Dakle, Ustav bi trebalo promijeniti na način da i vanjsku politiku i zapovijedanje vojskom u potpunosti dobije ili Vlada ili predsjednik Republike. Može netko Franju Tuđmana smatrati neupitnim ocem nacije ili biti njegov najradikalniji politički protivnik, ali je činjenica da je on kao predsjednik Republike bio neupitan zapovjednik Oružanih snaga i da je bio osoba koja vodi vanjsku politiku. Odluke su se mogle bez problema donositi. Nije bilo beskrajnih natezanja. Svakom je vojniku bilo jasno čiju i jedino čiju zapovijed se mora izvršiti. Da je bila ovakva kaotična situacija 1991., Hrvatska bi izgubila rat. Dok bi se predsjednik i premijer dogovorili čija je zadnja, srpski pobunjenici i JNA bi valjda ušli i u Zagreb.

Oporba je tijekom devedesetih potpuno pogrešno za sve demokratske deficite optuživala polupredsjednički sustav. Iako je predsjednikova vlast ipak ponajviše proizlazila iz toga da njegova stranka ima većinu u parlamentu. Franjo Tuđman bi imao istu količinu vlasti i da je bio premijer u parlamentarnom sustavu. Ali oporba je cijelo vrijeme govorila o polupredsjedničkom sustavu kao najvećem problemu. I godinama govorila da će ga potpuno razmontirati kada dođe na vlast. Zaista godinama. Da bi to obećanje jedan njen veliki dio u sekundi zaboravio kada je za predsjednika Republike 2000. nenadano izabran njihov miljenik Stjepan Mesić. Sada im je odjednom polupredsjednički sustav postao super. Na kraju se nešto ipak napravilo, ali je posao došao do pola puta. Pa sada predsjednik i Vlada recimo sukreiraju vanjsku politiku. Ali što ako se ne mogu izsukreirati. Ako se ne mogu dogovoriti. Pa svatko vodi svoju kao što je to sada slučaj. Hrvatska ima danas dvije vanjske politike. I ispada smiješna pred svojim međunarodnim partnerima. Kao što je to slučaj sada s vojnim mimohodom u Parizu koji će se održati 14. srpnja ove godine. Kao što je slučaj s ratom u Ukrajini gdje je Vlada krajnje proukrajinska a predsjednik u velikoj mjeri blizak ruskim stajalištima. Kao što je to slučaj prema situaciji na Bliskom istoku. Kao što je to slučaj u odnosu prema Izraelu. I na mali milijun drugih slučajeva.

Uglavnom postoji itekako rezon da se Hrvatska vrati na polupredsjednički sustav. Istina, pomalo bi paradoksalna bila situacija da bi za tako nešto danas bila ljevica i liberalni centar, dakle baš oni koji su prije 30 godina bili njegovi najčešći kritičari. Ali onda je predsjednik bio njima mrski Tuđman, a sada je na Pantovčaku njihov neformalni, ali stvarni lider Zoran Milanović. Ali bez obzira na to, bio bi uveden nekakav elementarni red u državne institucije. I mogle bi se donositi odluke. Uostalom, povijesno gledano, taj je sustav spasio Francusku jer je Charles de Gaulle dobio ovlasti koje su mu omogućile da izvede zemlju iz velike krize. Ali opet Francuska nije otklizala u nekakvu diktaturu zbog toga. Dakle, to je jedna varijanta – vratiti funkciji predsjednika one ovlasti koje je imala tijekom devedesetih i koje su joj bile oduzete krajem 2000. kada je promijenjen Ustav.

Ili to, ili predsjedniku treba oduzeti i ove ovlasti koje sada ima i predati ih Vladi. I to je rješenje koje bi omogućilo da se odluke mogu donositi. Da nema blokade koja postoji već šest godina. Nije ovo ni mjesto niti vrijeme za neke velike komparativne analize raznih sustava. Može netko biti potpuno na strani Izraela ili biti krajnje žestok kritičar politike ove zemlje, ali ne može sporiti da je sustav koji ta zemlja im jasan i efikasan. Sve vanjskopolitičke i vojne odluke donosi Vlada. I samo Vlada. Premijer je taj koji je praktički vrhovni zapovjednik vojske. Kao što je u Francuskoj vrhovni zapovjednik predsjednik Republike. Ali što je tu najvažnije, ne može se dogoditi situacija da načelnik Glavnog stožera bude u bilo kakvoj nedoumici tko mu je šef. U Francuskoj to mu je predsjednik, a u Izraelu mu je to premijer. U Hrvatskoj baš i nije siguran. To se mora pod hitno promijeniti. Ali neće. Jer i jednoj i drugi strani odgovara postojeća situacija. Jer se može loviti u mutnom.