Moram priznati kako ni meni samom nije jasno da sam, ne samo već punih šezdeset godina na poslu u mojoj optici, u mojoj radnji kako je volim zvati, nego ni to da imam 87 godina i da mi najmanje osam sati rada na dan, s izuzetkom nedjelje, ne predstavlja apsolutno nikakav problem.

Štoviše, jedino na što ne želim ma ni pomisliti je to da – prestanem raditi. Svakog radnog dana imam isti ritual: vježba, to je obavezno jer uzalud vam sve ako vas tijelo ne sluša, tuširanje, doručak i – pravac moja radnja koja se na ovoj istoj adresi, Aldo Colonello 1, nalazi od daleke 1966. godine.

Slušati Viktora Šahinija, vlasnika istoimene optike – po mnogim elementima najzanimljivijeg, ali i najznačajnijeg pa i najuspješnijeg riječkog obrtnika, da o njegovoj dugovječnosti na razini čitave Hrvatske ni ne govorimo – nekako je…

Ma možda bi riječ »nenormalno« bila preteška i prenaglašena, ali svakako jest – neuobičajeno. U sredini gdje je jako teško, gotovo nemoguće, naći osobu koja će izraziti zadovoljstvo svojim poslom, on sa smiješkom – bez ikakve nervoze ili užurbanosti, požurivanja sugovornika – u 87. godini života jedva čeka svaki novi radi dan.

I ne, nije točno da je to njemu lakše ili drugačije jer je »privatnik« pa nema kategoriju plaće, nego profita. Koji je, kako razmišlja većina, kod takvih profesija uvijek dobar.

Ma ni govora! Kolike ćete ljude iz tog »sektora« čuti da im je dobro, da su zadovoljni? Jako malo. Oni istina neće o plaći, ali hoće o porezima i ostalim državnim nametima koji ih ubijaju.

Govorimo li o sektoru koji je proslavio Viktora, nije to samo proizvodnja dioptrijskih naočala, nego i zastupanje i prodaja sunčanih naočala najznačajnijih svjetskih brendova.

Koliki su samo obrtnici prestali postojati jer je nakon pada Berlinskog zida liberalizacija tržišta na velika vrata uvela moćne korporacije i na naš teritorij.

Što obrtnici s nekoliko zaposlenih naprosto nisu mogli izdržati. A onda pred vama stoji Viktor Šahini – nasmijan, vedar i zaljubljen u svoj posao jednako kao i prije šest desetljeća.

Foto Marko Gracin

VELIKO ČUĐENJE

Neposredni povod našeg razgovora činjenica je da je upravo jučer, u subotu 20. lipnja, na svečani način obilježena 60. godišnjica otkako je u Rijeci, u tada baš i ne nešto posebno propulzivnoj Ulici Alda Colonella, otvorena – optičarska radnja.

– Bio sam na neki način veliko čuđenje jer se proizvodnjom dioptrijskih naočala bavila samo jedna velika državna tvrtka. No, iako bi se čovjek možda po nekoj logici morao odmaknuti od posla u kojem je bilo i monopolističkih elemenata, ja sam upravo u tome vidio svoju šansu.

Znate, kad ste sami, kad nemate konkurenciju, kako je to bilo šezdesetih godina prošlog stoljeća, vi ne vodite preveliku brigu o svom asortimanu. Tu su ti dva okvira – pa biraj. A ne znaš koji je lošiji, koji je elementarniji. Ja sam razmišljao drugačije.

Za mene su oduvijek naočale, sunčane ili dioptrijske, bile jedan od najznačajnijih ukrasa lica. Znate kad vam dijete u osnovnoj ili srednjoj školi dobije recept za dioptrijske naočale, ono želi da mu okviri budu lijepi, da mu pristaju licu, da budu moderni.

A tada, kad sam počinjao, bio vam je slučaj da skoro i nemate ponudu, da to dijete dobije »socijalne« okvire, a u školi pogrdan nadimak »očalinko«. Ja sam vam oduvijek bio veliki esteta, za mene su naočale apsolutno integralni dio lica, moraju biti takve da apsolutno pristaju tom licu, da ga upotpune, da mu daju neku novu, još ljepšu dimenziju. Ne da dijete postane – »očalinko«, zanimljiv je Šahini.

A njegova pojava u Rijeci dobila je vrlo brzo ne samo potrebni uslužni element, »poboljšanje ponude naočala« nego i čitav niz karakteristika koje su snažno utjecale na socijalni, društveni, modni trenutak Rijeke.

