Nastupom što će ga održati 29. studenoga u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pjevačica Zdenka Kovačiček obilježit će 60. godišnjicu djelovanja. U jeku priprema za taj nastup, nakon što je reizdala svoj prvi album »Zdenka Kovačiček« iz 1978., kao munja je bljesnula vijest da je pjesma »Elektra« Igora Savina u njezinoj izvedbi odabrana za glazbenu kulisu Chanelove modne revije u Parizu. Istodobno, veliko zanimanje za njezinu glazbu ponovno se razbuktalo jer su neki popularni dječarci shvatili vrijednost njezinih izvedbi i prilagodili ih ukusu nove publike.

No šteta što tek rijetki ispadi s vremena na vrijeme svrate pozornost na nju, jer ona je to zasluživala tijekom cijele karijere nižući vrhunska umjetnička ostvarenja, glazbena i kazališna, iako nisu sva dobila primjerena priznanja. Možda upravo zato što je beskompromisno bila posvećena umjetnosti i nije bila sklona skandalima koji su danas prijeko potrebni za popularnost.

»S obzirom na to da moja izdanja ili glazbeni projekti nisu imali velike tiraže, nisu bili zapaženi u vrijeme nastanka, ali su ih sad poslije trideset ili četrdeset godina otkrili strani izdavači i mlade grupe kao što su Dementronomesi s pjesmom »Mali crni brat« i Nipplepeople s »Frkom«, rekla je Zdenka. »Zahvaljujući PMG-u ploča iz 1978. prodaje se po cijelom svijetu kao »outstanding« album.

Kazalište volim i njime se bavim od najranije mladosti pa bih tu spomenula dva meni najdraža ostvarenja u kazalištu Komedija: »S ljubavlju, Janis« i »Ella i Marilyn«. To je ono na što sam najviše ponosna iako ta djela nisu bila zapažena u vrijeme nastanka. Kazalište mi se dogodilo tek poslije pedeset godina karijere iako sam i tijekom tog razdoblja imala krasne suradnje kao što su »Princeza na zrnu graška« u Trstu s Damirom Zlatarom Frayem, pa »Obljetnica braka« s Krešimirom Zidarićem u Vidri i Bagatelli, te »Grička vještica« u Komediji.«

Danas Zdenka Kovačiček s pravom može pjevati da je »Žena za sva vremena«, kao što pjeva u pjesmi koju je upravo za nju napisao Marko Tomasović. No, do uspjeha nije došla lako i brzo. Ozbiljno je shvatila važnost rada kojim se razvija nadarenost. Dobro je što je priznanje dočekala, makar i nakon nekoliko desetljeća. Naime, mnogi umjetnici postanu priznati tek poslije smrti. »Podjednako su važni talent i rad, ali i vjera u to što radiš. Jedan prijatelj je rekao da je ovo što se sad događa kozmička pravda. Počinjem vjerovati u tu kozmičku pravdu. Znači da se sve kad tad posloži, dođe na svoje mjesto, bez mojeg osobnog utjecaja, djelovanjem kozmosa!?«

Otkačeni tekstovi

U njezinom djelovanju kao pjevačice velik značaj imalo je to što je i kazališna umjetnica. Osjeća se to na svakom njezinom nastupu, jer svaki je uzbudljiv, komunikativan, spontan. »Počela sam na kazališnoj sceni i bila uvjerena – koliko dijete od pet godina može biti uvjereno – da ću postati glumica. Vjerojatno me opet ta tajanstvena kozmička sila vodila u smjeru glazbene karijere. Mogla sam povezati glazbu i kazalište, ali je moja opsesija glazbom bila prejaka. Ona me vodila daleko po kugli, predaleko od mojeg izvorišta, ali me na kraju ipak vratila tom izvorištu, u Zagreb i možda – vjerujem u to – sad nagradila za sve u što sam vjerovala – glazbeno i kazališno stvaranje.«

Zdenka Kovačiček je umjetnica koju krasi prepoznatljivost i osobnost. Čak i kad njezine izvedbe slušate na radiju odmah ćete prepoznati taj glas, tu strast, iskru koja frca sa svakom notom. »Nisam o tome razmišljala, uvijek me vodila intuicija«, rekla je.

»Neki itekako programiraju svoju osobnost. Danas se može reći da moraš programirati svoje postojanje, od glazbe do izgleda, odabira žanra, pjesama, kao i garderobe, čak bih rekla i ljudi s kojima ćeš se družiti. Sretna sam što sam počela u vrijeme kad je naša cijela kulturna scena bila u povojima, na početku, i mogli smo stvarati na novim idejama, avangardnim i inovativnim, bez obzira na to jesmo li negdje nešto čuli ili krenuli raditi na vlastitim zamislima. Čula sam da je Donna Summer, čiji su elektro-pop usporedili s »Elektrom«, prve snimke napravila 1977., a naša »Elektra« je snimljena 1976.

