Tijekom godina postala je već dobro ustaljena praksa da se suvremeni umjetnici, u duhu otvorenosti i dijaloga, primaju u prostore Gallerie dell’Accademia. Međutim, nikada prije nije bio predstavljen umjetnik performansa, i nikada unutar prostora stalne zbirke.

Neke izložbe obilježe trenutak; druge obilježe epohu. Transformacija energije, velika samostalna izložba Marine Abramović u venecijanskoj Gallerie dell’Accademia, nedvojbeno pripada ovoj drugoj skupini.

Povijesno priznanje

Predstavljena tijekom 61. Venecijanskog bijenala umjetnosti i otvorena od 6. svibnja do 19. listopada 2026., izložba se podudara s 80. rođendanom umjetnice – i s prekretnicom koja se pripremala stoljećima. Abramović je prva živuća umjetnica kojoj je u više od 250 godina dugoj povijesti Accademije posvećena velika izložba.

Foto Sandra Uskoković

Za instituciju koja je oblikovala svjetsko razumijevanje venecijanske umjetnosti ta gesta nosi golemu simboličku težinu. To je priznanje ne samo karijeri Marine Abramović, nego i dugo odgađanom širenju poimanja toga čija se ostavština smatra dostojnom tako posvećenih zidova.

Središnja premisa izložbe jest dijalog kroz vrijeme. Prolazni objekti Marine Abramović – hibridi namještaja i skulpture koji uključuju materijale poput kvarca, ametista i turmalina – postavljeni su diljem zgrade iz 14. stoljeća uz stalni postav muzeja, uvodeći njezin rad u razgovor s renesansnim majstorima poput Tiziana, Tintoretta, Giorgionea i Mantegne. To nije puko sučeljavanje; riječ je o pomno režiranom susretu dvaju načina razumijevanja tijela, energije i prisutnosti.

Foto Sandra Uskoković

Jedan se istaknuti par posebno živopisno nadovezuje na taj dijalog: Abramovićina Pietà (s Ulayem) (1983.), potresna fotografija umjetnice u grimiznoj haljini, u pozi Djevice Marije dok u naručju drži bivšeg partnera Ulaya, izložena je uz Tizianovu vlastitu nedovršenu Pietu – legendarno platno koje se nalazi u stalnoj zbirci Accademije. Odjek kroz stoljeća istodobno je intelektualno precizan i emocionalno razoran.

Za samu Abramović Venecija je duboko osobno mjesto. Prvi je put posjetila grad s 14 godina, putujući vlakom iz Beograda s majkom, i njegova ju je ljepota ganula do suza. Ondje je 1997. osvojila Zlatnog lava i otad se neprestano vraćala. Sada, u 80. godini, vraća se ne kao posjetiteljica ili dobitnica nagrade, nego kao prva žena koja u potpunosti nastanjuje velike prostore Akademije. To nije tek biografska fusnota – to je najsnažnija izjava cijele izložbe.

Foto Sandra Uskoković

Tranzitorni objekti

Godine 1988. Marina Abramović i njezin dugogodišnji suradnik Ulay propješačili su cijelu dužinu Kineskog zida. Većinu noći tijekom tog putovanja Abramović je pronalazila smještaj u obližnjim selima, gdje se upoznala s osnovama tradicionalne kineske medicine. Kristali i njihov odnos prema energiji i ljudskom tijelu posebno su je zanimali. Tijekom protekla tri desetljeća Abramović je nastavila istraživati te energetske prakse temeljene na kristalima, što je rezultiralo opsežnim skupom radova nazvanim »Tranzitorni objekti«. Ta interaktivna umjetnička djela nastoje povezati ljudsko tijelo sa zemljom i čine središnji kustoski fokus izložbe »Preobražavanje energije«, izložbe njezinih radova u Gallerie dell’Accademia di Venezia.

Abramović je poznata po tome što je pomicala granice dugotrajnog performansa. »Tranzitorni objekti«, međutim, uključuju posve drukčiji vremenski okvir: geološko vrijeme i vrijeme planeta. Ta se djela stoga mogu shvatiti kao jedan odgovor na dugotrajnu dilemu o tome kako dati trajan oblik umjetničkoj praksi utemeljenoj na prolaznosti.

Foto Sandra Uskoković

Iako energija tih objekata proizlazi iz dubokog vremena i mineralnih naslaga, Abramović njihovo značenje povezuje s ljudskom uporabom što vidimo na radu »Cipele na odlasku«. Ljudi ih trebaju aktivirati neposrednim tjelesnim angažmanom – stajanjem, sjedenjem i ležanjem na njima. Ta istraživanja transformacije, životne sile i anatomije povezuju praksu Abramović s ranonovovjekovnim poimanjima ljudskog tijela kao mjesta istraživanja i transcendencije. Umjetnici poput Leonarda da Vincija, Michelangela, Tiziana i Giorgionea pristupali su ljudskoj figuri kao nečemu većem od materijalnog oblika, prožimajući je duhovnim, emocionalnim i poetskim značenjem na način koji transhistorijski odjekuje s metafizičkim ciljevima »Tranzitornih objekata«.

