin.

Svjetsko prvenstvo u Americi možda će privući nogometu neke nove klince očarane svom silom poznatih lica na tribinama i reklamama na poluvremenu. Mrvu stariji neki svijet vratit će se na ledinu pa zaigrati na dvije branke od kamena improvizirane. Pritom će naivno vjerovati da je moguće sve vratiti na početne neke postavke, nevine posve. Teško da je moguće, ali neka nada tinja još malo, ona da će Norveška dobiti Engleze, a onda i doći do kraja. Haaland, grdosija plavokosa koji se tako dobro zabavlja na toj tratini u društvu suboraca svojih. Nema bolje nego kad ljudeskara zvekne loptu s vrha šesnaesterca onako kako to čine mangupi s onog igrališta iza škole. I nema bolje nego kad norveški navijači složno i zajebantski veslaju da imaginarni drakkar leti. Drugi za to vrijeme još uvijek zazivaju sokolove i majku mole da ne tuguje više. Patnja, samo patnja, a ono nogomet.