Sjeća li se još itko Brexita, mogli bismo se cinično zapitati mi u Europskoj uniji deset godina otkako je Gordi Albion uvrijeđeno napustio zajednicu europskih država jer tadašnji britanski premijer David Cameron nije dobio podršku svojih europskih kolega za plan vraćanja dijela suvereniteta s Bruxellesa na članice. Pa je zbog toga ishitreno Britancima obećao referendum 2015., od kojeg više nije mogao pobjeći, iako je i sam zagovarao ostanak u Europskoj uniji.

Od velikog udarca za Europu, kako je rezultate referenduma u UK-u ocijenila tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, ostalo je jedva blijedo sjećanje na britanski odlazak iz tadašnje 28-člane Unije koje je većina Europljana ispratilo kao još jednu vijest u medijima. A Britanci iz euforije pali u očaj kad su vidjeli što su napravili, neki su već nekoliko dana nakon referenduma čak tražili novo izjašnjavanje s novim referendumskim pitanjem kojim bi se poništio prvotni referendum. No, Britancima nije prvi put da izlaze iz europskih asocijacija. I ponovo se u njih vraćaju. Primjerice, u Europsku monetarnu uniju, Ujedinjeno Kraljevstvo je čak dva puta ulazilo i izlazilo, a da pri tom nikada nije službeno postalao članom EMU-a. Ali, za razliku od Brexita u kojemu je Britanija samovoljno odlučila otići, iz tadašnjeg »privremenog europskog mehanizma fiksnih tečajeva« (iz kojeg će nastati monetarna unija) je bila prisiljena otići »zbog tržišnih pritisaka i spekulacija«.

Velika Britanija se pridružila tom mehanizmu 1. svibnja 1972. godine, čak i prije nego što je službeno postala članica Europske ekonomske zajednice (EEZ), a članstvo je trajalo manje od dva mjeseca. London je, naime, već 23. lipnja 1972. godine, pod snažnim spekulativnim pritiscima financijskih tržišta i zbog devalvacije, bio prisiljen povući funtu iz tog mehanizma, koji je kolokvijalno nazvan »monetarna zmija«, i pustiti je da »slobodno pluta«, kako se navodi na službenim stranicama britanskog parlamenta.

Drugi put su pokušali s Margaret Thatcher. Nakon što je odbila ući u Europski monetarni sustav prilikom njegova osnutka 1979. godine, Velika Britanija je u listopadu 1990. ušla u Tečajni mehanizam, a taj je pokušaj završio potpunim fijaskom na takozvanu »Crnu srijedu«, 16. rujna 1992. godine. Naime, do sloma funte došlo je zbog neodrživog fiksiranja uz njemačku marku po tečaju od 2,95 maraka za jednu funtu, i to u trenutku kad je britansko gospodarstvo bilo znatno slabije od njemačkog, što su iskoristili financijski spekulanti te masovno prodavali precijenjenu funtu. Jedan od njih bio je i George Soros koji je uložio 10 milijardi dolara kladeći se da će funta devalvirati, što je stvorilo paniku na tržištu. Na »Crnu srijedu« Bank of England je pokušala zaustaviti pad kupnjom milijardi funti vlastitih pričuva, a britanska vlada je u očaju podigla kamatne stope s 10 na 12 posto, a zatim najavila i dizanje na 15 posto u istom danu. Uvečer istog dana Britanija je kapitulirala, napustila Tečajni mehanizam i pustila funtu da slobodno padne. Istraumatizirana Britanija stoga je u Maasctrichtu tražila klauzulu o vječnoj zabrani uvođenja eura.

Britanske monetarne tragedije snažno su potakle euroskepticizam u toj monarhiji jer je slom funte na »Crnu srijedu« 1992. godine bio ključna prekretnica koja je moderni britanski euroskepticizam pretvorila iz marginalnog stava u dominantnu političku struju, a mnogi analitičari smatraju da je slom funte širom otvorio vrata referendumu o Brexitu 2016. godine. Jer do tada je britanski establišment europske integracije predstavljao kao jedini put prema stabilnosti i modernizaciji, da bi katastrofalni izlazak iz Tečajnog mehanizma pred očima javnosti potpuno srušio narativ da Bruxelles i europske institucije znaju što je najbolje za britansko gospodarstvo.

Otišlo se toliko daleko da su se europski projekti počeli smatrati opasnima za zemlju. Iz te traume proistekao je i duboki nacionalni konsenzus da Velika Britanija nikada ne smije uvesti euro. Brexit nije ništa drugo nego dovršetak procesa započetog još 1992., a ujedno je i odgovor Britanaca na sve njihove monetarne i tečajne frustracije, iako bi velik broj Britanaca, da se danas održi referendum, možda ipak glasao za povratak u EU.