More se u Kostreni ne osjeti samo na koži, ono uđe u čovjeka. U Željka Perovića ‘’Hucka’’ ušlo je rano, sa osam godina, u Žurkovu, u Jedriličarskom klubu Galeb. I nikad više nije izašlo. Odrastao je u Martinščici i Svetoj Luciji, u obitelji pomoraca, s morem kao životnim tlom već utkanim u gene. S 15 godina je skupa s prijateljem Milkom Volarićem senzacionalno postao europski prvak u klasi kadet. Dva dečka iz Kostrene su u Poljskoj napravila jedan od najvećih sportskih uspjeha svog rodnog mjesta. No, natjecateljska karijera mu je zbog kriznih osamdesetih ostala neispričana priča. Ali zato je stvaranje jedara postala ozbiljna svjetska priča u kojoj je došao do vrha. I nema baš u planu sići s njega.

Od male dvorane u Kostreni do male radionice u Kopru pa preko uspjeha na Barcolani i suradnje s olimpijskim pobjednicima, došao je do mjesta Materija u Sloveniji gdje u ozbiljnom industrijskom pogonu od gotovo 3.000 četvornih metara njegova tvrtka Intervela stvara najskuplja jedra na svijetu. Danas ondje, s 37 zaposlenih, proizvodi jedra koja plove svijetom cijelom planetom, a više od 2.000 primjeraka godišnje izbaci samo za klasu optimist. Njegova su jedra pobjeđivala na brojnim prvenstvima, a danas ih stvara tehnologijom koja omogućuje stopostotnu reciklažu.

Riječanima je možda i najpoznatiji po Fiumanki – riječkom prazniku jedrenja, čiji je osnivač njegov brat Davor. Ondje je Željko ostvario niz impresivnih pobjeda, postavši prvi, a zatim i šesterostruki pobjednik.

Ipak, usprkos globalnom uspjehu Perović i dalje u mnogočemu razmišlja kao onaj dječak iz Galeba. Pionirski i vizionarski – biti drugačiji od drugih! Mi smo s ovim vedrim čovjekom s guštom obavili razgovor u kojem nam je zanimljivo ispričao svoj život s jedrima.

JEDRILIČARSKI KLUB GALEB

Kako je nastao vaš prvi kontakt sa jedrenjem?

– Sve je krenulo u Kostreni, u Žurkovu, u Galebu, prije skoro 56 godina. Sada imam 64, a sa 8 sam prvi put došao u klub. Moji su svi iz Kostrene iz Martinšćice i Svete Lucije. A onda je bilo birati: ‘ćeš bit’ pomorac, ili ‘ćeš jedrenje, eventualno ronjenje. Bilo je to drugo vrijeme, drugo društvo i drugi uvjeti. Jedrenje u Galebu je lovilo maha, ali nije bilo kao danas; prije svega oprema koja je bila skupa i nije baš bila na nekom nivou. Bar ne za masovnije bavljenje time. U prvoj polovici 70-ih počelo se baš razvijati. Bilo nas je puno, te naša generacije, negdje 30-ak, što je za ono vrijeme bilo prilično. Mi smo na neki način bili prva generacija koja je imala pravu školu jedrenja. To nije bilo ono da je neko nekog dovuko pa ga učio, nego baš pravi treninzi. I od tih 30 dosta puno nas je ostalo dugo poslije u jedrenju.

Dakle, Galeb i more su vas odgojili?

– More je oduvijek bilo sastavni dio mog života. Dolazim iz obitelji pomoraca; otac, stric i oba nonića plovili su morem pa je veza s morem bila nešto potpuno prirodno. U Kostreni su djeca uglavnom bila vezana ili uz more ili uz nogomet kroz Pomorac. Zanimljivo je da u mojoj obitelji prije mene nije bilo jedriličara. Nitko me nije usmjerio prema tom sportu, ali sam se u Jedriličarskom klubu Galeb pronašao zahvaljujući društvu i generaciji s kojom sam odrastao. Bilo nas je mnogo vršnjaka, međusobno smo se poticali, motivirali i gurali jedni druge naprijed. Unutar kluba postojala je zdrava konkurencija koja nas je činila boljima, ali još važnije bilo je zajedništvo koje smo gradili. Galeb nam nije bio samo mjesto za trening. Cijela ljeta provodili smo tamo. Dolazili bismo ujutro i ostajali do večeri. Klub je bio središte našeg života, mjesto druženja, odrastanja i stvaranja prijateljstava. Čak i kada vremenski uvjeti nisu dopuštali jedrenje, bili smo u klubu. Igrali smo košarku, vaterpolo, družili se s roniocima i sudjelovali u svemu što se događalo oko nas. Zbog svega toga teško je izdvojiti jedan trenutak, pa ni osvajanje europskog naslova, kao prekretnicu koja bi promijenila moj odnos prema jedrenju. Mi smo već tada bili potpuno uronjeni u taj sport i taj način života. Jedrenje nije bilo samo natjecanje, nego dio svakodnevice. Galeb je za nas bio puno više od sportskog kluba, bio je druga obitelj i mjesto uz koje smo bili istinski vezani. Sve nam se tamo događalo.

