Dva i pol dana, niti cijela tri, nego dva i po’ dana katkad budu dovoljna da se čovjek mrvu i poželi svoje zemlje. Dobro, možda ne baš da se žarko poželi, ali činjenica jest da je iz daljine, pa još ako je daljina istočnije, gleda nekako blagonaklono skroz i uvjeren skroz da i nije to loše mjesto za živjeti. Odmak čini dobro duhu ponajprije, odmak od bombardiranja vijestima svake vrste, od crne kronike, korupcije, a i onih izvještaja o političarima što su posve nalik izvještajima o kretanju brodova u »Pomorskoj večeri« da svakog trena znaš i gdje su i što su novog i nebitnog kazali. Kad su brodovi u pitanju, to ima smisla. Umjesto svega toga evo te kako hodaš nekim nepoznatim gradom u kojem si prvi put i vidiš da sve ovisi o perspektivi i kuta gledanja. Još kad ti domaćini priđu i iskreno vele da je Hrvatska zemlja koja je uvijek imala zdravu ambiciju gaziti naprijed za razliku od njihove, bude ti nestvarno jer često ne sudiš tako, i drago ti je jer netko eto stvari vidi drugačije. Kako si fizički negdje drugdje onda i biraš samo vijesti koje su ti srce mile i koje dojam neće kvariti.

Dan uoči Mundijala, popunjen je – piše na svom profilu Zeko. Popunjen je album sa sličicama nogometaša ama svih reprezentacija što sudjeluju na sijelu u SAD-u, Meksiku i Kanadi, onaj službeni. Svih 980 sličica polijepio je on već i nije jedini. Ima koliko vam drago tih poput njega koji praktički od rođenja, zadnjih 40 godina recimo, ne mogu spavati dok sve sličice ne zalijepe u album prije nego li lopta s centra uopće krene. Pa su se i ovaj put svi »ovisnici« našli na ledini i gorjeli u kolekcionarskoj groznici. A ako i naleti netko sa strane pa u čudu pita em »kako ti se da u tim godinama«, em »kako ti se da kad nikakve nagrade nema«, odgovor kolekcionara su vazda isti i posve logični: »Skupljat ću ih i u domu za starije i nemoćne, a nagrada je ovo polagano listanje kad u albumu ne fali nijedna. »Jer sličice su strast, i sličice su radost života«, nema dvojbi Zeko. Elem, inozemstvo a Hrvatska dovoljno daleko da se izdaleka čini poput Oza u kojom je jedino bitno sakupiti dojednu sličicu aktera recentnog Svjetskog prvenstva. Čudo neko, kako god okreneš. A onda se i opet pređe granica. I odmah po povratku pita Ivana što se dobra dogodilo u ova dva i pol dana, niti tri. A Ivan uredno pobroji; nered i »stoka«, inostvor i fotka koja na žalost nije montaža. WOW i kuku i lele, a bez da je spomenuo recimo raskol među liberalima koji potvrđuje kako si danas na vrbi sviralo ako se nisi rascijepio po pola, na lijevo i desno, bilo da si član umirovljeničkog kulturno-umjetničkog društva ili u nas propale liberalne ideje.

Raspravu na temu »stoke«, otvorila je Sandra Benčić iz stranke Možemo. Ulovila ju je kamera nečija kako naziva HDZ stokom ljuta i ogorčena svom tom trakavicom od izbora sudaca Ustavnog suda. Jednom riječju kazala je što o tome misli. Jedino mislila nije da danas ne možeš odraditi ništa a da te ne snimi netko. Čitanje s usana danas je omiljena razbibriga svake šuše taman da ono gledanje u tuđi pijat postane posve legitimna aktivnost o kojoj filmove više i ne treba snimati. A kad ti izleti ovakva kvalifikacija za političkog protivnika u zemlji svekolikih čistunaca, dakako da ti spasa nema. Danima se samo o »stoci« priča, jedni uvjereni kako je nakon ovoga posve jasno da ništa kulturno, fer ni korektno ne stanuje lijevo već samo mržnja, drugi ne dvojeći kako u potrazi za danom kada je stoka ušla u naš politički rječnik valja otići sve do prvog hrvatskog predsjednika koji je onomad javno prozvao i prezirao oporbenu stoku sitnog zuba. Inače, zašto je sitnozubna stoka opasnija po društvo od stoke krupna zuba nije on nikada pobliže objasnio. O »slučaju stoka« je ama svatko poželio kazati svoje mišljenje, jedino što ona prava stoka četveronožna nije pitana ništa. Ništa, začudo i koliko je znano, nisu pitani ni Nered i Stoka, a nije da im uradak imena »Spreman za rat« ne daje neke odgovore dok se među ostalim repa: »Predstavljam podzemlje, dvije strane rodbine/ Klošare i podrume, ulice, tamne hodnike.« Refren pak poručuje i »tko se nije skrio, magarac je bio«, ma sakriti se ne može. Valjda prvi put u životu posve apolitična Rokova kći pitala je oca tko je ta Benčić!? Da ima Benčić koja spominje stoku i da ima HDZ doznala je preko Tik Toka. Generacija posve nezainteresirana za išta dobila je informaciju taman da nam se s pravom plašiti kako će se sve buduće političke bitke voditi sličnim uradcima na sličnom terenu. Jer, valja pridobiti neke nove glasače, pa kako god. Tko je bio prvi već više nije važno. Ograda tora je širom otvorena.

