Inflacija u Hrvatskoj počela je polako padati. Jednako tako, i cijene goriva stagniraju ili padaju za minimalni iznos od centa po litri, ali svakako već nekoliko tjedana ne rastu. To su dvije ogromne vijesti za svakog stanovnika Hrvatske, nemjerljivo važnije od pitanja hoće li hrvatska Počasna vojna HV-a otići na mimohod u Pariz ili ne. Od mimohoda se ne živi ni ne umire, a od hrane i usluga itekako da. Inflacija u Hrvatskoj u lipnju bilježi nastavak usporavanja, ali razina cijena i dalje ostaje visoka u odnosu na prethodnu godinu, posebice u segmentima koji izravno utječu na svakodnevni život građana. Prema novim podacima, stopa inflacije iznosila je 4,5 posto u odnosu na lipanj prošle godine, dok je u usporedbi sa svibnjem 2026. zabilježen pad od 0,4 posto. Time je nastavljen trend blagog hlađenja inflacijskih pritisaka, nakon što je u svibnju inflacija iznosila 5,2 posto, čime je prekinut raniji niz ubrzavanja rasta cijena.

Iako statistika pokazuje usporavanje, struktura inflacije pokazuje da pritisci na kućne budžete i dalje nisu ravnomjerno raspoređeni. Na godišnjoj razini u lipnju su porasle cijene gotovo svih glavnih komponenti indeksa, osim industrijskih neprehrambenih proizvoda koji bilježe pad od 0,6 posto u odnosu na lipanj 2025. godine. Najizraženiji rast zabilježen je kod energije, koja je poskupjela za 13,2 posto, što se izravno reflektira na troškove prijevoza, grijanja i električne energije. Cijene usluga porasle su za 8,1 posto, što dodatno opterećuje potrošačku košaricu u segmentima poput ugostiteljstva, stanovanja i osobnih usluga.

Cijene hrane, pića i duhana porasle su za 1,8 posto na godišnjoj razini, što na prvi pogled djeluje umjereno, no stvarni dojam građana često je drukčiji. Hrana je, naime, komponenta koja se kupuje svakodnevno i čiji se rast cijena najizravnije osjeća u kućnim proračunima. Upravo zato percepcija skupoće u Hrvatskoj često nadilazi službene statističke pokazatelje inflacije, osobito kada se usporedi s cijenama u drugim državama Europske unije.

Kad se usporedimo s drugima, gdje su cijene osnovnih namirnica znatno niže, otvara se pitanje realne kupovne moći građana i strukture domaćeg tržišta hrane, gdje cijene u velikoj mjeri ne prate razinu dohotka. Dok statistika pokazuje usporavanje inflacije, svakodnevno iskustvo potrošača sugerira da osnovne životne potrebe i dalje ostaju opterećene visokim troškovima. Ta prokleta »inflatorna spirala« ne prestaje gaziti hrvatske ljude već nekoliko godina zaredom, i koliko god plaće nekima rasle, cijene ih uporno sustižu u tom maratonu. Od te spirale imamo već vrtoglavicu kao da smo u Hitchcockovoj »Vrtoglavici«. Inflacija u Hrvatskoj ulazi u fazu postupnog smirivanja, ali bez osjećaja olakšanja u svakodnevnom životu svih nas.

Kad se tome doda činjenica da trgovci iskorištavaju svaku, pa i najmanju situaciju u svoju korist kako bi bildali svoje profite, nije čudo da nas sve boli glava od cijena koje gledamo u dućanima. I sam premijer Plenković čudio se prije neki dan kako to da neki proizvod u Osijeku košta X, a na otoku X plus 10 ili 20 posto, upozoravajući trgovce da ne manipuliraju cijenama. A posebni je apsurd da se i otok Krk, koji je spojen mostom, i to besplatnim, tretira i dalje kao otok pa su cijene ondje za desetak ili više posto više nego nekoliko kilometara dalje, »na kopnu«.

Poanta je da bi cijena trebala biti ista i u Osijeku i u Rijeci, pa i na Krku. Opravdanja možda može biti za udaljenije otoke jer prijevoz time poskupljuje, ali zašto da se lažemo da ta razlika ne ide direktno u profite trgovačkih firmi i njihovih uprava, gdje se dijele bonusi na razini godišnjih plaća. Javna je tajna da su plaće i bonusi u Hrvatskoj najveći kod trgovaca i bankara, a najave vlasti o tome da će uvoditi poreze na ekstraprofite nikako da se i ostvare. Uostalom, zacijelo bi cijene tada samo još više rasle, jer nitko se neće odreći profita, nego samo opteretiti krajnjeg korisnika, ako do porezne reforme i dođe. Žrtve smo pohlepe trgovaca, koji sami generiraju unutarnji rast inflacije dizanjem cijena. A za to vrijeme nam se Talijani, Španjolci i drugi vjerojatno samo smiju – oni imaju jeftiniju hranu, a više plaće.