MOJ SAN – JEDRA

Je li bilo uspjeha?

– Prije svega, klase su onda bile drugačije nego danas. Nije još bilo optimista, već smo bili klasa kadeti, u kojoj se jedrilo do 18 godina i to u paru. Te 1976. godine u tom smo kadetu Milko Volarić i ja u Poljskoj postali europski prvaci. Dva dečka iz Kostrene sa samo 15 godina što je bio jako veliki uspjeh. Na neki način smo i sami sebe iznenadili. To je bila Jugoslavenska reprezentacija, a mi smo kao treći ušli u tu ekipu. To prvenstvo je došlo kad samo stvarno bili u visokoj formi. Mi smo bili premladi i da bi već imali neki rezultat iza sebe, ali nekako nam se poklopilo sve. Sreća nije glavna u sportu, ali opet igra ulogu, da se neke stvari poklope, a nama su se osim forme na tom natjecanju poklopili i vremenski uvjeti. Bilo je sve; od laganog vjetra do jakog vjetra. Dok se većina tih regata vozi po nekakvim idealnim uvjetima, ovo su bili jako promjenjivi pa čak mogu reći i ekstremni. Toliko promjena u jednoj utrci je rijetkost. Mi u Kostreni, kao i na cijelom Kvarneru, smo poznati da se borimo s takvim uvjetima. Puše malo pa puše ništa i onda odjednom vjetar dere i dere. Tako da je ispalo da smo u gostima bili na domaćem terenu. Pobijedili smo prvu regatu koja je bila praktično po ništa vjetra i zadnju koju su premjestili u zaljev jer je bilo previše vjetra. Lijepa sjećanja.

Kako je išlo dalje nakon tog uspjeha?

– Stvari su se nastavile razvijati u dobrom smjeru, ali značajniji rezultati u seniorskoj konkurenciji nisu došli. Nažalost, naš ulazak među seniore poklopio se s razdobljem gospodarske krize i stabilizacijskih mjera u tadašnjoj Jugoslaviji tijekom prve polovice osamdesetih godina. To je bilo vrijeme kada je bilo sve manje novca za sport. Umjesto četiri do pet posada mi smo na velika međunarodna natjecanja počeli slati jednu, ili niti jednu čak. A upravo su to bile godine u kojima smo trebali napraviti iskorak prema vrhunskom jedrenju. Nije riječ o tome da su nam tada trebali doći najveći rezultati, jer se u jedrenju oni najčešće postižu kasnije, često nakon tridesete godine života. Međutim, dvadesete su ključne za ulazak u najjaču konkurenciju, stjecanje iskustva i stvaranje temelja za kasnije uspjehe. Mi za to jednostavno nismo imali dovoljno prilika i naša generacija nikada nije mogla dosegnuti svoj puni potencijal koji je bio velik. Naravno da mi je zbog toga žao.

Kada je krenula onda ta priča sa izradom jedara?

– Priča s izradom jedara započela je krajem osamdesetih godina, a ozbiljnije smo u taj posao krenuli 1988. godine. No, zapravo su korijeni te priče puno stariji. Moj prijatelj Milko i ja smo još kao dječaci bili potpuno uronjeni u svijet jedrenja. Zanimljivo je da smo sa svega 13 godina sudjelovali i u snimanju dječjeg filma ‘’Moj san – jedra«, koji je govorio upravo o životu mladih jedriličara. U to vrijeme proizvodnja jedara nije bila organizirana kao danas. Često je iza cijelog posla stajala jedna osoba koja je sama projektirala i izrađivala jedra. Mi smo naslov europskih prvaka osvojili s jedrima izrađenima u Kostreni, a napravio ih je Anton Grego, tada već vrlo cijenjen jedriličar, europski prvak i vrhunski majstor svog zanata. Kako je posla bilo sve više, Gregu smo kao klinci počeli pomagati u radionici. Naravno, u početku su to bili sitni poslovi, ali kroz taj rad iz prve smo ruke upoznavali cijeli proces izrade jedara. Već s 14 godina imali smo priliku sudjelovati u njihovoj izradi, a upravo su nas ta iskustva dodatno zainteresirala za taj posao. Učili smo zanat na jedrima s kojima smo kasnije osvojili naslov europskih prvaka, što je ostavilo snažan trag i odredilo naš daljnji profesionalni put.

