U sutonu se zaustavljamo u jedno od tih sela. Svi se okupljaju, a glavar nam prilazi, nudi prenoćište i večeru. Ne bilo kakvu. Bila bi mu čast da nas ugosti, stoga bi zaklao i pripremio čitavu kozu za nas.

To je prava slika ovih ljudi i njihove gostoljubivosti – zapisao je mladi fotoreporter koji je dio karijere gradio i u Novom listu Josip Mikačić u putopisu koji je počeo pisati po povratku s jednomjesečnog putovanja kroz Uzbekistan, Afganistan i Iran.

Upravo se taj ulomak nalazi i u letku njegove izložbe »Stanistan«, otvorene 2. lipnja u prostoru u Radićevoj 20 u Zagrebu. Nekoliko dana nakon otvorenja, koje je stvorilo veliku žižu i još bolju atmosferu, Mikačića smo »ulovili« još uvijek pod adrenalinom.

– I? Kakvi su dojmovi nakon otvorenja? – odmah upitamo znatiželjno.

– Moram priznati da me odaziv baš iznenadio. Cijeli sljedeći dan nakon otvorenja bio sam pod dojmom. Prije puta sam razmišljao da možda napravim putopis, a kolegica s posla mi je rekla: »Očekujem izložbu kad se vratiš«.

Mislio sam da će to biti za neki uži krug ljudi, kolege i prijatelje. Kad sam najavio izložbu, javilo mi se puno ljudi, ali nisam računao da će se svi stvarno pojaviti.

Na kraju je bilo sedamdesetak ljudi, cijeli prostor se popunio, neki su stajali i vani. Stariji kolege su me pohvalili, a to mi puno znači.

Onda valjda fotografije ipak nešto vrijede, govori skromno Mikačić tek nekoliko dana nakon otvorenja svoje izložbe, šest mjeseci nakon što se vratio s najizazovnijeg putovanja svoga života.

Slučajno prijateljstvo

Jedno slučajno prijateljstvo sklopljeno u hostelu u Kairu, tijekom njegova solo putovanja po Egiptu, spojilo se s velikom željom za avanturom i otkrivanjem dijela svijeta koji je većini i dalje slabo poznat – Bliskog istoka.

Uz Josipa, ekipu su činili dvojica Talijana i jedan Australac. Kasnije im se, tijekom putovanja, pridružio još jedan Talijan, dok se Australac usred puta morao vratiti kući zbog posla.

– U Egiptu sam trebao ostati desetak dana i već sam imao kupljenu avionsku kartu, ali nagovorili su me da ostanem još malo. Na kraju smo tri tjedna proveli zajedno.

Jako mi je teško pronaći ljude s kojima mogu putovati. Imam puno prijatelja, ali rijetko tko želi ići u zemlje koje mene zanimaju. Putujem minimalistički, dosta naporno i nabijenim tempom. Oni su imali isti način putovanja i iste interese, prisjeća se Mikačić opisujući savršen spoj ljudi koji se dogodio.

Nije trebalo dugo da se rodi ideja o novoj avanturi. Nedugo nakon Egipta, počelo se planirati iduće putovanje. Svi su imali istu želju – Afganistan. Pa kako i zašto baš Afganistan?! – pitamo ono što je svima na pameti.

– To nam je bio neki pojam. Privlačili su nas kultura, različitost, ali i činjenica da o toj zemlji postoji jako malo dostupnih informacija. Percepcija je dosta iskrivljena, a rat je završio prije nekoliko godina pa se činilo kao dobro vrijeme za posjet.

Mjesec dana prije puta valjalo je sve proučiti i pripremiti. Rute, vize, smještaj, prijavoz. A Mikačić, inače spontanije prirode, zaključio je kako nema druge kad se radi o ovakvom putovanju, osim unaprijed isplanirati gotovo svaku situaciju.