Politika je iskoristila sve što se iskoristiti dalo od očajno loše odigranog poteza Sandre Bančić, dok su istovremeno i gore stvari radili neki posve drugi ljudi. Jedno je, naime otezati s izborom Ustavnih sudaca, a drugo je biti jezikoslovac i vjerovati kako je strašno zabavno skovati posve novu riječ za transrodne osobe i zvati ih inostvorovima. Inostvor!? Časopis Jezik ima taj besmislen običaj da svake godine, već 20 godina, raspiše natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ. Ove godine 191 predlagatelj jedva je dočekao da ispali 412 novih riječi. Onda se skupi stručno povjerenstvo pa odlučuje koja će riječ u uži izbor. I tom povjerenstvu eto baš ništa nije bilo problematično u riječi inostvor. Pače, lako moguće da su se slatko nasmijali, jer što je gluplje i uvredljivije to je njima veća potvrda da besmislen natječaj nekog smisla ima. Na sreću, reagirala je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, upozorivši da takav izraz može stigmatizirati i dehumanizirati transrodne osobe te pridonijeti normalizaciji transfobnog diskursa u javnom prostoru. Još je nešto pametnog svijeta reagiralo kako valja, no zla namjera je učinila svoje. I to je i tužno i poražavajuće i više od spominjanja stoke po saborskim hodnicima. Jer, kad se spoji i jedno i drugo dogodi se da nam je normalno ono treće. Pa ako informacija o slučaju stoka i nije prelazila granice zemlje, baš kao ni maloumno forsiranje zlih novih riječi, jedna je fotografija, lako moguće, obišla svijet.

Svjetsko je nogometno prvenstvo. Valja se pridružiti nekako tom mega događaju, dotaknuti naše idole, dati im podršku, okrznuti se za komadić zvjezdana statusa. Stephan Lupino odlučio je to učiniti posve konkretnom gestom. Našao je komad starog hrasta, navodno 300 godina starog, pa od njega učinio križ dug 1,5 metara da bi ga poklonio najboljima od nas, selektoru Daliću i predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza Kustiću. Na onoj fotografiji tako umjetnik u sredini, a nogometni magovi odjeveni u prigodne trenirke i majice stoje sa strane i svi drže križ u posvemašnjem zajedništvu. Sva je na toj fotografiji toliko suštinsko krivo da ono malo vjere traži neku potvrdu da je fotomontaža u pitanja. Ma, čini se da nije. Je li križ odletio s reprezentativcima u SAD, ne zna se? Nose li i druge reprezentacije svoje neke križeve sa sobom po prvenstvima, bilo bi zanimljivo čuti? Može li Dalić križem odagnati od sebe nevjernike koji se zovu navijači i usuđuju dovoditi u pitanje njegovu taktiku!? I kad je već tu križ, zašto nema i kojeg mega mača pa da je sve tu!?

Dva i pol dana, niti puna tri, nekad su dovoljna da se čovjek zaželi svoje zemlje. Makneš se par stotina kilometara daleko i sve ima neku zdraviju optiku. A onda se vratiš i dvije i pol, niti tri minute budu dovoljne da te stvarnost klepi po ušima. Zeko je zato skupio sve sličice prije nego je lopta uopće krenula s centra. Valja to obaviti prije, jer kad igra počne nevinih tu više i nema.