Argentina je izborila plasman u polufinale Svjetskog prvenstva 2026., no još jednom je zakomplicirala utakmicu više nego što je bilo potrebno.

Nakon teških pobjeda protiv Zelenortskih Otoka u šesnaestini finala i Egipta u osmini finala, Švicarska je ponovno natjerala “Gaučose” da igraju produžetke prije nego što su slavili 3:1. Izbornika Lionela Scalonija sada čeka velik izazov uoči polufinalnog dvoboja protiv Engleske.

Scaloni je nakon utakmice iskreno priznao da njegova momčad ima ozbiljne nedostatke.

“Moramo biti realni. Mnogo je segmenata naše igre koje moramo poboljšati. Ponekad pobjeda prikrije te probleme, ali mi znamo da postoje.”

Na pitanje o sreći bio je jednako otvoren.

“Iskreno, u pojedinim trenucima sreća je bila na našoj strani.”

No upravo tu leži paradoks. Ono što Scaloni govori nakon utakmica ne odražava se na njegove odluke tijekom susreta.

Sustav više ne funkcionira  

Argentinski sustav kratkih dodavanja i guste igre kroz sredinu terena, osmišljen kako bi maksimalno iskoristio   Messijevu kreativnost, odlično je funkcionirao protiv Alžira, Austrije i Jordana u grupnoj fazi.

Međutim, protiv kvalitetnijih suparnika u nokaut fazi taj je model postao znatno ranjiviji, ponajprije zbog fizičke istrošenosti ključnih veznjaka.

Enzo Fernández, Rodrigo De Paul i Alexis Mac Allister nose golemi teret još od početka turnira, a dodatno ih iscrpljuje činjenica da moraju pokrivati još više prostora kada Messi ne sudjeluje u obrambenim zadacima.

Ni napadači Julián Álvarez i Lautaro Martínez, iako su protiv Švicarske postigli pogotke, ne igraju na razini na kojoj su navikli. Thiago Almada izgubio je mjesto u početnoj postavi, dok je Leandro Paredes, koji ga je zamijenio, jedan od rijetkih Argentinaca koji je na ovom prvenstvu konstantno pružao vrlo dobre partije.

Premalo rotacije  

Scalonijeve odluke da u sastav uvede Paredesa te da na lijevom beku umjesto Facunda Medine zaigra Nicolás Tagliafico pokazale su se ispravnima. No tu je, čini se, završila njegova spremnost na prilagodbu.

Iako su Enzo Fernández, Mac Allister i De Paul već u prethodnim utakmicama pokazivali znakove umora, izbornik je protiv Švicarske gotovo do same završnice ostao vjeran istoj postavi.

Nico González ušao je tek u 78. minuti, De Paul je izašao u 85., dok je Enzo Fernández na terenu ostao sve do početka produžetaka.

Još je zanimljivije da su gotovo sve izmjene bile usmjerene prema napadu. U igru su ulazili Lautaro Martínez, Julián Álvarez, Flaco López i Thiago Almada, dok svježih veznjaka gotovo nije bilo. Paredes je teren napustio zbog ozljede, premda je kasnije poručio da nije riječ o ozbiljnijem problemu, a Cristian Romero, koji je i prije turnira imao zdravstvenih poteškoća, zamijenjen je tek kada je potpuno ostao bez snage.

Sve to pokazuje da ovoj Argentini treba znatno više rotacije nego što joj Scaloni trenutno pruža.

Fleksibilnost

Jedna od najvećih Scalonijevih kvaliteta tijekom osvajanja svjetskog naslova u Kataru bila je upravo njegova fleksibilnost.

U sedam utakmica koristio je sedam različitih početnih postava, mijenjao sustav igre, pa čak i prelazio na obranu s trojicom igrača kada je situacija to zahtijevala.

Nije oklijevao izostaviti iskusnije nogometaše kada nisu bili na potrebnoj razini. Umjesto njih povjerenje je dao tada 21-godišnjem Enzu Fernándezu i 22-godišnjem Juliánu Álvarezu, koji su postali ključni igrači na putu do naslova svjetskog prvaka.

Četiri godine kasnije situacija izgleda drukčije.

Scaloni djeluje znatno privrženiji svojoj udarnoj postavi i sve manje spreman na promjene koje igre i rezultati jasno sugeriraju. Takav pristup donio mu je pobjedu protiv Švicarske, ali protiv Engleske bi ga mogao skupo stajati.