Baš kao što su njegove dioptrijske naočale poboljšavale ne samo vid, već i izgled onog koji ih je nosio, Optika Shahini bila je istinski – prozor na zapad koji se nalazio s »ove strane granice« dvaju svjetova.

Shahini je, naime, smjelo krenuo u Italiju kako bi s predstavnicima najznačajnijih svjetskih brendova, među njima se tada kao i danas svakako isticao Ray Ban, kako bi ih doveo u Rijeku. Potez je to koji se u to doba rijetko viđa jer da bi se do jedne takve situacije došlo, moralo se preskočiti čitav niz ne baš jednostavnih prepreka.

Viktor Šahini / Foto PRIVATNA ARHIVA

– Moje vam je profesionalno zvanje i usavršavanje bilo usmjereno na izradu dioptrijskih naočala. Kad sam počinjao, bio je to lijep, ali za današnje pojmove mukotrpan, jako precizan i poprilično dugotrajan posao.

Jedne bi se naočale izrađivale po nekoliko dana. Sve ručno, alatima koji se nisu mijenjali stoljećima. Samo kao mala digresija – danas vam se naočale baš po vašoj dioptriji mogu napraviti za nekoliko sati. Dođete do nas, obavite pregled, odete na malo dužu kavu – i naočale su vaše, pojašnjava nam Šahini.

PRIVRŽEN OBITELJI

Obitelj Šahini je s Kosova. No, kako je u pravilu bila riječ o obiteljima s mnogo djece, Viktor dolazi iz jedne koja je uz njega imala još dvije kćeri i sedam sinova, tako da je mnogo njih krenulo u »osvajanje svijeta«. Iako jako privrženi obitelji, ljudi su to koji su zahvaljujući trgovačkoj tradiciji kraja bili čestim gostima i svih strana svijeta.

– Nakon osnovne škole u Prizrenu, gradu s iznimnom tradicijom zlatarskog, filigranskog i optičarskog zanata, kod svoje sam rodbine krenuo u optiku. Uz klasično školovanje, najvažnije je bilo ono koje se događalo u samim radionicama.

Iako je riječ o jako osjetljivom, minucioznom poslu, dopao mi se. Valjda ide uz moj karakter, jako sam smirena osoba, znam prioritete i jako se mogu, satima, usredotočiti na posao.

Nakon toga odlazim u Prištinu gdje se zapošljavam kod rođaka, razvijam se, usavršavam zanat. Rijeka je izabrana tako da su mi je rođaci koji su trgovačkim putevima dolazili do nje preporučili kao iznimno privlačan grad, kao sredinu koja se jako brzo razvija.

K tome, pa zahvaljujući i velikom broju pomoraca, slovi za otvoreni grad koja prihvaća nove ljude i nove ideje. Bili su u pravu, moja ljubav s Rijekom se dogodila istog dana kad smo se susreli, nasmijan je Šahini.

Viktor Šahini i njegova obitelj / Foto PRIVATNA ARHIVA

I krenulo je. Stan u blizini radnje, supruga Magdalena kao najveći mogući suport njegovoj sklonosti cjelodnevnom radu. I ona bi se uključivala u posao, ali biti mu posvećen poput Viktora nitko nije u stanju. Ili ipak jeste?

– I dan danas prema svojoj supruzi imam isti odnos, istu emociju kao prvog dana. Ništa se nije promijenilo tijekom dugog niza godina. Na žalost, nismo imali djece. Jako sam brinuo o svojoj obitelji, svojoj braći i sestrama, mnogi su od njih došli u Rijeku ili druge gradove ove naše regije.

Došle su i moje sestre, a upravo njihova djeca su postala sastavni dio mog posla. Sada, kad obilježavamo 60 godina neprekidnog rada naše optike, držim da je došlo vrijeme i za proširenje vlasničkog odnosa, uključenja u vlasništvo i mojih nasljednika.

Da, ovo vam je i zanimljiva novost, ekskluziva kako vi kažete, jer uskoro će u vlasničkom portfelju Optike Viktor Šahini biti i moja – Monika Ileš, s ponosom nam je priopćio Viktor, da bi se u tom trenutku razgovoru pridružila i Monika.

I DALJE NEĆE U MIROVINU

U istoj su optici zaposleni i nećaci, dok je Monika završila i stručnu, visoku školu za optometriju kako bi s jedne stane unaprijedila posao, s druge i zakonski udovoljila svim obavezama.

– Od malih sam nogu po cijele dane trčkarala ovom našom optikom, ali zbog svojih strasti, možda i talenata, uvijek sam bila zagledana u – lijepe umjetnosti. Plesala sam balet, voljela javne nastupe, glumu, obožavala sam, a i danas to činim, naše kazalište.

