Još pred pet godina, kad smo prvi puta razgovarali sa zagrebačkim arhitektom Alenom Žunićem najavili smo ga kao “jedno od zvučnih i perspektivnih imena hrvatske arhitektonske scene” te kao “uspješnog arhitekta koji se može pohvaliti specijalizacijama na prestižnim sveučilištima” kao što su Harvard, MIT, ETH Zürich i Columbia University u New Yorku. Nakon tog razgovora imali smo već nekoliko tematski “jače” usmjerenih razgovora, a međuvremenu je Žunić postao najmlađi izvanredni profesor na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, izgradivši karijeru etabliranog arhitekta nove generacije u stručnim krugovima prepoznatljivog po specifičnim vizijama i estetiziranoj likovnosti njegova ureda ALBATROSS.

Američki Princeton University nova je elitna destinacija koju će arhitekt pridodati svojoj biografiji, a zahvaljujući osvojenoj Fulbrightovoj stipendiji imat će prilike istraživati stanovanje (u) budućnosti, pa je upravo stambena arhitektura – od priuštivosti, do novih oblikovnih obrazaca koje on vidi kao moguće modele za unapređenje izgradnje na obali – tema našeg razgovora.

Vizionarski projekti

Nedavno ste dobili priliku za usavršavanjem na jednom od najboljih svjetskih sveučilišta, i to na pristižnome Princetonu. Zašto baš njihov Arhitektonski fakultet?

– Već deset godina planiram prijavu za Fulbright stipendiju, ali zbog raznih obaveza nikako se nije dogodio pravi trenutak za pripremu aplikacije koja je vrlo zahtjevna. S aktivnostima za ovogodišnji ciklus počeo sam prije godinu dana, a u međuvremenu je bilo nekoliko selekcijskih krugova između brojnih kandidata, evaluacija, intervjua, čekanja – i to zasebno u proceduri Fulbrightove stipendije, zasebno u prijemu i prihvatu teme na Princetonu – i jako mi je drago što sam uspio. A odluka je zapravo bila laka, jer je njihov arhitektonski fakultet najbolja teorijsko-istraživačka arhitektonska destinacija u svijetu. Pri tome se najviše veselim suradnji s legendarnom profesoricom Beatriz Colominom, koja mi je kao buduća mentorica pisala pozivno pismo, a ona će mi biti idealan sugovornik za istraživanje vizionarskih i eksperimentalnih projekta dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća, posebno u domeni gradova i stanovanja.

Takvi, vizionarski projekti koje spominjete zanimaju vas ne biste li predvidjeli budućnost?

– Prije da bih bio spreman kada ona dođe. Mi arhitekti možda nismo dobri u predviđanju, ali možemo biti dovoljno kreativni da urbanu budućnost pravovremeno usmjerimo.

Budućnost ste tako probali “testirati” brojnim arhitektonskim vizijama za naše gradove poput Pazina, Cresa, Pule, Bjelovara. Na Princetonu ćete paletu vizija proširiti istraživanjem ključnih svjetskih primjera, no planirate li se vratiti i primijeniti ta znanja (i) u Hrvatskoj?

– Zašto ustrajem prvo na vizijama šireg urbanizma pa tek onda na detaljnijim rješenjima pojedinačnih zgrada? Jer budućnost stanovanja i života u gradovima može biti uspješna samo ako započnemo s idejom cjeline, a ne s projektom stana kao detalja. To bi bilo kao da za uređenje stana prvo kupite vazu i onda prema njoj dizajnirate sve ostale sobe, namještaj, zidove, materijale. Pristup treba biti obrnut. Na Princetonu ću se baviti istraživanjem američkih i hrvatskih, odnosno europskih stambenih primjera, i onih koji su uspjeli, ali i realizacija koje su se nakon nekoliko desetljeća pokazale neuspješnima. I one su dobra podloga iz koje se mogu izvući pouke što ne raditi. Pokušat ću katalogizirati važne vizije i eksperimente u domeni promišljanja gradova budućnosti s naglaskom na razvoj teme novih modela stanovanja za 21. stoljeće. Možda najbolji primjer povezivanja šire vizije grada i pojedinačnog stanovanja u nas je Richterov “Sinturbanizam” iz 1960-ih godina koji je tada bio utopijsko razmišljanje, ali u današnje vrijeme je on posve zamisliv. Svakako nova znanja planiram implementirati kod nas, a vjerujem da ću upravo zbog ovoga znanstveno-teorijskog istraživanja imati bolju podlogu i za praktična rješenja u praksi.

