Kad je riječ o biohackingu, pametni satovi i aplikacije više nisu dovoljni. Sve više ljudi prati broj koraka, kvalitetu sna, otkucaje srca, razinu stresa, potrošnju kalorija, a odnedavno i glukozu u krvi, čak i kad za to ne postoji medicinska potreba.

Da bi točno znali utjecaj svojih obroka na organizam, mladi su počeli kupovati senzore za kontinuirano praćenje glukoze u krvi koje nose na nadlaktici, iako nemaju dijabetes.

Takvom trendu, naravno, kumuju društvene mreže, influenceri, a onda i poduzetnici koji u prodaji zdravlja vide svoju poslovnu korist. Pitanje je pomažu li sva ta pomagala živimo zdravije ili nas pretvaraju u pacijente koji neprestano prate sami sebe.

Postaviti granice

Praćenje svih ovih parametara može imati koristi ako se ne otme kontroli, upozoravaju stručnjaci. Biohacking sam po sebi ne predstavlja opasnost za zdravlje ako mu se pristupa sa zdravim razumom.

Kada se provodi racionalno i umjereno, u pravilu možemo očekivati zdravstvene dobrobiti. No, kao i kod zdrave prehrane, važno je znati gdje je granica između brige o zdravlju i pretjeranog, opsesivnog ponašanja.

– Iz iskustva vidim da osobe koje imaju određene zdravstvene tegobe ponekad mogu imati koristi od dodatnih analiza i praćenja parametara koji nisu dio standardne medicinske obrade.

Takav pristup može biti koristan ako ga vodi stručna osoba s poštenim i odgovornim pristupom. Problem nastaje kada je primarni motiv financijska korist, jer tada se ljude može uputiti na velik broj skupih testiranja, a ostaje pitanje koliko su ona doista bila potrebna, komentira prof.dr. Daria Vranešić, klinička nutricionistica Odjela za kliničku prehranu KBC-a Zagreb.

Važno je, kaže, imati na umu da nisu svi aspekti zdravlja mjerljivi.

– Ponekad možemo razviti lažan osjećaj kontrole ako neprestano pratimo različite pokazatelje. Dobar primjer je praćenje sna. San je iznimno važan za zdravlje, prevenciju kroničnih bolesti i održavanje zdrave tjelesne mase, no pretjerano praćenje može dovesti do ortosomnije – stanja u kojem osoba postaje opsesivno zaokupljena postizanjem »savršenog sna«, navodi nutricionistica.

Takvi ljudi stalno analiziraju podatke o spavanju, kontroliraju trajanje i faze sna, a zbog toga mogu osjećati dodatnu tjeskobu. Slično kao kod ortoreksije, gdje je fokus na »prezdravoj« prehrani toliko izražen da počinje narušavati svakodnevno funkcioniranje.

Opsesivno mjerenje

Praksu u kojoj mladi ljudi bez zdravstvenog razloga ugrađuju sebi senzore za mjerenje glukoze u krvi ne smatra nužno pogrešnom ili lošom.

– Kada je riječ o kontinuiranom mjerenju glukoze, ne bih to olako odbacivala. Takvi senzori imaju važnu primjenu, osobito u sportu, gdje mogu pomoći u optimizaciji performansi.

Kod zdravih osoba također mogu imati edukativnu vrijednost jer vrlo jasno pokazuju kako različite namirnice utječu na razinu glukoze u krvi. Primjerice, rafinirani ugljikohidrati i zaslađena pića često dovode do izraženijih skokova glukoze.

Budući da nam je cilj održavati što stabilnije vrijednosti glukoze, takve informacije mogu biti korisne za usvajanje kvalitetnijih prehrambenih navika, objašnjava Vranešić.

S druge strane, problem može nastati kada praćenje glukoze postane samo jedan od brojnih parametara koje osoba opsesivno prati – uz otkucaje srca, san, mikrobiotu, intolerancije na hranu, krvne nalaze, biološku dob ili različita genetska testiranja.

Sva ta testiranja mogu imati svoju vrijednost ako ih interpretira stručnjak koji će odgovorno procijeniti što je pojedinoj osobi zaista potrebno. Ključno je da preporuke budu utemeljene na stvarnim potrebama pojedinca, a ne na komercijalnim interesima, upozorava nutricionistica.

S time se slaže i psihijatar Davor Bodor iz Klinike za psihijatriju »Sv. Ivan« u Jankomiru, koji je i sam, kaže, prilično ovisan o mjerenju vlastitih parametara. »Ako sam dobro spavao, a sat mi kaže da nisam, odmah sam u komi«, priznaje kroz smijeh.

– Tehnologija nam daje osjećaj da možemo precizno upravljati svojim zdravljem i tijelom. Problem nastaje kada praćenje podataka postane važnije od toga kako se osoba stvarno osjeća, objašnjava.

Nije problem u samoj tehnologiji, tumači, već u situaciji u kojoj osoba počne vjerovati da svaki aspekt njezina zdravlja mora biti izmjeren, analiziran i optimiziran.

– Tada se lako može razviti stalna zaokupljenost vlastitim tijelom i funkcioniranjem organizma. Umjesto da tehnologija služi čovjeku, čovjek počinje služiti tehnologiji i podacima koje ona proizvodi, upozorava psihijatar.