No, kad je na red došla odluka o istinskom, profesionalnom zvanju, moj se pogled definitivno zaustavio na – Optici Viktor Šahini. Na kraju krajeva, da budem do kraja iskrena, ovaj posao i treba ljude umjetničkih sklonosti, nemoguće je ovo raditi ako niste u stanju sagledati ljude i vidjeti njihova lica s idealnim okvirom naših naočala.

Ono što me razlikuje od drugih optika osim tradicije i moje strasti u svim poljima optike su i djelatnici koji su stručne djelatnosti, školovani optičari i optometristi koji se stalno usavršavaju i nadograđuju svoje zvanje i znanje.

I eto, sad smo tu, uz mene i sestra Antonella, kao i blizanci Anton i Viktor. Imam osjećaj da nam je svima najljepše kad smo po čitave dane u radnji, odnosno ove naše dvije koja se nalaze jedna preko puta druge, direktna je Monika koja vodi i čitav niz, jako joj pristalih, PR poslova optike.

Oduvijek posvećen poslu / Foto PRIVATNA ARHIVA

Iako je dugo vagao odluku, Viktor se i dalje ne da u mirovinu. Radi i plaća sva davanja iako mu zakon dozvoljava i kombinaciju mirovine i zaposlenja na pola radnog vremena.

– Nekad, kad sam tek krenuo, ali i kad sam se naglašenije razvijao, kad je promet rastao, bio sam, kao i većina nas privatnika, pod posebnim povećalom inspekcijskih službi. Bilo je znate tada jako puno ograničenja za samostalna zanimanja.

Od broja zaposlenih do površine radnje koja nikad nije smjela prelaziti površinu od 40 »kvadrata«. Uostalom, moj je posao i krenuo tako da sam sa šogorom Mjedom koji je imao fotografsku radnju dijelio prostor, uzeli smo veliki, a onda ga pregradili na dva dijela kako ne bismo prelazili zakonsku površinu.

Ali ne i samo zbog toga, naprosto sam osoba koja poštuje zakone kakvi god oni bili. Nikad se nisam zamarao analizom nekih nelogičnosti ili nepravednosti u zakonu.

Ako se želiš u cijelosti posvetiti svom poslu, ako si mu odan kao što sam to ja, ako želiš raditi, poštuj sve zakone jer si u suprotnom stvaraš probleme. Upravo stoga nikad nisam želio raditi bilo što, a da nije u cijelosti u skladu sa zakonom.

K tome, ja jesam s Kosova, ono je moje ishodište, to su moji geni, ali Hrvatska je moja domovina, zemlja u kojoj sam stekao sve što imam, a tu ne mislim samo na materijalna dobra, nego prije svega na ljude, na prijatelje, na sve one koji uđu u moju radnju.

Bez obzira kupili nešto ili ne, samim ulaskom oni su mi povjerili povjerenje, zanimanje za ono što radim i što nudim te su i takvi uvijek dobrodošli kod nas. Baš zato, a i radim više od četiri sata na dan, ne želim u penziju sve dok to doista ne bude – mirovina i mirovanje, rezolutan je Šahini.

Viktor Šahini / Foto Privatna arhiva

KUPCI SU NAJVEĆA NAGRADA

Iako istinska legenda, jedna od onih najvažnijih točki urbaniteta, ali i sage o odrastanju samog grada, nije bio baš česta meta nagrada. Ipak, koliko god ne bile česte, dobitnik je i jedne iznimne, jako mu drage – Posebnog priznanje za životno postignuće i promociju obrtništva i struke te plaketu Hrvatske obrtničke komore.

– Nema vam veće nagrade od kupaca koji vam se vraćaju, od ljudi koji vam kažu kako još uvijek posjeduju naočale kod mene kupljene prije 30 godina. Pratiti kako djeca postaju ljudi, a uvijek s vašim dioptrijskim naočalama.

Ili oni koji dođu i kažu, s apsolutnom povjerenjem, ne zanima me brend ili modna linija, samo želim da mi vi odaberete oblik koji mi najbolje pristaje. Vjerovali ili ne, ma skoro mi se nikad nje dogodilo da mi ljudi ne prihvate ponuđeni im oblik.

Naprosto imam neki, kako da kažem, talent za povezivanje naočala i lica, stvaranja skladne cjeline koja nakon povezivanja dobiva neki sasvim novi izraz. A opet, drago mi je i kad me prepozna struka, kad me prepoznaju ljudi koji vode naše obrtničke komore jer i sama činjenica da sam najstarija optičarska radnja u Hrvatskoj koja neprekidno, već šezdeset godina ima istog vlasnika, znači nešto, šalje poruku o tome kakav mora biti obrtnik da bi dugo trajao, poručuje nam Šahini.