OBRT KRENUO IZ KOSTRENE

A kako su se onda radila jedra?

– Tada se sve radilo potpuno drugačije nego danas. Jedra su se krojila i izrađivala gotovo u potpunosti ručno. Već su postojali dakroni, materijal koji se počeo koristiti još šezdesetih godina i koji je zapravo posebno tkano poliestersko platno. Do osamdesetih godina dakronska jedra već su bila standard pa se više nije jedrilo s klasičnim platnenim jedrima. Međutim, problem je bio u tome što je opremu bilo teško nabaviti. Jedrenje je izrazito tehnički sport i puno ovisi o kvaliteti opreme, a mi smo se često morali snalaziti s onim što smo imali. Popravljali smo svoja jedra, prepravljali ih i pokušavali iz njih izvući maksimum. Na taj smo način, zapravo, vrlo rano počeli učiti kako jedro funkcionira i što ga čini boljim ili lošijim. Krajem osamdesetih godina moja aktivna natjecateljska karijera polako je ulazila u mirniju fazu. Imao sam tada 25 ili 26 godina, radio sam kao trener optimista u klubu i razmišljao što dalje. I roditelji su doma već dali do znanja da je vrijeme za neki ozbiljniji posao. Upravo tada pojavio se Zvonko Bezić, moj dugogodišnji sujedriličar i prijatelj, kojeg, nažalost, više nema. Jedrili smo zajedno u klasama Flying Dutchman i 470, a on je imao izražen poduzetnički duh i stalno je smišljao nove ideje. Jednog dana sam mu rekao da mislim da bismo mogli sami proizvoditi jedra. Bio sam uvjeren da ih znam napraviti jer sam godinama učio kroz jedrenje i rad uz iskusne majstore, ali nisam bio siguran kako od toga napraviti posao. Zvonko je bio iznimno komunikativan čovjek, pravi borac i osoba koja je znala pokrenuti stvari i vjerovao da možemo uspjeti. Pitao me znam li izraditi jedro, a ja sam mu odgovorio da znam, iako nisam mogao garantirati da će prva biti savršena. U to vrijeme nije bilo specijaliziranih računalnih programa za projektiranje jedara. Sve se radilo ručno, na temelju iskustva, mjerenja i osjećaja za materijal. Mjesec dana nakon tog razgovora Zvonko mi je došao i rekao: ‘’Prodao sam 20 jedara za optimiste. Sad ih samo treba napraviti.« Tako je zapravo sve krenulo. Nismo imali radionicu, nismo imali ozbiljnu opremu, ali imali smo znanje, entuzijazam i vjeru da možemo napraviti nešto svoje.

Fiumanka 2017. s Mitjom Kosminom i Dušanom Puhom
Foto Privatna arhiva

Možete li reći malo više o tim poduzetničkim počecima?

– Poduzetnička priča krenula je krajem osamdesetih godina u Kostreni. Zvonko i ja otvorili smo svaki svoj obrt jer su tadašnji propisi postavljali brojna ograničenja, osobito kada je riječ o uvozu materijala i poslovanju. Upravo se 1988. godine, uvođenjem konvertibilnog dinara, otvorio prostor za lakše poslovanje i nabavu potrebne opreme. Odjednom smo mogli doći do strane valute, naručivati materijale i normalnije poslovati, a tržište je vrlo brzo reagiralo. Narudžbi je bilo toliko da ih jedva stizali izrađivati. Nažalost, taj optimizam nije dugo trajao. Već 1989. godine počeli su se osjećati prvi znakovi raspadanja tadašnjeg sustava, a problemi su postajali sve veći. Poslovni prostori bili su skupi, financiranje praktički nije postojalo, a bankovni krediti za mlade poduzetnike bili su nedostižni. Tko nije imao ozbiljnu financijsku pozadinu, teško je mogao razvijati posao. Zato smo počeli razmišljati o Italiji. Već smo imali dogovoreni prostor u Ravenni i ozbiljno razmatrali otvaranje jedrarije tamo. U međuvremenu smo radili različite poslove povezane s jedrenjem kako bismo prikupili kapital za razvoj. Jedan od nas radio bi kao skiper, drugi u radionici, a sve što smo zaradili ulagali smo natrag u posao. Čak smo pronašli i potencijalnog investitora, koji je bio spreman uključiti se u projekt. No, sudbina je ponovno imala drugačije planove. Iako smo se manje bavili olimpijskim klasama, nikada nismo prestali jedriti. Nastupali smo na regatama, a tijekom jednog takvog nastupa u Kopru dobili smo ponudu koja je promijenila smjer naše priče – u tamošnjoj marini ponudili su nam mogućnost da upravo ondje otvorimo jedrariju.