Znači, oni koji bi to djelo rado proglasili kopijom nemaju šanse. Isto tako album »Frka« nastao je po mojem odabiru tekstova iz knjige »Konstatacija jedne mačke« Slavice Maras, a upravo ti tekstovi učinili su da te pjesme danas budu otkrivene od mladih buntovnih slušatelja i postanu hitovi. Naravno, aranžmani i glazba Kire Mitreva i njegovog banda dali su fantastičan okvir za te, za ono vrijeme totalno avangardne i otkačene tekstove. Žao mi je što Slavice više nema da uživa u svemu tome.«

Prva dama jazza

Svestranost je jedna od njezinih važnih kvaliteta. Naime, samouvjereno se upušta u izvedbe skladbi raznih žanrova kao što su rock, blues, jazz. »Svi ti žanrovi imaju isti početak. Blues je rođenje glazbe, iz njega su potekli svi ostali pravci i zato ne odvajam žanrove. Za mene su dvije najvažnije kategorije; postoji samo dobra i loša glazba.«

Veliki korak naprijed Zdenka je napravila kad je osjetila čari improvizacije i odlučila se posvetiti izučavanju i korištenju takvog načina izvedbi, iako je bila svjesna da neće lako i brzo dostići razinu potrebnu da se usudi upustiti u improviziranje. No, to joj je donijelo višestruke koristi: njezino je stvaralaštvo uzdiglo na višu razinu, unijelo je više radosti i uzbuđenja u njezinu glazbu i omogućilo joj stjecanje iskustva kroz suradnje s uglednicima hrvatskog jazza. Titula prva dama jazza, koji joj često pripisuju, čak i najoštriji kritičari, priznanje su i potvrda da je u tome uspjela. »O improvizaciji sam učila tijekom niza godina pjevanja i učenja jazza. Moja želja za učenjem, usavršavanjem, bila je velika.

Naravno, trebalo je i hrabrosti, ali veliku su mi podršku i poticaj da nastavim dali stariji kolege kao što su Ladislav Fidri, Damir Dičić, Vanja Lisak, Miljenko Prohaska, Boško Petrović, Silvije Glojnarić… Mogućnost suradnje s tim velikanima naše jazz scene bio je dokaz da idem u dobrom smjeru. Bez improvizacije nema jazza; to sam shvatila ozbiljno i učila, učila… Trebalo mi je dosta godina da postanem sigurna da mogu improvizirati bez straha da će jazzisti dati loše komentare.

Naravno da sam slušala velike uzore, a najveći je bila Ella Fitzgerald, prema mojem mišljenju, najveća skaterica. Upravo je improvizacija dokaz vlastitog pristupa i poimanja jazza. Ona daje osobnu notu određenoj interpretaciji i zato sam najviše radila na tome. Nažalost, izdanja nemam puno, jazz se prodaje u malim tiražama, vjerojatno ne pokriva troškove, ali moram reći da su mi veliko priznanje bili pozivi u poznate europske jazz klubove, kao što je, primjerice, Royal Garden u Grazu, suradnje s poznatim jazz bandovima iz Austrije, Italije i Slovenije, te Jazz orkestrom HRT-a, kao i kompliment pijanista velike Dakote Staton koji mi je prije nekoliko godina u New Yorku rekao da već dugo nije pratio tako dobru pjevačicu.«

Vrhunski doživljaj

Zdenka je u takvom pristupu otišla korak dalje i svoj je glas počela koristiti kao glazbalo, što je još jedan dokaz njezine muzikalnosti i »holističkog« pristupa pjevanju. »Upravo se Ella služila glasom kao instrumentom. Negdje u sebi osjećala sam taj poriv, pa sam u početku pokušala glasom imitirati violinu. Za to otkriće zahvalna sam Ymi Sumac, peruanskoj pjevačici koja mi je otvorila saznanja o mogućnostima glasa. Ipak je s njezinih pet oktava ostala nenadmašna u tome. Moram priznati da sam puno vježbala ne bih li postigla četiri oktave otpjevane u cijelosti, ali u tome sam uspjela samo djelomično. Sav taj trud se ipak isplatio. Naime, imam krasnih snimaka koje će također možda jednog dana netko otkriti kao nešto posebno.«

Zdenka Kovačiček se uvijek u potpunosti predaje izvedbama. Poznata je po spontanoj komunikaciji s glazbenicima na pozornici, duelima, što redovito donosi uzbuđenje za publiku i same glazbenike. Uz takav pristup svaki put izvedba iste pjesme je drukčija.

To možemo očekivati i na nastupu u »Lisinskom« na kojem će joj se kao gosti pridružiti Greenhouse Blues Band, Telefon Blues Band, Dementronomes, Nipplepeople, Valerija Nikolovska, Vanda Winter, Tihomir Pop Asanović, Vedran Božić, Branko Bogunović Pif te gost iznenađenja. »To je jazz, to dokazuje vrhunac doživljaja, a publika to itekako prepoznaje i nagrađuje.

Sve je to stvar trenutne atmosfere koja se stvara, kako komunikacijom s glazbenicima tako i interakcijom s publikom. To oslobađanje na sceni uči se godinama. Vjerojatno mi je u krvi, možda i u podsvijesti, želja za glumom pa to dolazi do izražaja za vrijeme koncerta, a kad dođe do publike, naravno da je doživljaj vrhunski, a uzbuđenje na visokoj razini, na sceni i u publici.

Za to treba iskustvo i proživljavanje glazbe do krajnih granica. Cijeli život živim na sceni, s glazbom, glumom, na sceni se najbolje osjećam, na sceni sam sretna, na sceni zaboravim na svakodnevne brige, na sceni osjećam slobodu i potrebu da budem jedna druga Zdenka Kovačiček koja je skrivena u meni, a koja ima potrebu da izađe van!«