“Life was like a box of chocolates, you never know what you’re gonna get”. Ova slavna rečenica Toma Hanksa kao Forresta Gumpa o nepredvidivosti bivstvovanja na ovome svijetu, fino paše u kontekstu koncerata jednog od pionira trip-hopa Adriana Thawsa znanog kao Tricky .

Jednostavno, nikad ne znate što ćete dobiti i hoćete li uopće dobiti. Izvještaji prije njegovog već sedmog koncerta u Hrvatskoj od 2009. godine kad je prvi put nastupio na INmusicu, s njegove aktualne europske i britanske turneje pokazuju da njegova eratična narav i dalje u potpunosti diktira dinamiku koncerata, zbog čega su reakcije publike ekstremno podijeljene.

Pa se može pročitati Tricky većinu koncerta provodi u potpunom mraku, u gustoj magli ili okrenut leđima publici. Na nekim koncertima doslovno nije bilo nikakve rasvjete na sceni, do te mjere da ljudi u publici uopće nisu znali je li uopće na pozornici.

Na koncertu u Dublinu u dvorani Vicar Street sredinom svibnja, Tricky je dvaput odvukao bend s pozornice jer nije bio zadovoljan zvukom. Koncert je trajao jedva 55 minuta, a s repertoara je izbacio čak osam pjesama.

Neki su koncerti otkazani u potpunosti u zadnji tren, poput onog u Nottinghamu, uz neodređeno objašnjenje o “tehničkim poteškoćama”. U usporedbi s tim ekstremnim svježim slučajevima, mogli bismo reći da je zagrebačka publika jučer u Boogaloo klubu imala sreće i naletjela na dan kad je zagonetni mračnjak iz Bristola relativno dobre volje, čak je i više puta na opće iznenađenje zahvaljivao publici na podršci, ali se i naljutio na nju. No o tome malo kasnije.

Prije svega treba reći, Tricky jučer, a ni nikad prije nije izlazio pred publiku da je zabavi. Izlazio je da je povuče u nešto mistično, duboko, pa i pomalo uznemirujuće. Tricky kao jedan od rijetkih glazbenika iz prve svjetske lige uživo nudi antikomercijalni pristup, hipnotički je to i tmasti doživljaj gdje kroz sav taj mrak (doslovno i figurativno) i teške trip-hop ritmove, Tricky isijava svoju tjeskobu i bol.

Ulogom na pozornici, on je svojevrsni Mišo Kovač trip hopa, uglavnom samo širi ruke na pozornici, njiše se i nešto mrmlja, samo što vokalne dijelove ne preuzima publika, već moćni bend u pozadini

. On je neka vrsta lutkara koji nevidljivim nitima vuče konce na sceni i gura u prvi plan glazbenike i sjajne vokale sunarodnjaka Mitcha Sandersa s tankoćutnim falsetom i Poljakinje Marte Złakowske čiji je satenski čist glas na tragu standarda ustanovljenog još na početku karijere s Martinom Topley Bird.

Bez koje, usput rečeno, mitski „Maxinquaye“ iz 1995. ne bi bio takva Biblija trip-hopa.  Uglavnom, svatko tko je jučer u Boogaloo došao po porciju plitke zabave i vizualnog spektakla, našao se na krivoj adresi.

U Boogaloou nije bio potpuni mrak, svijetlili su jednolično plavi reflektori, točnije njih osam. I Tricky i bend su se mogli razaznati u tom vizualnom minimalizmu kojeg je pratio odgovarajući minimalistički zvuk.

Uživo Trickyjeve stvari zvuče organskije i sirovije uz poput metronoma točnog i pozitivno agresivnog bubnjara, kao i uz neobično distorziranu gitaru, gotovo noise zvuka, u opreci s pojavom osobe koja je Stratocaster nosila od vrata. Iako nije od jučer s njim, gitaristica Mariin Kallikorm i dalje izgleda kao nježna i povučena teenagerica.

Iako je Tricky daleko od slave kakvu je imao prije 30-ak godina kad je trip-hop bio in, treba reći da je on od pionira tog žanra daleko diskografski najaktivniji, da ne kažemo najuporniji.

Ovogodišnji „Different When It’s Silent“ (izlazi u srpnju) kojeg predstavlja na ovoj turneji, je već 15. album u 30 godina. Za usporedbu, u isto vrijeme razvikaniji Massive Attack stvorili su pet albuma, a Portishead „izrodili“ tek tri.

Većini ljudi sinoć u lijepo popunjenom Boogaloou gro stvari iz te Trickyjeve opsežne diskografije nije mnogo značila, jer kao što smo već napomenuli, nije on tu da ugađa.

Pa ipak, s kratkim verzijama pjesama (pa ih je u set od 60-ak minuta ugurao dvadesetak), nije zaglibio u posvemašnji autizam i nebrigu za čežnje publike ispred sebe, koncert je ipak imao utilitarnu dinamiku, tu i tamo ubačeno je poneko upečatljivo opće mjesto njegove duge karijere.

Pa smo nakon 15-ak minuta čuli „Black Steel“, pa „Overcome“ i posebno uživo atraktivnu „Aftermath“ sa na gitari izvedenim sampleom iz „That’s the Way Love Is” Marvina Gayea.

I kad se nakon dvadesetak minuta činilo da će koncert, na opće iznenađenje, proći sasvim konvencionalno i mirno (koliko se to može uz taj teški zvuk i atmosferu samu po sebi), Tricky je ipak „spasio“ stvar i ponudio nešto iz asortimana svojih „mušica“.

Točno na pola koncerta, ako potpisnika kratko pamćenje ne vara, mrmljao je pjesmu „New Stole“ koja podrazumijeva dosta tihih dijelova, i samo odbrusio nešto u stilu „vraćamo se kad prestanete mljeti“, referirajući se na pozere koje su došli u Boogaloo da budu viđeni i da se ispričaju, a ne da vide i da šuteći hipnotički zvuk upijaju.

Publika se umirila, Tricky se vratio, zapalio „pljugu“, i zapravo s bendom prilično autoritativno priveo koncert kraju, zakucavajući s mračno moćnom „The Vent“ s  „Pre-Millennium Tension“ izdanog prije ravno 30 godina.

Trickyjev bend je bio sjajan u najboljoj verziji manira „manje je više“, zvuk s razglasa kristalno čist. Šteta što nije bilo glasnije, bilo bi još moćnije. Kako god, Tricky se u konciznom nastupu pred zagrebačkom publikom prikazao kao beskompromisan umjetnik.

No, to smo znali i prije koncerta. No ovaj put je ponudio i ono što nismo znali ili u što nismo bili sigurni; Tricky je u stanju svoju umjetnost uživo prenijeti profesionalno i bez ekscesa.