RAST INTERVELE

I krenulo je za ozbiljno?

– Da. Od samog početka vodila me želja da stvari radim drugačije i bolje. Uvijek sam bio tehnički tip i često sam na probleme gledao iz kuta koji drugi nisu vidjeli. Nikada nisam želio jednostavno kopirati postojeća rješenja. Dok su mnogi izrađivali nova jedra tako da bi rastavili staro jedro, uzeli njegove šablone i napravili manje preinake, mi smo željeli krenuti potpuno drugim putem. Zbog toga smo još 1989. godine nabavili jedan od prvih računalnih programa za projektiranje jedara. U to vrijeme većina ljudi iz branše nije ni znala da takav softver postoji. Govorimo o razdoblju prije Windowsa, kada su takvi programi bili iznimno rijetki i skupi. Upravo zato smo odlazak u Italiju vidjeli kao priliku za zaradu kojom bismo financirali tehnologiju u koju smo vjerovali. Naš cilj bio je kupiti napredni softver i ploter koji bi omogućio izravno krojenje jedara prema računalnom nacrtu. To je tada bila prava revolucija. Bili smo uvjereni da bez ulaganja u tehnologiju nema ozbiljnog razvoja i zato smo svaki zarađeni novčić ulagali u znanje, opremu i nove načine rada. Upravo je ta spremnost na inovacije kasnije postala jedan od temelja našeg uspjeha.

Dakle, Kopar je bio pravi poduzetnički iskorak?

– Marina je bila relativno mala i nije mogla živjeti samo od vezova pa su željeli razvijati različite servisne djelatnosti za nautičare. Već su imali servis motora i druge usluge, a nedostajao im je servis jedara. Ponudili su nam prostor i uvjete koje je bilo teško odbiti. Prvu godinu nismo trebali plaćati najam. Za nas, koji smo tada tek gradili posao, takva je ponuda bila iznimna prilika. Imali smo određena sredstva, ali nedovoljno da bismo bez ozbiljnog rizika pokrenuli posao u Italiji. U Kopru smo dobili priliku za razvoj uz puno manje početnih troškova i zato smo odlučili promijeniti planove. Krajem 1991. godine preselili smo se u Kopar, a već 1992. osnovali smo tvrtku Intervela, koja i danas nosi isto ime. Od samog početka posao je krenuo iznad svih očekivanja. Potražnja je bila toliko velika da se prve tri godine praktički nismo odvajali od radionice. Čim smo krenuli imali smo dvoje zaposlenih pa nas je bilo četvero, a već 1994. godine tvrtka je narasla na deset zaposlenika. Tada je postalo jasno da više ne govorimo o malom obrtu nastalom iz ljubavi prema jedrenju, nego o ozbiljnom poduzetničkom projektu koji je imao potencijal za daljnji rast.

Što je bilo presudno za uspjeh?

– Ulaganje u tehnologiju. Već tada imali smo računalne programe za projektiranje jedara i ploter za precizno krojenje, što je u to vrijeme bila prava rijetkost. Za usporedbu, u Italiji je tada djelovalo više od 200 jedrarija, a samo četiri koristile su tehnologiju kakvu smo mi već imali. To nam je dalo veliku prednost, ne samo u kvaliteti izrade nego i u načinu razmišljanja i razvoja proizvoda. U početku nam je glavno tržište bila Italija jer smo ondje već imali kontakte, poznanstva i prodajnu mrežu. Naša jedra prodavala su se preko ljudi koje smo poznavali iz jedriličarskog svijeta, a posao je iz godine u godinu rastao. Istodobno se razvijalo i slovensko tržište. Slovenija je nakon osamostaljenja vrlo brzo krenula naprijed i za poduzetnike je tada predstavljala iznimno poticajno okruženje. U to vrijeme činilo se da su mogućnosti gotovo neograničene. Od 1992. do 2002. godine Koper je bio središte našeg poslovanja. Već nakon prve godine prostor koji smo dobili u marini postao nam je premalen. Srećom, marina se u isto vrijeme širila pa su nam ponudili veći objekt koji su prethodno preuzeli od Luke Koper. Tijekom tih godina rasli smo iznimno brzo. Ulagali smo u opremu, širili proizvodnju i povećavali broj zaposlenih, ali je rast bio toliko intenzivan da je i hala od gotovo 500 četvornih metara s vremenom postala premala.

