Kada govorimo o ljudskim osjetilima, najčešće mislimo na vid, sluh, dodir, okus i miris. No postoji još jedan, manje poznat sustav koji bi mogao biti presudan za naše svakodnevno funkcioniranje – interocepcija, odnosno sposobnost mozga da prati što se događa unutar našeg tijela. Nazivaju ga još i “šestim čulom”.

Za razliku od klasičnih osjetila koja nam daju informacije iz vanjskog svijeta, interocepcija omogućuje mozgu da registrira unutarnje signale poput otkucaja srca, disanja, gladi, žeđi, tjelesne temperature i napetosti mišića.

Prema novim znanstvenim spoznajama, ovaj unutarnji “radar” nije važan samo za preživljavanje, nego i za način na koji doživljavamo emocije, donosimo odluke i održavamo mentalnu ravnotežu.

Kako tijelo oblikuje naše emocije

Istraživanja pokazuju da mozak ne obrađuje emocije odvojeno od tijela. Način na koji osjećamo vlastite tjelesne promjene može utjecati na to kako doživljavamo strah, stres, tugu ili zadovoljstvo.

Primjerice, ubrzan rad srca može biti dio reakcije na opasnost, ali i dio osjećaja uzbuđenja ili tjeskobe. Mozak koristi informacije iz tijela kako bi oblikovao naš emocionalni odgovor.

Zbog toga znanstvenici smatraju da poremećena interocepcija može biti povezana s problemima mentalnog zdravlja, uključujući anksioznost, depresiju, poremećaje hranjenja i posttraumatski stresni poremećaj.

Važno za buduću medicinu

Istraživači vjeruju da bi bolje razumijevanje interocepcije moglo pomoći u razvoju novih pristupa liječenju psihičkih poremećaja.

Ako liječnici uspiju preciznije procijeniti kako pojedinci doživljavaju unutarnje tjelesne signale, moguće je razviti terapije koje bi pomagale ljudima bolje regulirati stres i emocije.

Jedan od pristupa koji već koristi slične principe jest fokusiranje na svjesnu povezanost tijela i uma, primjerice kroz tehnike disanja, meditaciju i određene oblike psihoterapije.

Mozak stalno „sluša“ tijelo

Znanstvenici ističu da interocepcija nije samo pasivno bilježenje tjelesnih funkcija. Ona je aktivan proces u kojem mozak stalno predviđa stanje organizma i uspoređuje očekivanja sa stvarnim signalima iz tijela.

Upravo ta stalna komunikacija između mozga i tijela mogla bi biti jedan od temelja našeg osjećaja identiteta i emocionalnog iskustva.