U svakodnevnoj i stručnoj komunikaciji izbjegavamo glazbu dijeliti na klasičnu i zabavnu, već pokušavamo koristiti naziv »popularna«. Iako ni to nije sretno rješenje, problem koji imamo je činjenica da je, u određenom razdoblju povijesti, svaka glazba na neki način bila zabavna, odnosno služila zabavi. Zapravo, vrlo često mnoga glazbena djela koja danas štujemo kao kapitalna inicijalno nisu nastala s namjerom da budu neki »uzvišeni« primjerci glazbene literature, već su bili rezultat skladateljskog zanatskog rada nastali za potrebe preživljavanja jednog umjetnika.

Razmišljajući o povijesti i vremenu u kojem nisu postojali zvučni zapisi, već samo žive izvedbe, jasno je da su skladatelji morali biti iznimno plodni u svojem radu kako bi sebi osigurali dovoljno materijalnih sredstava za život. Njihov rad bio je egzistencijalan i vjerojatno je često udovoljavao i zakonu ponude i potražnje pa su nastala djela bila ona koja publiku zabavljaju i koja publika želi čuti. Naravno, postojali su i oni skladatelji koji su si mogli priuštiti rad iz potpuno umjetničkih motiva, a danas djela i jednih i drugih postoje zajedno i izvode se kao jednakovrijedna.

Inovativnost

U suvremeno doba sve više postoje inicijative da se poznata djela iz povijesti glazbe revidiraju, mijenjaju i prilagode, posebno u kontekstu novih vrsta glazbala ili vrsta glazbe. Tako znamo za intervencije uz korištenje elektronike, ali i za spajanje različitih stilova koji onda rezultiraju nastankom nekih hibrida ili novih glazbenih žanrova. U vremenu u kojem produkcija glazbe često više i nije dio izražajnog talenta ili autorske ideje, a znamo i za potpuno od ljudi neovisnu umjetnu inteligenciju, vrijedna poznata djela važnih skladatelja pokušavaju se zaštititi od zaborava na različite načine, jedan od kojih je i popularizacija kroz razvoj publike. Mlada publika nekako se lakše poistovjećuje s glazbom koja im je zvukovno oblikovana na način da je slična onome što inače slušaju. U tom smislu ideja da se popularna klasična djela aranžiraju i prilagođavaju nije nova pa smo na koncert pod nazivom »Od Mozarta do Terminatora« održan u okviru Riječkih ljetnih noći otišli sa zanimanjem.

Gat Karoline Riječke višekratno se u prošlosti koristio kao koncertni prostor i to vrlo uspješno, a bilo je tako i ovaj put. Decentna pozornica od tri četvrtasta elementa i tribina za publiku okrenuta prema moru u suton je pružila savršeno ozračje za jedan zanimljiv i nesvakidašnji program. Umjetnici koji su nastupili poznati su javnosti po svojim domaćim i međunarodnim glazbenim uspjesima, a karijere im uključuju zavidan popis nastupa diljem svijeta i velik broj nagrada. Pijanist Matej Meštrović velik je dio svoje karijere posvetio i skladateljskom radu, a u spoju s udaraljkašem Bornom Šercarom počeo je predano raditi na inovativnom pristupu najpopularnijim djelima glazbene literature. Skladateljski postupci kreću od izdvajanja najprepoznatljivijih motiva i njihovih glazbenih sastavnica te njihovo ponovno korištenje uz ponavljanje, kontrast i variranje. Uz navedeno, u djela se uključuju i čisti autorski dijelovi, a unatoč snažnim intervencijama koje uključuju promjenu mjere (često balkanski nepravilne) ili punktiranje, skladbe ostaju prepoznatljive publici. Dodatnu zanimljivost daje činjenica da je ukupni zvuk dvojice izvođača bio upotpunjen snimljenim matricama, ali one nisu imale tipični suvremeni elektronički zvuk, već su odavale više jednu klasičnu orkestralnu ideju. Zapravo, djela je, prema uvodnim riječima umjetnika, moguće izvoditi uz orkestar, kako je to i bio slučaj na nedavnom koncertu s istim programom u turskoj Antalyji.

Popularni »flašofon«

Tijekom duljeg razdoblja Meštrović i Šercar, odvojeno i zajedno, promišljali su o repertoaru, a konačni rezultat uključuje autorske skladbe poput Mozartove »Alla Turce« iz Sonate za klavir u A-duru, Bizetove uvertire operi »Carmen«, Brahmsovog Mađarskog plesa br. 5, Offenbachovog »Can-cana«, ulomaka iz Orffove »Carmine Burane«, ali i Fiedelove glazbe za film »Terminator«. I dok je Meštrović svirao glasovir, Šercar je muzicirao na bubnjarskom setu ili popularnom »flašofonu« koji je i dodatna atrakcija za publiku. Potpuno autorska skladba bila je »Ulyanik« Borne Šercara nastala za otvorenje Malog rimskog kazališta u Puli i nadahnuta zvukovima brodogradilišta, a za kraj su glazbenici izveli više stavaka iz ciklusa »Četiri godišnja doba« Antonija Vivaldija koji još nije u potpunosti završen, ali će to biti u bliskoj budućnosti. S obzirom na navedeno i ono što se moglo čuti, upravo će Vivaldi imati i simfonijski karakter i vjerojatno predstavljati kapitalno djelo ovog opusa.

Publika je, unatoč iznimno toplom vremenu, zadovoljno pljeskom ispratila svaku skladbu i koncert u cjelini, posebno nakon dodataka poput Mancinijevog »Pink Panthera« i Straussovog »Radetzkog marša«. Snažna glazba i temperamentna izvedba, uz raspoloženu publiku, učinili su odličan spoj za glazbenu večer potpuno pogođenu programu jednog ljetnog festivala.