Prijaviti korupciju ili drugu nepravilnost u Hrvatskoj za mnoge građane znači ući u dugotrajnu i iscrpljujuću borbu sa sustavom u kojoj nerijetko ostaju bez posla, prihoda i adekvatne pravne zaštite.

Na to je danas upozorila predsjednica Udruge Pomak Adrijana Cvrtila na konferenciji za novinare održanoj ispred Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije.

Povodom konferencije u intervjuu za naš list detaljnije je objasnila zašto smatra da Hrvatska, unatoč zakonskom okviru i europskoj direktivi, zviždačima još uvijek ne pruža stvarnu zaštitu.

Gubitak posla

Na konferenciji je upozorila da prijava nepravilnosti za mnoge zviždače znači gubitak posla i ulazak u dugotrajne sudske postupke koji se godinama vode kroz više sudskih instanci.

– Država ne osigurava ravnomjeran omjer sudske borbe između poslodavca i osobe koja prijavljuje korupciju, a prijavitelji pritom nemaju osiguran ni pristup sekundarnoj besplatnoj pravnoj pomoći, poručila je.

Posebno je kritizirala najavljene izmjene Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, istaknuvši da su uvjeti za ostvarivanje tog prava neprilagođeni stvarnom položaju zviždača.

Prema važećim kriterijima, pravo na sekundarnu pravnu pomoć vezano je uz imovinski cenzus od 441,44 eura po članu kućanstva, zbog čega, kaže, upravo oni koji su zbog prijave nepravilnosti ostali bez posla često ostaju i bez mogućnosti kvalitetne pravne zaštite.

– Osobi koja je prijavila korupciju i izgubila posao država ne osigurava sekundarnu pravnu pomoć, upozorila je.

Podsjetila je i da se na pravomoćni sudski epilog u predmetima zaštite zviždača čeka i do pet godina, dok se postupci potom dodatno produžuju pred Ustavnim sudom.

Upozorila je i da Ustavni sud ne vodi posebnu evidenciju predmeta koji se odnose na zaštitu prijavitelja nepravilnosti.

– Postavlja se pitanje kako Hrvatska uopće primjenjuje europsku direktivu o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Europske unije.

Moj je zaključak da se ona u praksi zapravo ne provodi, rekla je Cvrtila, dodavši kako najavljene izmjene zakona ne idu u smjeru jačanja zaštite zviždača te da bi prijavitelje nepravilnosti trebalo izuzeti iz sustava imovinskog cenzusa za ostvarivanje prava na besplatnu pravnu pomoć.

Što slijedi?

U razgovoru za Novi list Cvrtila je detaljnije opisala što slijedi nakon što zaposlenik odluči prijaviti nepravilnosti.

Prema iskustvu Udruge Pomak, prvi oblik odmazde najčešće je otkaz ugovora o radu, no on je, kaže, često tek početak pritisaka kojima su zviždači izloženi.

– Iz našeg iskustva upravo je otkaz prvi potez poslodavaca nakon što zaposlenik prijavi nepravilnosti. Ako do njega ne dođe odmah, pribjegava se drugim oblicima pritiska.

Prijavitelje se izolira u radnoj sredini, uskraćuju im se radni zadaci, marginalizira ih se i stvara atmosfera u kojoj sami požele napustiti radno mjesto, objašnjava.

Takvi postupci, dodaje, nisu slučajni, već predstavljaju oblik sustavne odmazde čiji je cilj ukloniti osobu koja je ukazala na nezakonitosti.

– Na temelju iskustva naše udruge mogu reći da je otkaz ugovora o radu i dalje najčešći oblik odmazde prema zviždačima, kazala je.

Na pitanje gdje sustav zaštite zviždača najviše zakazuje, Cvrtila odgovara kako problemi nastaju već u trenutku podnošenja prijave.

– Ako nepravilnost prijavite anonimno, ne možete ostvariti zaštitu prema Zakonu o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Da biste bili zaštićeni, morate prijavu podnijeti pod svojim imenom, a tada vrlo često slijedi odmazda, najčešće u obliku otkaza, istaknula je.

Nakon otkaza, nastavlja, prijavitelji su uglavnom prisiljeni pokrenuti sudski postupak kako bi zaštitili svoja prava. Upravo tada, upozorava, ulaze u izrazito neravnopravan položaj.