Priuštivo stanovanje

Uspješno radite i na projektima priuštivog stanovanja – nedavno ste dobili nagradu na međunarodnom natječaju za novo stambeno naselje u Podgorici u Crnoj Gori, i to među više od 30 timova iz 15 zemalja, možete li nam reći više o tome?

– Osim tako velike inozemne konkurencije, i sam je zadatak bio izrazito težak jer se tražilo naselje na strmoj padinskoj lokaciji iznad Podgorice koja je trenutno prazan kršoviti krajolik, bez zelenila i izgradnje. U tom obuhvatu trebali smo riješiti naselje od maksimalno 630 stanova površine 60 i 100 četvornih metara (znatno većih od onih koji se planiraju u Hrvatskoj), u zgradama katnosti do P+5. Mi smo ponudili redukciju na 430 stanova, u korist javnih prostora i zelenila, tako da umjesto stambenoga geta dobijemo programski i društveno raznoliko mjesto sa prostorima susreta i otvorenim vanjskim zonama koje potiču inkluzivnost i osjećaj zajednice. Priuštivost smo ovdje gledali i na temelju kvalitete dodatnih površina i sadržaja, ne samo kroz cijenu kvadrata.

U zadnje vrijeme se u nas intenzivno govori o toj temi. Nedavno ste i vi radili inovativno rješenje takvoga stambenog naselja za Cres. Kako vi zamišljate priuštivo stanovanje u Hrvatskoj?

– Tako je, to je bio ambiciozan projekt za koji je dogovoreno svojevrsno javno-privatno partnerstvo između Grada Cresa, koji je predložio lokaciju unutar grada, i tvrtke Wienerberger koja je nas angažirala za razvoj prostorne vizije naselja, ali bez namjere gradnje ili komercijalne eksploatacije u ovom trenutku, već sa željom da se projekt pozicionira kao ulaganje u zajednicu i napredak u struci. Osim što smo mogli objediniti postojeće proizvode i znanja grupacije Wienerberger, dobili smo priliku istražiti smjer razvoja potencijalnih novih rješenja za nešto što smo nazvali “Mediteranski grad 21. stoljeća”.

Taj je projekt inicijalni model, no je li primjenjiv i na ostatak naše obale?

– Mi smo razvili katalog mogućnosti, testiran na ovom prvom modelu naselja, koji se prema istim osnovnim principima može implementirati i u drugim gradovima hrvatskog Jadrana, kao i širega mediteranskog prostora, uz prilagodbe volumena, tipologije i mjerila, ovisno o lokaciji. Govorili smo ranije o viziji; upravo ovaj projekt ima ambiciju ponuditi sliku stanovanja koje tek dolazi, s vremenskim horizontom od pet, deset ili dvadeset godina, ali i s ciljem da se ne ‘liječi’ tek naknadno obalu kada već bude devastirana, nego da se spriječe neki nepoželjni simptomi stambene gradnje prije nego li se dogode.

Koje ste onda osnovne probleme prepoznali na obali i kako ste ih zapravo riješili u svom projektu?