OLIMPIJSKA MEDALJA

Po čemu ste drugačiji od konkurencije?

– Nama nikada nije bio cilj proizvoditi jedra za široko tržište samo zato što se na tome može više zaraditi. Pravi izazov uvijek su bila regatna jedra. Ona su bila povezana s našom strašću prema jedrenju, ali još više s potrebom za stalnim napretkom. U svijetu regatnog jedrenja ne možete stajati na mjestu, već morate stalno tražiti nova rješenja, biti brži, precizniji i bolji od konkurencije. Htjeli smo stvarati jedra koja će pobjeđivati na natjecanjima jer su upravo ona bila najbolji dokaz kvalitete našeg rada. Svaki novi projekt bio je prilika da isprobamo nove ideje, unaprijedimo tehnologiju i pomaknemo granice onoga što smo mogli napraviti. Upravo je ta želja za stalnim napretkom bila glavni pokretač našeg razvoja. Zapravo, cijelo vrijeme smo na našu tvrtku gledali kao na vlastitu regatu. Nismo željeli pobijediti konkurenciju nižom cijenom ili agresivnom prodajom. Htjeli smo pobijediti na moru, napraviti jedro koje će biti bolje od drugih i koje će to dokazati rezultatima. To je bila naša filozofija od prvog dana. Ono na što sam posebno ponosan jest činjenica da nikada nismo slijepo pratili što rade drugi. Nismo promatrali konkurenciju kako bismo kopirali njihova rješenja. Imali smo vlastite ideje, vlastiti način razmišljanja i vlastiti razvojni put. Često smo išli u potpuno drugačijem smjeru od ostatka industrije, što je ponekad nosilo rizik, ali nam je dugoročno donijelo veliku prednost.

Da li su vaša jedra ostvarivala kakve uspjehe?

– Rezultati su vrlo brzo počeli potvrđivati da smo na dobrom putu. Već 1994. godine sudjelovali smo u slovenskoj ekipi koja je osvojila drugo mjesto na Barcolani, najvećoj regati na svijetu po broju brodova koji zajedno startaju. Već i to bio je izniman uspjeh za jednu malu tvrtku s naših prostora. Godinu dana kasnije napravili smo korak više i pobijedili na Barcolani. Posebno pamtim da su se nekoliko dana prije regate promijenile vremenske prognoze i uvjeti na moru. Shvatili smo da postojeće jedro neće biti optimalno pa smo u svega dva dana projektirali i izradili potpuno novo. Završili smo ga u četiri sata ujutro na dan utrke, a upravo s tim jedrom osvojili smo Barcolanu. Nakon toga uslijedile su još dvije uzastopne pobjede pa smo Barcolanu osvojili tri godine zaredom. U to vrijeme to je bio ogroman uspjeh, ne samo za nas nego i za slovensko jedrenje općenito. Odjek tih rezultata bio je toliko velik da smo bili pozvani na prijem kod tadašnjeg slovenskog predsjednika Milana Kučana.

S kojim ste poznatim imenima surađivali?