»Pieta (Anima Mundi)«

Ova izložba također označava povratak Abramović u Veneciju, gdje je na Venecijanskom bijenalu 1997. osvojila Zlatnog lava za Balkan Baroque, djelo čiji geopolitički i društveni odjek i dalje traje. Ovdje to ranije postignuće dobiva novo značenje u djelu »Pietà (Anima Mundi)«, fotografskoj dokumentaciji dvanaestominutnog performansa iz 1983. izvedenog s Ulayem. Prizivajući tradicionalni prikaz Djevice koja drži Krista, djelo stavlja trajno bavljenje Abramović tijelom u izravan dijalog s Tizianovom nedovršenom slikom Pieta i dugom poviješću Akademije u prikazivanju ljudske figure u stanjima ranjivosti, patosa i transformacije.

Foto Sandra Uskoković

Slika je nastala iz njihove suradničke serije Three Houses, strukturirane oko triju osnovnih položaja tijela – ležanja, stajanja i sjedenja – pri čemu Pietà predstavlja sjedeći aspekt.

U djelu »Dvostruka oštrica« Abramović se vraća korpusu radova prvi put razvijenom 1995. godine te ga ovdje predstavlja u novoj verziji. Spajajući ponavljajući oblik ljestava s noževima, poznatu strukturu pretvara u objekt obilježen zlokobnim osjećajem opasnosti i sputanosti.

Abramović navodi da su ljestve predmeti svakodnevne uporabe; alati koji pomažu da se popnemo od točke A do točke B. Pomažu nam da dosegnemo nešto, negdje drugdje. U njezinu se radu mogu promatrati kao simboli vertikalnosti i duhovnog razvoja. Kao skulpturalni rasporedi utjelovljuju ideju prelaska u različita mentalna stanja.

Foto Sandra Uskoković

Snaga performansa

Ono što ovu izložbu čini toliko značajnom jest to što uvodi medij koji se dugo povezuje sa živim pokretom, trajanjem i prolaznošću u jedan od povijesno najnabijenijih muzejskih prostora u Italiji. Marina Abramović provela je više od pet desetljeća redefinirajući što performans može biti, ali ova izložba također jasno pokazuje da njezin rad nikada nije bio ograničen na performans u uskom smislu. Ono s čime se susrećemo u Gallerie dell’Accademia jest umjetnica čija se praksa neprestano kretala kroz tijela, objekte, slike, vrijeme i stanja pažnje. Smjestiti je unutar prostora stalne zbirke znači priznati da njezin rad pripada široj povijesti umjetnosti te da je performans ključan za njezin razvoj.

Do sada nijedan suvremeni umjetnik nije ušao u tako izravan i snažan dijalog s Tizianom i Veroneseom kao Marina Abramović, što nam znakovito ukazuje da performans više nije rubna, prolazna praksa, nego ravnopravan jezik velikih umjetničkih tradicija. Može li se reći da su velika umjetnička djela bezvremenska i da je uloga muzeja također ponovno skrenuti pozornost na sadašnjost?

Foto Sandra Uskoković

Uvijek sam vjerovala da umjetnost postaje najvažnija onda kada publiku više ne ostavlja izvan djela kao pasivnog promatrača, nego je poziva da u njega uđe, da se kroz njega suoči sama sa sobom i postane dio njegove realizacije. Marina je to tijekom cijele svoje karijere činila na revolucionaran način. Promijenila je publiku iz promatrača u sudionika, dajući joj djelovanje i odgovornost. Taj pomak ostaje jedan od najradikalnijih razvoja u modernoj i suvremenoj umjetnosti, i nalazi se u samom središtu ove izložbe.

Foto Sandra Uskoković

Od Londona do Venecije

Moj susret s Marinom Abramović u Veneciji zato nije bio samo nastavak jednog istraživačkog i umjetničkog interesa, nego i povratak iskustvu koje me je snažno obilježilo još 2023. u Londonu, tijekom retrospektive u Royal Academy of Arts. Ondje sam prvi put osjetila koliko njezin rad može okupiti publiku gotovo ritualnom snagom, izvan uobičajenih granica umjetničkog događaja.

Foto Sandra Uskoković

U Veneciji se to iskustvo premjestilo u drukčiji registar. Među Tizianom, Veroneseom i stoljećim a akademskog kanona, Abramović više ne djeluje kao umjetnica koja ulazi izvana, iz prostora performansa, provokacije ili eksperimenta. Ona ondje pripada.

Upravo je u tome snaga ove izložbe: ne pokazuje samo transformaciju energije, nego i transformaciju mjesta koje performans danas zauzima u povijesti umjetnosti.

DIJALOG S TIZIANOM

Foto Sandra Uskoković

Prizivajući tradicionalni prikaz Djevice koja drži Krista, djelo stavlja trajno bavljenje Abramović tijelom u izravan dijalog s Tizianovom nedovršenom slikom Pietà i dugom poviješću Akademije u prikazivanju ljudske figure u stanjima ranjivosti, patosa i transformacije

DVOSTRUKA OŠTRICA

Foto Sandra Uskoković

Spajajući ponavljajući oblik ljestava s noževima, poznatu strukturu pretvara u objekt obilježen zlokobnim osjećajem opasnosti i sputanosti