Mladi fotoreporter Josip Mikačić s ekipom s putovanja

– Skoro smo se svaki dan čuli preko videopoziva. Za ovakvo putovanje ipak moraš biti ozbiljan. Koliko god planiraš, u Afganistanu se planovi stalno mijenjaju. Nekad smo više vremena trošili na organizaciju nego na razgledavanje, objašnjava.

Posebno korisni bili su kontakti koje su dobili od putnika koji su ranije prošli Afganistan.

– Dobro je imati nekoga iznutra, vozače ili takozvane »fiksere«. Ali većinu vremena smo ipak bili sami, bez vodiča i prevoditelja. To je napornije, ali ima svoje čari.

Teže od očekivanog

Što se tiče fotografiranja, ono je, priznaje, ipak bilo teže od očekivanog. Cilj su mu bile spontane fotografije, bez poziranja. Običan čovjek u fokusu, svakodnevica zemlje u kojoj se nalazio.

– Volim spontane fotografije, da ljudi nisu pozirani. Ali i bez fotoaparata oko vrata toliko smo se isticali da su nas svi gledali i pitali odakle smo. Većina nikad nije ni čula za Hrvatsku.

A upravo su ljudi razlog zbog kojeg putuje. Putovanja su mu, kaže, odavno prestala biti samo potraga za avanturom.

– Prvenstveno me zanima običan čovjek. Ljudi su ti koji čine neku državu. Zbog toga su upravo oni na mojim fotografijama. Putovanja su mi postala način da ispričam neku priču, kroz fotografije i putopise koji još nastaju, objašnjava.

– Čujemo da ste u ekipi imali i jednu djevojku? Jeste li naišli na kakve probleme zbog toga, posebice s talibanima? – zanima nas.

– Mi smo, na primjer, htjeli svi spavati zajedno u jednoj sobi, a njima je to bilo nezamislivo. Onda bismo uzeli dvije sobe, a nekad se pravili da su ona i jedan od nas muž i žena. Nitko nije tražio vjenčani list, samo bi rekli: »Aha, dobro«.

Jednostavno se snađeš, prisjeća se Mikačić, dodajući kako je i ona sama iskusna putnica, iskusnija od njega, koja je sama već ranije prolazila Irak, Siriju, Palestinu i Jordan.

Jednom su ih prilikom talibani zaustavili jer nije imala pokriveno lice, drugi put zato što je sjedila s njima na stražnjem sjedalu automobila. To su neka pravila kojima se jednostavno treba prilagoditi, i kako objašnja Mikačić, nema raspravljanja i pozivanja na svoja prava u tim situacijama. Iako priznaje da ime Afganistan mnogima zvuči zastrašujuće, smatra da je dio predrasuda pretjeran.

– Naravno da postoji rizik. Dok smo bili tamo čak je izbio sukob između Afganistana i Pakistana, a dva dana nakon što smo otišli iz Kabula pročitali smo da je bombardiran. Mi to uopće nismo osjetili. Rizik postoji, ali nije baš sve tako strašno kako izgleda izvana, kazao je.

Poseban susret

Dok su obilazili Afganistan, jedan od najposebnijih susreta dogodio se sasvim slučajno. Preko poznanstava došli su do obitelji čija je kći u tajnosti organizirala školu za djevojčice, nešto što se u današnjem Afganistanu može smatrati činom prkosa i veoma je opasno.

U Mikačiću se odmah probudio onaj novinarski duh i odlučio je s njom napraviti priču, koja se objavila tek koji mjesec kasnije, nakon njegovog povratka.

Pravu priču lokalaca, govori Mikačić, moguće je čuti tek unutar četiri zida, daleko od ušiju vlasti.

– Pričala nam je kako se osjećala kad su talibani preuzeli vlast, kako je školstvo ukinuto i kako je uspjela završiti školu online i pohađati razne tečajeve. Nakon toga je odlučila pokrenuti svoju školu, prisjeća se mladi fotoreporter.

