Zdravko Mršić, Frane Vinko Golem, Davorin Rudolf, Zvonimir Šeparović, Zdenko Škrabalo, Mate Granić, Tonino Picula, Miomir Žužul, Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković, Vesna Pusić, Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Marija Pejčinović Burić, Gordan Grlić Radman. Nogometaši za Svjetsko!? Jok, ne mora sve u dane od baluna biti u balunu. Ima i važnijih stvari u životu, što god ovih dana tko o tom mislio, a ovaj spisak na to podsjeća. Na njemu su ljudi od formata, od karijera, od dužnosti. Na njemu su sve naše ministrice i ministri vanjskih poslova, ako ne i europskih, od osamostaljenja naše lijepe do danas. A ako uistinu kome treba još koja paralela s nogometom, recimo da je ministre biralo više izbornika.

Počelo je dakako s predsjednikom Franjom Tuđmanom kao izbornikom, makar vam famozni Chat GPT njega neće spomenuti jer pojma nema da je u nas bilo vremena kad je i nad premijerom bio netko. Tu su zato Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Tihomir Orešković i Andrej Plenković. Oni skloni cjepidlačenju sad će spomenuti garant kako bi trebalo navesti i predsjednike kad se već vanjska politika teoretski zajednički kroji između dva brda, no ne treba forsirati ono što jedva da se danas događa. I ovako je ovo spisak pun velikanki i velikana, i da je pameti i kvalitetne prekogranične suradnje odavno bi Panini, pardon Dječje novine iz Gornjeg Milanovca, izdale album sa samoljepivim sličicama spomenutog društva.

Pamte se ministri s popisa po mnogočemu, svatko po nečemu. Mate Granić je tako onaj koji tiho i zavjerenički govori gdje god da se zatekne, Picula onaj koji je kući s bojišta doveo psića, dok se Grabar Kitarović pamti po pjevanju, ako ne i po kišnim poljupcima kojima je darivala osvajače medalja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Miro Kovač je trajao prekratko da ga se pamti, ali se svejedno nauživao gostovanja u Dnevnicima. Jandrokovića zato pamtimo isključivo kao šefa Sabora, ali gdje bi stigao Chat GPT da nam laže kada kaže da je i on bio ministar. Skupina je to ljudi koja bi i dan danas mogla planine pomicati, no jedno oni svih ovih godina, od samostalnosti na ovom, nisu mogli, ni znali, ni uspjeli napraviti. Svi osim aktualnog ministra. Sve do jučer, sve do Gordana Grlića Radmana, jedna je zemlja naime uporno odbijala priznati Republiku Hrvatsku. Lijepa Naša čekala je 34 godine da je prizna Kraljevina Butan! I dakako da se sada običan smrtnik pita: »Što to s nama ne valja kad nas priznat neće, zemlja što ima i Ministarstvo sreće!? Koja je to bila naša loša strana, da nismo mogli zaslužiti i priznanje Butana!? Možda nisu htjeli kvarit sreću saznanjem o grintavim Hrvatima, pa su nas godinama držali pred svojim vratima!? Ili je u pitanju nešto posve treće, nedostatak neke sportske sreće!?«

E da, u ovoj zemlji, u kojoj prosječan građanin osvijesti da postoji Butan samo kad na boci plina pročita da ima butan ali ima i propan, sjetili su se jada tek sad kad je stvar riješena. Zaneseni svojom veličinom pojma nismo imali da još ima gdjekoja zemlja koja o nama i našim kvalitetama ozbiljno dvoji. I sad bi htjeli znati sve, i zašto nas priznavali nisu i zašto su nas priznali!? Priželjkuje puk neku romantičnu ljubavnu priču, onako kako je, sudeći po svemu, u temeljima ukora što ga je HDZ dodijelio svom članu Sokolu zato što se usudio javno kritizirati stranku, čista ljubav. Ma, nije naš ministar vanjskih poslova sklon tim uobičajenim i običnim ljubavima poput ljubavi između supružnika, niti je sklon velikim riječima poput recimo selektora izabrane nacionalne nogometne vrste Dalića. Nema u njega mjesta ni za kog osim Hrvatsku. Zato je i njegov komentar, uistinu velikog dana za dvije prijateljske države, bio najblaže rečeno škrt.

– Ja bih se nakon tri i pol desetljeća hrvatske države odmaknuo od tog fokusa. To su redoviti diplomatski napori i uspjesi – kratak je bio naš skromni ministar vanjskih poslova.