– Stambene zone se kod nas često razvijaju kao spavaonice – prostorno opsežni, ali programski osiromašeni predjeli u kojima stanovanje ostaje jedina dominantna funkcija. One su puste izvan ljetne sezone. Uz to, problem je i što su parcele ograđene i samodostatne, dopuštaju korištenje isključivo onima koji su unaprijed rezervirali i platili boravak. Mi smo u našem rješenju ponudili inverziju i projektirali objekte i njihove parcele zajedno s pripadajućim sadržajima poput parkova, trgova, zelenih površina i poslovnih prostora – bez ograda. Pri tome osnovna jedinica u našem rješenju nije klasična primorska kuća, nego svojevrsni klaster koji okuplja više stambenih, poslovnih i pratećih volumena oko zajedničkih vanjskih prostora (atrija, dvorišta, proširenja) i stvara mikro-zajednice koje omogućuju svakodnevni kontakt, ali i kontroliranu distancu.

Creski projekt

Rješenje novoga stambenog naselja ste, ako sam dobro shvatio, razvili na deset hektara, ali niste stilski kopirali okolne “mediteranske elemente”, nego je cilj bio kreativno reinterpretirati povijesno i tradicijsko?

– Slično kao i na drugim otocima, trenutačna arhitektura na Cresu često se svodi na ponavljanje ograničenog skupa formalnih elemenata pseudomediterana – lukova, dvostrešnih kosih krovova, grilja, balustrada i ‘pekarskih’ tonova pročelja. Mi smo se u startu htjeli udaljiti od očekivanoga vizualnoga koda i predložili smo klaster kuća maksimalne katnosti P+1, u kojem su gornje etaže oblikovane skulpturalno, kao bijela kristalična arhitektura koja ima dvostrešni krov, ali u modernijoj i složenijoj geometriji, dok smo prizemlje definirali kao jednostavan, konstruktivno jasan volumen u neposrednom odnosu s terenom i javnim prostorom.

Tako ste onda i dobili podlogu za razvoj priuštivog modela?

– Upravo tako. Naš predloženi model stanovanja temelji se na potencijalnome javno-privatnom partnerstvu. Npr. privatni investitori mogu projektirati hibridnu strukturu u kojoj se gornje etaže plasiraju na tržište i dijelom alimentiraju one donje (moguće ih je adirati i naknadno), pri čemu grad može ulagati u prizemne dijelove namijenjene dostupnom stanovanju za stalne korisnike. Time se uspostavlja ravnoteža između ekonomske održivosti projekta i njegove društvene odgovornosti. Ovdje se pojam priuštivosti shvaća kao stanovanje ponuđeno onima koji su u gradu Cresu stvarni stanovnici nužni za njegovo dugoročno funkcioniranje – liječnicima, učiteljima, odgojiteljima i drugim ključnim profesijama pa posljedično priuštivost nije definirana minimalnom cijenom gradnje, nego dostupnošću stanovanja koje je u eksploataciji dugoročno vrlo ekonomično. Uz to, priuštivo ne mora značiti i estetski kompromitirano pa projekt ima namjeru pokazati da kvaliteta prostora nije privilegij i luksuz već polazna pretpostavka.

Magaševe vizije kao inspiracija

Još u našem prvom razgovoru spomenuli ste da vam je velika inspiracija riječki arhitekt Boris Magaš o kojemu ste objavili i knjigu, a u zadnje vrijeme se o njemu puno govori zbog sudbine poljudskog stadiona; ima li u vašem istraživanju (onda) mjesta i za Magaševe vizije?

– Sigurno će biti, projekti poput Haludova i Solarisa bili su daleko ispred svoga vremena. Možda ih neću direktno koristiti kao kataloške jedinice koje istražujem, ali će sigurno biti sjajni primjeri kako vizija cjeline može uspješno povezati urbanizam, arhitekturu pojedinačnih objekata i okolni krajobraz, što je iznimno uspješno postignuto u oba ova Magaševa hotelska rješenja koja su svojevrsni oblik turističkog stanovanja.