Lijepa, ma predivna subota. Zrak oko 30, more 25 stupnjeva. Riječke plaže pune, ali tako i treba biti. Jer ljeto je, gužve su ljeti sastavno dio folklora koji uključuje i glazbu, osvježenja, sladolede, vrisku i ciku.

Nakon laganog doručka i kavice, stariji je sin odlučio otići na more. Iako se nalaze na Kozali pa su im sve plaže jednako blizu, njegov je izbor bio Kantrida jer ima najviše sadržaja. Da, mladost uživa i u druženju, bit će da je i to utjecalo na izbor. Supruga je pak jutro morala provesti u neizostavnom odlasku u nešto opsežniju kupovinu. U tjednu se radi pa se ne stigne, osim najnužnijeg, nabaviti sve potrebno. A tu su i dečki koji rastu. Mlađi sin je otišao s njom, veselio se i satima nakon toga jer i on i mama će konačno na plažu. I sladoled.

Đani je ostao doma. Sam. Lijepa kuća, dvorište, pogled. I nije mu tako loše. Ali… kavica. Kao kod svih, i kod njega izazva diuretički efekt. Koji u njegovom slučaju i  nije tako bezazlen. Kao kod nas, običnih.

Krenula je nelagoda, nazvao je prijatelja – sorry, ne mogu, auto mi je u kvaru, moram ga srediti. Nazvao je i drugog. Nije se javljao. Valjda je i on u moru. Jer subota je, predivna, more oko 25 stupnjeva.

Bespomoćan, morao je “pustiti pod sebe”. I tako, uneređen ne samo u fizičkom nego i psihološkom smislu čekati satima. Da se netko javi.

Jer Đani Jakovac, Riječanin s Kozale,  je osoba s maksimalnim stupnjem nemoći. Ne osjeća noge, ruke jedva, radi mu, a to je milijun puta znao reći – na žalost – samo glava. Bližimo se polako punih mjesec dana od kako smo objavili tekst, apel, poziv u pomoć za Đanija i sve ljude slične njemu. One koji sami ne mogu gotovo ništa. Objavili smo apel koji je morao uvažiti ponižavajuću činjenicu kako osobe poput Đanija, iako je potpuno nemoćan, imaju pravo na osobnog asistenta samo osam sati radnim danom. Zakoni su tu brutalni. Živi u obitelji i nema pravo na dvostruku asistenciju. Pa vikendom, ne priskoči li mu u pomoć netko od prijatelja mora – “pod sebe”. O da, država je itekako aktivna i brutalna kad treba određivati i provoditi prava osoba s invaliditetom. Oni su potencijalno opaki prevaranti. Neće možda oprati 35 milijuna eura, ali recimo taj Đani – pa on  može bez problema samostalno govoriti, namignuti, može se on i nasmijati jer je takav, pozitivno razmišlja…. pa što će njemu asistent vikendom. To što samostalno niti može jesti, niti može na WC, to državu nije briga. Od petka u 16 do ponedjeljka u 8 sati neka drži u sebi. Neka akumulira, jer drže da je valjda nekakva ljudska “baja”, otpad pa neka ga lijepo istrese kad mu u ponedjeljak dođe asistent.

Pisali smo i pozivali, nismo prozivali, nadležne službe ministarstava, Županije, Grada. Tražili smo da se – stvari pokrenu. Da se u Rijeci – pod hitno, jer teško je trpjeti bez odlaska na toalet – u nekom ne od slobodnih nego preslobodnih gradskih prostora organizira, opremi objekt koji bi mogao primiti ljude poput Đanija. One koji ne mogu sami, jer zakon kaže da samo osam sati radnim danom imaju pravo na fiziološke potrebe, već im je potrebna pomoć i izvan birokratskog poimanja “radnog vremena”. Eto, pokrenuo se i Zavod ja prostorno planiranje, od  njega se hitno očekuje odgovor o sudbini bivše Dječje bolnice na Kantridi. Kad će ga dati? Polako, ne ide to tako.

Od svih postavljenih pitanja, došao je ipak jedan odgovor: nije usvojen županijski proračun. Nije prošao jer vijećnici nisu međusobno dovoljno komunicirali. Pa, eto, stavili sudbinu čitave lepeze ljudi na – čekanje. O da, itekako će se od nas, naroda, izabrani politički dužnosnici uzjoguniti nad ideološkim pitanjima dva sustava koji su odavno arheologija. I to kako, na svim će se razinama tražiti i dijeliti odgovori, stavovi, polemike. Nema tko se neće uključiti – grad, županija, nadbiskupija. Kad Đani pita bi li mi netko mogao pomoći da ne mora “pod sebe” – muk. Duuuuga tišina. Ili pojašnjenje kako zakon ne prepoznaje njegov slučaj te se stoga i nema po kom paragrafu rješavati. Kod odgovornijih i osjećajnijih u svim tim bezbrojnim županijskim i gradskim UO-ima  – tek, na spomen Đanijevog problema, tužni, možda čak i posramljeni pogled u pod.

Čeka se urbaniste, a oni ne mogu brzo jer rade projekte za mnoge buduće godine, čeka se proračunske ruke, je nisu dovoljno međusobno komunicirali, čeka se… a vidi se, čuje se, zvoni bolno i opako razmišljanje – pa kada je u takvom stanju, pa ne bi trebao još dugo… Ili kako je davno rekao jedan naš silno duhoviti, sarkastični kolega: znaš kako riješiti problem ljudi u problemu i sirotinje u društvu – tako da ih se eliminira. Kad ih eliminiraš, neće biti ni njih ni “problema” koji izazivaju. Da, baš tako jer – baš smo takvo društvo. Sposobno smo svađati se oko propalih totalitarizama. U tim smo situacijama ekspresno spremni na odgovore. Kad Đani pita: ljudi, a kako ću ja na WC dok vi osmišljavate budućnost i ne dižete ruke? A ti daj Đani lijepo – “pod sebe”.

Subota je. Rijetko lijep dan. I zrak i more optimalno topli. Stoga, Đani, ne grintaj. Pa nije taj ponedjeljak tako daleko. Neka te u petak oko 15 sati lijepo, u debelom sloju namažu s dječjom masti, da se ne “podjedeš”, pa ćeš u ponedjeljak odahnuti kad dođe fina čista presvlaka. Prostorno planiranje, uređenje adekvatnog objekta, usvajanje proračuna? O ne, ne rješavaju se takve stvari preko noći, za jedan dan. To su pitanja koja će odrediti budućnost nas i naše djece. Đanijevu neće. Ali ko ga… on je manjina. Na žalost ni nacionalna ni rodna jer da je – tukli bi se za odgovor. On je osoba s invaliditetom. Pa dok traje, neka traje. Valjda neće dugo…

Doručak, kavica, ma subota k’o iz bajke.