Sekundarnu besplatnu pravnu pomoć, koja uključuje odvjetničko zastupanje u sudskom postupku, ne možete ostvariti ako prihod po članu kućanstva prelazi 441,44 eura.

Ozbiljna neravnopravnost

To znači da većina zaposlenih praktički nema pravo na takvu pomoć, iako su nepravilnosti prijavili u javnom interesu. Istodobno, poslodavci raspolažu financijskim i pravnim resursima, dok prijavitelji često ostaju bez posla i bez prihoda.

– Odvjetnički troškovi su visoki i upravo tu nastaje ozbiljna neravnopravnost. Država deklarativno potiče borbu protiv korupcije, ali u praksi ne osigurava uvjete da se oni koji na korupciju upozore mogu ravnopravno braniti, upozorila je.

No, kako je istaknula, pritisci se ne zaustavljaju na otkazu.

– Poslodavci često pokušavaju diskreditirati prijavitelje, podnose protiv njih kaznene prijave ili ih tuže za klevetu, osobito ako su nepravilnosti postale javne.

Sve ovisi o konkretnom slučaju i onome što je prijavljeno, ali cilj je najčešće isti: iscrpiti prijavitelja financijski, emocionalno i psihološki. Nakon godina takve borbe mnogi se zapitaju je li im to sve uopće trebalo, poručila je.

Cvrtila smatra da iskustvo Udruge Pomak jasno pokazuje kako europska Direktiva o zaštiti prijavitelja nepravilnosti u Hrvatskoj još uvijek ne daje rezultate koje bi trebala.

– Naša udruga već pet godina sustavno prati provedbu europske direktive, a osnovali smo je upravo zato što smo i sami bili prijavitelji nepravilnosti.

Na temelju tog iskustva mogu reći da Hrvatska nije uspostavila sustav koji bi zviždačima omogućio stvarno učinkovitu zaštitu, kazala je.

Jedan od najvećih problema

Jednim od najvećih problema smatra činjenicu da država nije osigurala ravnopravnu sudsku zaštitu.

– Prijavitelji nemaju pristup besplatnoj sekundarnoj pravnoj pomoći, a sudski postupci traju godinama. Na prvostupanjskim i drugostupanjskim sudovima vodi se evidencija predmeta prijavitelja nepravilnosti upravo zato da bi se takvi postupci mogli pratiti i rješavati žurno.

Međutim, kada iscrpite redovne pravne lijekove i želite podnijeti prijedlog za reviziju ili ustavnu tužbu, ponovno nailazite na prepreke, objašnjava.

Problem, dodaje, postaje još izraženiji kada postupak dođe pred više sudove.

– Za postupke pred višim sudovima prijavitelji moraju imati odvjetnika, što za mnoge predstavlja velik financijski teret. Moraju izdvojiti nekoliko tisuća eura. Mnogi jedva uspiju prikupiti taj novac, a njihov zahtjev potom bude odbijen, pojasnila je.

Dodatni je problem, nastavlja, to što Ustavni sud ne vodi posebnu evidenciju predmeta koji se odnose na prijavitelje nepravilnosti.

Tri ključna preduvjeta

Putem Zakona o pravu na pristup informacijama Udruga Pomak zatražila je podatke o tome vode li se takvi predmeti kao hitni, a odgovoreno im je da o hitnosti svakog pojedinog predmeta odlučuje sudac izvjestitelj.

– Upravo zato trebalo bi jasno propisati kriterije prema kojima se takvi predmeti tretiraju kao hitni, osobito kada je riječ o zaštiti prava koja proizlaze iz europske direktive, smatra Cvrtila.

No problemi, upozorava, nisu samo pravne prirode.

– Država nije osigurala ni psihosocijalnu podršku prijaviteljima nepravilnosti. Ljudi koji godinama prolaze kroz sudske postupke i posljedice odmazde trebaju stručnu pomoć, a danas je ona svedena na simboličnu podršku.

Ako želimo potaknuti građane da prijavljuju korupciju i druge nepravilnosti, potrebno je osigurati tri ključna preduvjeta: besplatnu sekundarnu pravnu pomoć, psihosocijalnu podršku te učinkovit i doista hitan sudski postupak, uključujući i postupke pred Ustavnim sudom, zaključila je Cvrtila u razgovoru za Novi list.