Djevojčice u Afganistanu danas mogu pohađati nastavu samo do šestog razreda osnovne škole. Nakon toga školovanje za njih prestaje. Upravo zato ova mlada Afganistanka, zajedno s još dvije prijateljice, potajno podučava djevojke i daje im priliku za obrazovanje.

– Sve to vodi u tajnosti. Dobivala je i prijetnje smrću, ali još je nisu otkrili. Nadam se da ni neće. Svaka im čast, govori Mikačić.

Uz dopuštenje obitelji, Mikačić je fotografirao mladu Afganistanku, pritom pažljivo skrivajući njezin identitet.

– Odmah sam se javio kolegici. Rekao sam joj da imam priču. Pitao sam njezina brata je li sve u redu i složili su se. Fotografirao sam je tako da se ne može prepoznati, a cijelu smo priču napravili tek kad sam se vratio kući, govori.

Boravak u obiteljskoj kući još mu je jednom pokazao ono o čemu gotovo svi putnici koji posjete Afganistan govore, o gostoljubivost.

– Koliko god malo imali, ugostit će te. Ako ti treba smještaj, primit će te. Nije to nikakav luksuz, ali njima je čast pomoći putniku. Što su ljudi siromašniji, to će ti više dati, kaže.

Bog čuva budale

Iran se, kako kaže, u početku nije ni nalazio u planovima. Ekipa je nakon Afganistana namjeravala nastaviti prema Pakistanu, ali zbog pogoršanja sigurnosne situacije odlučili su promijeniti rutu.

– Iran mi je dugo bio želja, ali nakon Afganistana djelovao nam je gotovo pitomo. Iskreno, tamo sam imao veću tremu nego u Afganistanu, iako se ni u jednom trenutku nisam osjećao ugroženo.

Nama ne treba viza za ulazak u Iran pa sam prošao bez problema. Talijane su skoro dva sata ispitivali. Pitali su ih čime se bave, što rade njihovi roditelji i pregledavali im snimke. Ja bih se iskreno malo prepao toga, ali oni su navikli na takve situacije, govori.

Iran je Mikačića također oduševio, kako ljudima tako i hranom. Prvi je puta probao devino meso, koje je bilo fino, makar ništa previše drugačije. A i u Iranu je, kao i u Afganistanu, naišao na veliku gostoljubivost domaćih. Drugih turista, osim njih, kako kaže, jedva da je i bilo.

– Došli smo u pravo vrijeme. Samo tjedan ili dva prije našeg dolaska vrijedilo je pravilo da se Iranom može putovati isključivo uz lokalnog vodiča. To su taman ukinuli i opet omogućili samostalna putovanja. Ljudi koji idu u takve zemlje uglavnom ne žele organizirane ture, nego žele sami istraživati, objašnjava.

Iako za sebe kaže da nije strašljivac, prije samoga puta javio se veleposlaniku, a prijateljima s kojima je putovao dao je kontakt svojih roditelja. Za fotografiranje je koristio više SD kartica za slučaj da ga zaustave talibani pregledaju mu fotoaparat, što se na sreću ni nije dogodilo.

– Osiguraš se koliko možeš i paziš kako se ponašaš. A možda vrijedi ona narodna da Bog čuva budale i pijance pa imam duplu zaštitu, smije se Mikačić.

Skoro zapeli u pustinji

Među brojnim situacijama koje pamti iz Irana, jedna je mogla završiti puno neugodnije. Nakon razgledavanja Lut pustinje s lokalnim vozačem, društvo je unajmljenim automobil nastavilo samo prema Kermanu i dalje se vozeći kroz kameni dio pustinje.

– Cesta je postojala, puna rupa, ali ipak cesta. Imali smo nekih 300 kilometara pred sobom, a bili smo na pola tanka. Prijatelj bi svako malo zaboravio pa bi stisnuo gas, a ja sam mu govorio da uspori.

Nije bilo signala, nije bilo benzinske, a oko nas ni jedne kuće. Nismo imali ni hrane ni vode. Nije se moglo dogoditi da ostanemo bez goriva. Krajolik je, doduše, bio prekrasan.