Začarani krug

Bodor smatra da dio privlačnosti biohackinga proizlazi iz želje za brzim i vidljivim rezultatima.

– Živimo u vremenu koje nagrađuje trenutne rezultate. Ljudi žele odmah vidjeti učinak svojih odluka i ponašanja. Biohacking nudi upravo to – brojke, grafikone i pokazatelje koji stvaraju dojam napretka i kontrole.

Međutim, zdravlje nije moguće svesti samo na podatke. Nisu sve važne stvari mjerljive niti se kvaliteta života može izraziti aplikacijom ili senzorom.

Dodaje da većina ljudi neće razviti ozbiljne psihičke posljedice, ali kod određenog broja osoba ovakvi trendovi mogu potaknuti ili pogoršati postojeće psihološke poteškoće.

– Kod osoba koje su sklonije anksioznosti, perfekcionizmu ili pretjeranoj zabrinutosti za zdravlje, neprestano praćenje različitih parametara može dovesti do začaranog kruga. Svaka promjena u nalazu ili svako odstupanje od željenih vrijednosti može postati izvor zabrinutosti.

Umjesto da se osjećaju sigurnije, takvi ljudi postaju sve više okupirani vlastitim zdravljem i sve više vremena troše na provjere, mjerenja i analize, ističe.

Posebno upozorava na činjenicu da granica između brige o zdravlju i nezdravog odnosa prema vlastitom tijelu ponekad može biti vrlo tanka.

– Želja da budemo zdravi, fit i da živimo dugo potpuno je legitimna. Međutim, kada zdravlje postane opsesija i središnja tema života, tada ono prestaje biti sredstvo za kvalitetan život i postaje cilj sam po sebi.

U tom trenutku postoji rizik da se razviju različiti oblici ovisničkog ili kompulzivnog ponašanja, od opsesivnog praćenja zdravstvenih pokazatelja do pretjeranog korištenja dodataka prehrani, restriktivnih dijeta ili drugih intervencija za koje osoba vjeruje da će joj osigurati savršeno zdravlje, objašnjava liječnik.

Pretjerana optimizacija

Naglašava da je jedna od mogućih posljedica opsjednutosti analizama bioloških funkcija tijela razvoj poremećaja prehrane poput ortoreksije u kojoj dominira opsjednutost »optimalnom« prehranom i stilom života.

– Potpuno oslanjanje na uređaje u smislu da smo dobro samo ako nam uređaj kaže da smo dobro ili da smo, na primjer, dobro spavali, može voditi simptomima anksioznosti čak i ako su naše tjelesne funkcije bile normalne.

To se u medicni zove nocebo efekt, za razliku od placebo efekta, navodi dr. Bodor. Uz to, neprestana težnja za optimizacijom tijela, osobito kod osoba koje imaju iskrivljenu sliku o sebi, mogla bi povećati rizik i za razvoj drugih poremećaja, poput tjelesne dismorfije.

U konačnici, protokole koji prate biohacking često se teško može uskladiti s normalnim životom te se izbjegavaju druženja s obitelji, prijateljima, izlasci, što vodi socijalnoj izolaciji, jednako kao kod depresivnih bolesnika.

Podaci, dakle, mogu pomoći da bolje razumijemo svoje tijelo, ali ne smiju postati jedini kriterij prema kojem procjenjujemo vlastito zdravlje i vrijednost.

– Neki elementi biohackinga mogu biti korisni ako se njihovo korištenje svede na osnove poput kretanja, na primjer. Međutim, onog trenutka kada podaci postanu važniji od osjećaja, a kontrola važnija od uživanja u životu, biohacking prestaje biti put do zdravlja i postaje put do novih psihičkih problema, zaključuje psihijatar.

Smanjivanje stigme dijabetičara

Može li široka primjena senzora za mjerenje glukoze u krvi naštetiti dijabetičarima, pitali smo Davora Skeledžiju, urednika portala NaInzulinu.com.

– Već nekoliko godina proizvođači senzora prepoznaju sportaše kao novo tržište. Razvijene su posebne verzije senzora koje su tehnički vrlo slične onima koje koriste osobe s dijabetesom, ali su drukčije brendirane i povezane s aplikacijama usmjerenima na praćenje sportskih performansi, veli Skeledžija, koji razumije interes zdravih ljudi za praćenjem glukoze u krvi.

– Ljudi postaju sve svjesniji da ista prehrana ne djeluje jednako na sve. Netko želi vidjeti kako mu organizam reagira nakon tjestenine, slatkog napitka ili mliječnih proizvoda, što može biti edukativno, veli. Ipak, ne smatra da će takvi uređaji među zdravom populacijom postati masovna pojava, niti dovesti do poremećaja na tržištu.

– Ne postoji bojazan da će zbog toga osobe s dijabetesom teže dolaziti do senzora. Naprotiv, veći interes i veći volumen proizvodnje dugoročno mogu dovesti do bolje dostupnosti tehnologije i nižih cijena.

Danas su senzori znatno dostupniji nego prije nekoliko godina, a razvoj tržišta uglavnom ide u korist krajnjih korisnika, ističe. Štoviše, šira uporaba senzora, smatra, mogla bi pridonijeti smanjenju stigme, odnosno nelagode koju neki dijabetičari osjećaju kad nose senzor na nadlaktici.