Uspjelo mu je što doajenima prije njega nije, a on skroman!? Nije to oporba da se na njoj vježbaju verbalne rafalne stilske figure. Priznanje Butana, nakon mali milijun godina i dana, za njega je samo još jedan dan u uredu. Zato se to valjda i zove tiha diplomacija, i zato je ta diplomacija toliko uspješnija od onog što radi Hrvatski nogometni savez. Da radi HNS išta, ne bi nam suci krv vadili na slamčicu i ne bi ih dalje, unatoč svim uspjesima, svjetska nogometna federacija tretirala otprilike kao Curaçao. Butan je naš! Gotove su godine pune boli bez prave himalajske soli. Pa ako ne znamo zašto nas Butan nije svih ovih godina priznavao, možda se dade makar naslutiti što se to promijenilo da baš sada to učine. Što se to promijenilo s nama, jer teško da će se išta mijenjati u zemlji čiji Ustav primjerice garantira da će najmanje 60 posto površine Kraljevstva zauvijek ostati prekriveno šumama, a izvoz drva iz zemlje je zabranjen. Razlika se tu namah vidi više nego sličnosti. Nema u Butanu tako plastičnih vrećica, nema lova, a zabranjeni su i genetsko modificirani organizmi. Dok puk Butana uglavnom živi u planinskim regijama u nas se i dalje sva sila ljudstva dala u gradove, ako može da je uz more pa da je i turizam. Butan nema korupcije u zdravstvu, bit’ će zato što ni medicinskog fakulteta nema klasičnog, a dok se Butan naziva još i Zemljom munjevitog zmaja, mi se još dogovoriti ne možemo ni iz kojeg smo stoljeća, ni tko će nam povijest opjevati.

Koze zato imamo i mi i oni, samo što njihov takin naraste i više od metar i dvadeset, a zna i težiti par stotina kila, taman da za ražanj i nije. A to što se u Butanu trude da im je gospodarski razvoj održiv, a kulturna baština i okoliš očuvani i obranjeni od svih utjecaja, u nas je tek lijepa želja na papiru. Što se dakle dogodilo da se potakne čudo i da se, kako to kažu na Zrinjevcu, ovim činom dodatno učvrste pretpostavke za daljnji razvoj prijateljskih odnosa i suradnje dviju država, utemeljenih na međusobnom poštovanju i suverenoj jednakosti!? Možda su jednostavno oni koji odvajkada imaju Ministarstvo sreće i dobrobiti, ministarstvo čiji je cilj promicanje sreće i blagostanja svih građana, prepoznali da se u i maloj zemlji na Balkanu njezino čelništvo svojski trudi napraviti isto, donijeti sreću i blagostanje u baš svaki dom. Možda su prepoznali kako je našem premijeru dozlogrdilo uporno spominjanje BDP-a kad je jedino bitno doseći dobar BNS. Koncept bruto nacionalne sreće možda i u nas kreće, samo što nam to još nitko nije kazao. I bolje da nije, jer kakvi smo odmah bi mu našli milijun mana. Zato je tiha diplomacija, s Plenkovićem i Radmanom Grlićem na čelu, i morala burgijati ovoliko godina, a i još će dok ne shvatimo kako nam je dobro, uglavnom. Sada bar, sada konačno, imamo od koga učiti kako se kuje vlastita sreća, a to je kako god okreneš sreća najveća.

Elem, mali milijun ministara i malo manje premijera potrošili smo prije nego smo došli do priznanja Butana. Čekao se onaj pravi. No, pred njim je još posla. Trebat će znati koji je triger da nas prizna afrički Niger, a čeka se i zdravica s noga u čast polinezijskog Tonga. Slučaj Butan ulijeva nadu da će nas priznati baš svi i da je sve nesporazume u bilateralnim odnosima ipak moguće razmrsiti. Bude li to tako, u što nitko normalan više ne sumnja, ostaje tek jedno – osnovati i formalno to naše Ministarstvo sreće i ključeve njegovih dvera dati u ruke čovjeku koji je uradio što drugi nisu znali, htjeli, ili se jednostavno nisu sjetili. On nije, doduše, munjeviti zmaj, ali je za ovu funkciju jednostavno taj, i ako nitko drugi to neće, on će, jer zna koji je put do sreće!