Razgledavamo novu »radnju« kako svoje prostore oduvijek naziva, fantastičan izbor. Od ručno rađenih Persol modela, globalno popularnih brendova naočala, ili onih koji su razvijali kreatori odjeće, čitav svijet pred nama.

A opet, pogled najviše privlači linija koja ne samo da obožava boje, ona ih se čak usudi – miješati u istom okviru. Sve do toga da je jedno oko uokvireno smeđom, drugo plavom bojom. Osmijeh »od uha do uha« na licu Vikora Šahinija i Monike.

Radnja Viktora Šahinija / Foto Marko GRACIN

– To su vam naše! Prije četiri godine pokrenuli smo našu, Viktor Šahini liniju naočala koje su postale jako popularne. Iako se teško boriti s velikim brendovima, uspijevamo držati cijenu sličnu njima, imamo i modele koji su ručno rađeni i da, moramo priznati, jako nas veseli na koliko dobar prijem kod kupaca nailazimo.

Kad smo pokretali svoj projekt, primjerice Talijani koji su poprilično hrabri u modi, odgovarali su nas od jakih boja, od razigranosti okvira što nam je glavna karakteristika linije.

Tko će vam to kupovati, govorili su nam. Nismo ih slušali, niti smo se bojali neuspjeha, i eto i nas na tom modnom nebu. Posebno je taj naš put drag mladima i djeci koji nose dioptrijske naočale.

Jedino za čime žalimo je to da to nismo učinili i – mnogo ranije, pojašnjavaju nam Monika i Viktor svoje nove poslovne iskorake.

Okviri s potpisom Optika Viktor Shahini / Foto Marko GRACIN

ČOVJEK KOJI JE GRADIO GRAD

Iako smo u pripremi razgovora vodili računa o dobi Viktora Šahinija, pa smo si tako rekli kako nećemo satima raspredati priče o prošlosti i sadašnjosti, vrijeme leti.

I nije se kod njega pojavio zamor razgovorom jer ima 87 godina, nego zato što mu je – nedostajao njegov posao. Točno se vidjelo kako svaki sat proveden izvan optike i naočala za njega predstavlja gubitak dodira s onim što voli, što mu je strast.

Viktor Šahini / Foto Privatna arhiva

– Ma nije, kako volim razgovarati o poslu, volim vam ja i neke druge stvari, volim recimo pogledati nogomet, našu Rijeku i reprezentaciju, ali uglavnom na televiziji.

Moji vam nećaci i Monika uredno imaju pretplate, ja volim u miru navijati. Ali optika i naočale su moj život, moja strast. Krenuo sam s nekih… ma teško mi je reći je li bilo trideset ili nešto više modela, danas ih imamo – deset tisuća.

Da, dobro ste čuli. Omjer vam je 70 naprema 30 posto u korist dioptrijskih naočala jer koliko god sunčane naočale bile omiljene, nije vam danas rijetko da imamo i mnogo onih koji kupuju naočale s minimalnom dioptrijom, što nekad nije bio slučaj.

Kao i naočale pogodne za rad na osvijetljenim površinama, laptopima i mobitelima. Na kraju krajeva, kao i meni, i mnogim drugim ljudima, naočale su strast. I kad sam s nećacima razgovarao o ovom našem poslu, zaključili smo, a to bilježe upravo moja iskustva, kako je to siguran posao budućnosti.

Znate, nekad vam je možda svako deseto dijete imalo potrebu za dioptrijskim naočalama. Danas skoro pa svako drugo. Neka su se djeca natjeravala i oko moje radnje, igrala nogomet, družila se jedna s drugima.

Danas su svi uz ekrane. A oni ugrožavaju vid. Ali da ne budu tužni, da ne budu »oćalinko«, tu smo mi da im uljepšamo izgled i – pogled na svijet, zaključio je naš razgovor Viktor Šahini.

Čovjek koji je pomagao da tinejdžerske traume zbog slabijeg vida budu manje ili da ih nema, da zahvaljujući njegovim okvirima nestanu i pretvore se u privlačnost i prednost, čovjek koji je pomogao da Rijeka, kao i u mnogo čemu tih osamdesetih godina prošlog stoljeća stekne imidž, dakako i danas živ, grada čijim Korzom prolaze najljepše žene tadašnje Hrvatske i Jugoslavije. Naprosto, čovjek koji je gradio grad.

Viktor Šahini / Foto Privatna arhiva

Foto Privatna arhiva