– Nakon uspjeha na Barcolani počeli smo sve više surađivati s vrhunskim jedriličarima. Jedna od najvažnijih suradnji bila je ona s Karlom Kuretom, koji mi je danas poslovni partner. Nakon Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine Karlo je došao k nama s idejom da zajedno razvijemo potpuno novo jedro za klasu Finn. Kao inženjer strojarstva imao je vlastite zamisli o tome kako bi jedro trebalo izgledati, a nama je to bio idealan izazov. Dogovorili smo se da nećemo raditi klasične dorade postojećih modela, nego krenuti potpuno od početka. Željeli smo razviti jedro koristeći računalni dizajn i 3D modeliranje, što je tada bilo vrlo napredno i gotovo nitko u toj klasi nije radio na takav način. Znali smo koje karakteristike jedro mora imati, ali cilj je bio stvoriti platformu koja će omogućiti daljnji razvoj i stalna poboljšanja. Rad na projektu započeo je krajem 1996., a već 1998. stigao je prvi veliki rezultat. Naslov svjetskog prvaka osvojio je poljski olimpijski pobjednik Mateusz Kusznierewicz koristeći upravo jedra koja smo razvili. To je za nas bila velika potvrda da smo na pravom putu. Nakon toga uslijedio je niz vrhunskih rezultata. U klasi Finn osvojili smo tri naslova svjetskih prvaka, a osvojena je i olimpijska medalja. Posebno sam ponosan na činjenicu da ono što smo tada napravili nije bilo kopija postojećih rješenja. Razvili smo vlastiti koncept i vlastitu tehnologiju koja se bitno razlikovala od svega što je tada postojalo na tržištu. Sjećam se kada smo 1998. godine ponudili naše novo jedro Kusznierewiczu. Iza njega je već tada stajala olimpijska zlatna medalja iz Atlante i bio je jedno od najvećih imena svjetskog jedrenja. Kada sportaš takvog kalibra odluči vjerovati vašem proizvodu, a zatim s njime osvaja najveća natjecanja, to je najbolja moguća potvrda da radite nešto vrijedno. Rezultati koji su uslijedili otvorili su nam vrata suradnje s brojnim vrhunskim jedriličarima diljem svijeta i dodatno učvrstili ugled naše tvrtke u međunarodnom jedriličarskom svijetu.

SVJETSKI USPJEH U KIELU

Nastupali ste prema tim jedriličarima u vidu sponzorstva da koriste vaša jedra?

– Nikad nismo nikome davali jedra besplatno samo zato da bismo došli do rezultata. To jednostavno nismo radili. Svako jedro je bilo plaćeno. Mi nismo dijelili opremu besplatno, nego smo nudili vrhunski proizvod i razvoj koji je sportaš kupovao jer mu je donosio rezultat. Upravo ta otvorenost i profesionalni odnos bili su temelj našeg pristupa. Krenuli smo u jednu drugačiju igru – otvorenih karata. S vrhunskim jedriličarima smo radili tako da smo jedro razvijali zajedno s njima. Mi smo nudili znanje, dizajn i razvoj, a oni su nam davali ono najvažnije – povratnu informaciju iz prakse, osjećaj na moru, što funkcionira, a što treba promijeniti. Testirali smo jedra s njima, pratili ih, snimali, analizirali i onda zajedno radili korekcije. To je bio pravi razvojni proces.

Sjećam se jednog takvog slučaja prije velike regate u Njemačkoj, a riječ je o Kieler Wocheu u Kielu, jednoj od najjačih i najvažnijih regata za olimpijske klase. Tamo smo došli s novim jedrom koje je Kusznierewicz prvi put isprobao na treningu. Rekao je da mu nešto »ne sjeda«, da treba doraditi određene stvari. Zajedno s Karlom smo onda to fino podešavali, prema njegovim osjećajima i onome što je tražio na vodi. Napravili smo male korekcije i on je s tim jedrom otišao na regatu.

Rezultat je bio nevjerojatan, na toj regati je odjedrio sedam utrka i pobijedio u šest, a zadnju nije ni morao voziti. Nakon toga je došlo do pravog efekta domina. Do tada smo napravili možda tridesetak takvih jedara, a nakon Kiela i tog nastupa krenuo je ogroman val narudžbi. Nije to bila samo stvar jedra, nego cijelog sustava koji smo razvili zajedno s najboljima na svijetu. U klasi Finn napravili smo pravu malu revoluciju i nekoliko godina smo praktički dominirali, sve dok konkurencija nije shvatila što točno radimo i počela nas sustizati.

Dakle, individualni pristup gdje jedra prilagođavate jedriličaru?

– Upravo to je bio naš princip i uoči Olimpijskih igara u Ateni. Imali smo šest jedriličara među prvih deset, a ono što je zanimljivo – nijedan od njih nije imao isto jedro. Svako jedro bilo je posebno razvijeno za pojedinog jedriličara. To je bila naša filozofija. Svakom sportašu dali smo mogućnost da dođe kod nas, da otvoreno priča o tome kako jedri, što osjeća i što mu treba. Mi smo mu objašnjavali kako razvijamo jedra i na temelju toga smo zajedno dolazili do rješenja. Ideja je bila da dobijemo što precizniji feedback i da jedro prilagodimo baš njemu. Pritom smo imali vrlo jasnu pravila – informacije se nisu dijelile među jedriličarima. Svaki je znao da postoji i druga varijanta, ali nije znao točno što koristi konkurencija. Svaki od njih imao je naš osnovni model, a onda smo ga individualno razvijali dalje, potpuno prilagođeno njegovom stilu jedrenja.