Kad smo se napokon ponovno približili civilizaciji, natankali smo puni rezervoar i kupili sve što smo vidjeli za jesti i piti, smije se Mikačić.

Iznenađenje u blizini Mazar-I-Šarifa

Ukupno je na putu proveo mjesec i pol dana, od čega pet dana u Uzbekistanu, tri tjedna u Afganistanu i gotovo dva tjedna u Iranu. Među brojnim uspomenama posebno pamti jedan neobičan susret u blizini Mazar-i Šarifa.

Josip Mikačić u Afganistanu

– Vraćali smo se iz Balha i vozio nas je isti čovjek koji nas je dočekao na granici. Odjednom je skrenuo iza ogromnih betonskih zidova i metalnih vrata. Nitko od nas nije znao što se događa, a on nije govorio engleski. Pomislili smo da nas opet vode na ispitivanje jer su nas tako talibani i ranije znali zaustaviti, kazao je.

Umjesto novog ispitivanja, dočekalo ih je iznenađenje.

– Ušli smo u veliki kompleks s bazenom. Vozač je nestao, a mi smo samo stajali i gledali. Nakon nekog vremena vratio se s voćem i pićem, a onda je došao čovjek koji govori engleski i objasnio nam da je naš vozač njegov dobar prijatelj.

Rekao nam je da slobodno koristimo bazen i ostanemo koliko god želimo. Sve je bilo pomalo zapušteno i nije to bio nikakav luksuz, ali proveli smo tamo nekoliko sati, kupali se i razgovarali s njima. Upravo su takvi trenuci ono čega se najviše sjećam, zaključuje Mikačić.

Misli opet na putu

Za razliku od prijatelja i kolega, njegovi roditelji nisu od početka znali cijeli plan puta.

– Tek nakon povratka sam im rekao da sam bio u Afganistanu. Reakcija je bila sasvim mirna. Dobro sam ih navikao. Nakon Afganistana mogu ići bilo gdje, više mi neće prigovarati, smije se.

Dok traje izložba, Mikačić već razmišlja o novim putovanjima. Sljedeća postaja trebala bi biti Latinska Amerika. U planu su Honduras, El Salvador, Venezuela ili Kuba.

Najbolja prijateljica mu je iz Hondurasa pa će dio puta proći zajedno, a kasnije će nastaviti solo. Kako kaže, želja mu je napraviti priču o misionarima u Venezueli.

Dokumentarna fotografija i rad na terenu, kaže, ono su čime se želi baviti cijeli život.

– To je najteži put, ali upravo ono što želim raditi. Čak i da mi nikada ne uspije živjeti od toga, radio bih to za sebe.

Ipak, priznaje da mu nije sasvim ugodno kada se pažnja usmjeri na njega.

– Malo mi je bilo nelagodno koliko se izložba popratila medijski. Inače sam ekstrovert. Volim društvo, volim fešte, ali nisam navikao na ovaj oblik pažnje. Nisam htio da fokus bude na meni, nego na fotografijama i ljudima koje sam tamo upoznao, priznaje Mikačić, dodajući kako se ipak najbolje snalazi iza kamere.

Iako je s puta donio tisuće fotografija, i iako mu je bilo izazovno odabrati koje će fotografije u Radićevoj 20 izložiti, jedna mu je posebno prirasla srcu.

– Stali smo u jednom selu u Afganistanu. Tamošnji »glavni baja« pozvao nas je da prenoćimo kod njega. Rekao je da bi mu bila čast ugostiti nas, da će zaklati i ispeći kozu za nas.

Na kraju nismo ostali jer smo morali nastaviti dalje. Ako za nečim žalim s cijelog putovanja, onda je to upravo što nismo ostali, prisjetio se Mikačić pričajući o omiljenoj mu fotografiji na kojoj je afganistanska djevojčica iz tog sela.

Kako kaže, upravo su ljudi ti koji čine neku zemlju, a njihove priče ono su čega se s putovanja najduže sjeća.