Kako se posao dalje razvijao nakon tog booma i velikih uspjeha vaših jedara na regatama?

– Kasnije se posao prirodno počeo širiti i izvan regatnog jedrenja. Kako je radionica rasla, tako smo postajali sve prisutniji na globalnom tržištu. Naše glavno tržište više nisu bile Hrvatska i Slovenija, one su činile možda četvrtinu ukupne proizvodnje, a ostalo je bio cijeli svijet. Tako smo iz male radionice u Kopru, koja je krenula iz regatnih jedara i sportskog jedrenja, postupno postali globalni proizvođač. Iako to u početku nije bila primarna ideja, razvoj nas je jednostavno gurnuo u tom smjeru. Nakon uspjeha na Barcolani i ulaska u velike brodove i velike klase, postalo je jasno da smo izašli iz lokalnih okvira i postali ozbiljan međunarodni igrač. Najzanimljivije je to što smo zapravo postali »hrvatsko tržište« tek nakon što smo otišli iz Hrvatske. I to je ta neka specifičnost našeg mentaliteta, kao da vrijedi pravilo da te prvo moraju prepoznati vani da bi te onda počeli cijeniti doma. Taj se mentalitet, nažalost, teško mijenja. Recimo, na nautičkom sajmu u Rijeci godinama nismo uspjeli praktički ništa prodati – toliko da nismo pokrili ni trošak nastupa na sajmu. A bili smo prisutni svake godine. Onda smo otišli na nautički sajam u Beograd i tamo je priča bila potpuno drugačija. Ne samo da smo pokrili troškove, nego smo ostvarili i ozbiljnu zaradu te dobili narudžbe za mjesecima unaprijed. To je bio prvi znak koliko se percepcija može razlikovati od tržišta do tržišta.

Krenula je i serijska proizvodnja?

– Krajem 90-ih krenuli smo i u serijsku proizvodnju jedara. Tu se pojavio Elan, koji je tada snažno rastao u proizvodnji brodova. U početku smo se dvoumili jer to nije bio naš primarni fokus, nas su zanimala regatna jedra. Ali prihvatili smo suradnju jer nam je to davalo stabilnost, budući da je regatna proizvodnja sezonska i teško predvidiva. Elan nam je otvorio vrata i omogućio stabilan tok posla, iako je rast bio toliko brz da smo ih ponekad teško pratili. Istovremeno smo dio proizvodnje prebacili i u Hrvatsku kako bismo mogli balansirati opterećenje. Ta suradnja nam je također značajno pomogla u međunarodnoj prepoznatljivosti.

JEDRA I RECIKLIRANJE

Kako je došlo do preseljenja iz Kopra u današnju lokaciju i kako se dalje razvijala firma?

– Preselili smo se jer nam je prostor u Kopru postao premali. U jednom trenutku imali su i planove preuređenja marine i prostora, i postojala je realna mogućnost da tijekom tog procesa ostanemo bez proizvodnje ili završimo doslovno na cesti. A mi smo tada bili u punom zaletu, u velikom usponu. U tom razdoblju, 1998. ponovno smo otvorili firmu u Hrvatskoj. U nekom trenutku smo imali više zaposlenih nego danas, iako se broj kasnije malo smanjio, ali tehnologija je u međuvremenu jako napredovala. Danas imamo 37 zaposlenih stabilan promet od oko tri milijuna eura godišnje Godine 2002. došli smo ovdje, opet spletom okolnosti. Plan je bio ostati u Kopru, ali uvjeti na slovenskoj obali bili su izrazito nepovoljni, cijene prostora su bile ekstremne, gotovo nedostižne. Ovdje smo dobili zemljište i uvjete koji su nam omogućili razvoj. Danas imamo nešto manje od 3.000 kvadrata zatvorenog prostora i preko 11.000 kvadrata parcele, a već smo se i dodatno širili kroz dogradnje.

Kako ste gradili međunarodni brend?

– Imali smo vlastiti brand Victory Sails, koji smo razvili još 90-ih. Međutim, kako smo rasli, pokazalo se da smo preveliki za lokalno tržište, a premali da sami otvaramo urede po svijetu. Kasnije se pojavila grupacija OneSails, koja je donijela novu tehnologiju izrade membranskih jedara, što je tada bio veliki iskorak. To se poklopilo s trenutkom kada je istjecao međunarodni patent za tu tehnologiju, pa se otvorio prostor za novu generaciju proizvodnje. Ušli smo u partnerstvo i to je postao novi tehnološki smjer. Ta grupacija je danas narasla na više od 50 firmi širom svijeta. I dalje razvijamo tehnologiju koja je u mnogim segmentima ispred konkurencije. Jedan od rezultata tog razvoja je i jedro koje se može 100 posto reciklirati – materijal se može preraditi u granulaciju i ponovno koristiti. To je posebno važno kod velikih jedara, gdje je količina materijala ogromna. Danas smo i dalje u tehnološkoj prednosti, iako konkurencija pokušava sustići. Ključ je u stalnom razvoju, jer tehnologija se stalno nadograđuje.

Gdje je danas Intervela na svjetskom tržištu?

– Danas smo prisutni u desecima država širom svijeta. Posebno smo jaki u klasi Optimist, gdje proizvodimo više od 2.000 jedara godišnje i prisutni smo u gotov svakoj zemlji na planeti gdje netko jedri. Na svim kontinentima. Na Antarktici još nismo, ali gotovo svugdje drugdje jesmo. To je danas globalni posao, a kvaliteta i tehnologija su ono što nas drži na vrhu.

Često spominjete da ste imali sreću. A jeste li je izazvali svojim životnim stavom? Može li se uopće biti poduzetnik ako niste optimist po karakteru?

– Sve što se dogodilo – dogodilo se jer smo to sami izazvali. Nije stvar slučajnosti. Ako ne tražiš prilike i ne ulaziš u izazove, neće ti se ništa ni dogoditi. Sreća se mora izazvati. Ja svakako jesam optimist i svakako se slažem da treba biti optimist da bi bio poduzetnik – moraš vjerovati da možeš, da znaš i da ćeš uspjeti.

FIUMANKA – VIŠE OD REGATE

Dolazite i ove godine na Fiumanku?

– Fiumanka je za mene više od regate, a ne samo zato jer je vodi moj brat. Fiumanka nije samo regata to je manifestacija koja odlično promovira Rijeku, njenu pomorsku tradiciju i jedrenje sa atraktivnim ciljem regate u samoj luci.

Sa mojim Zvonkom kao skiperom pobijedili smo prvu Fiumanku 2000. godine, a odjedrio sam sve osim jedne. Nekoliko puta sam pobjeđivao kao dio različitih ekipa, a pet puta zaredom pobjedio kao skiper ekipe Shining. Najdraža pobjeda mi je iz 2017. godine kada sam pobjedio moje velike prijatelje Mitju Kosminu i Dušana Puha, višestruke pobjednike Barcolane i Fiumanke. Dolazim i ove godine ponovo sa mojom ekipom Shining, naravno.

LJUDI KOJI RADE SUDJELUJU
I U VLASNIŠTVU

Tko će nastaviti posao?

– U firmi su i dalje uključeni obitelj i partneri. Sin pokazuje interes za nastavak posla, ali i dalje se pazi da se ne miješaju različiti segmenti poslovanja. Partnerstvo je kod nas uvijek bilo prirodan model; ljudi koji rade sudjeluju i u vlasništvu. Smatram da je to najpošteniji pristup.

JEDRARIJE SU DANAS OZBILJNA INDUSTRIJA

Što tehnički treba za proizvesti kvalitetno jedro?

– Danas je ključ u tehnologiji i iskustvu. Kad su svi dobili kompjutere i CAD alate, razlika više nije bila u alatu, nego u znanju kako ga koristiti. Kompjuter je samo alat, kao i umjetna inteligencija danas. On ne stvara sam, nego ga mora voditi čovjek s iskustvom i razumijevanjem. Naravno, bitni su i materijali i tehnike spajanja i šivanja. Gotovo sva oprema je specijalizirana i izrađena isključivo za jedrarsku industriju. Strojevi su prilagođeni velikim, tvrdim i tehnički zahtjevnim materijalima. To znači da su i strojevi i alati višestruko skuplji nego u standardnoj tekstilnoj industriji. Sve je prilagođeno specifičnom procesu – od rezanja do šivanja. Industrija je danas ozbiljna, globalna i tehnološki napredna, ali još uvijek dovoljno mala da se moraš boriti za svoje mjesto.