Pravi »rašomon« mjera i reakcija na njih protutnjao je ovaj tjedan javnim prostorom. Čim je Vlada izašla s novim antiinflacijskim programom, inflacija je odmah ustuknula: sada je samo 5,2 posto na godišnjoj razini umjesto 5,8. Šalu na stranu, nove »mjere« se rešetaju, propituju i komentiraju iz raznih kutova, a mjera nigdje, na dugom su štapu. Iznajmljivači govore o paušalu, firme o porezu koji možda i neće platiti, a trgovci sami najavili borbu s inflacijom, da ti se zavrti u glavi. A usput prolaze neke vijesti i događaji koji se u toj buci slabije razaznaju. Prije je vrijedila ona, kad imaš problem, osnuj povjerenstvo. Sada kada se problem iza brda valja, pripremi neki program mjera, zbrda-zdola, koji nema veze s pravim problemom, i čekaj da prođe. A problema ima. Uz inflaciju.

Što se tiče antiinflacijskog programa, već svi znaju, to su prikrivene nužne mjere štednje. Ali, ljepše zvuči »hladiti pregrijanu ekonomiju«, nego »krpati državni proračun«. No, ovo je sad već pokušaj da se zaustavi, ne pregrijanost, ne hlađenje, nego novo ledeno doba. Mjere štednje nužne su za suočavanje s istinom o rastu proračunskih rashoda od skoro 40 posto u tri godine. I sad se lupilo plafon. Nema više. Europska komisija traži stezanje remena i još neke stvari koje zasad prolaze ispod radara.

Drugi »neugodnjak«, koji se odnosi na opako usporavanje ekonomije, jest procjena DZS-a o kvartalnom rastu, točnije stagnaciji BDP-a u prvom kvartalu ove u odnosu na zadnji kvartal prošle godine. Rasli smo točno prigodnih 0,0 posto. Da ipak ne bude minus. A dva kvartala zaredom, negativna, znače tehničku recesiju. Dakle, veliko hlađenje nastupilo je samo po sebi. Lucidniji ekonomisti upozoravaju upravo na to: ako se tako nastavi drugi na prvi kvartal (a ovaj drugi upravo živimo), morat će se uskoro proglasiti recesija. Tehnička. Koja pokazuje trend. Na godišnjoj razini još se zalet nije do kraja ispuhao. I što će Vlada onda? Kako sad narodu koji živi u državi s »najvećim rastom u eurozoni« objasniti otkud odjednom recesija. Štoviše, onda smo odmah i u stagflaciji, u kojoj je realno već neko vrijeme cijela eurozona. Kod nas su se plaće, potrošnja i cijene umjetno dizale (skok rashoda) pa smo to maskirali i glumili balkanskog tigra. Sada deficit ide prema tri posto, pale se lampice. Bruxelles se javio da upozori. Ove godine ionako imaju novu »zvijezdu« koja je netom uvela euro, Bugarsku, u kojoj je inflacija odmah skočila. (Ali, nije li i njihova predstavnica pobijedila na Eurosongu?) Znači, na korak do recesije i stagflacije, u kojoj se nit’ raste, niti može živjeti od rada. Cijene i dalje rastu daleko brže od BDP-a, a plaće više ne smiju. Deficit ide prema tri posto. I odmah stižu naputci izvana. Ne moramo ih poslušati, pogotovo ne sve, ali kada nema manevra, moraš biti dobar đak u klupi.

E sad, još jedna stvar koja se vjerojatno neće svidjeti javnosti se iza brda valja. Sjećate se da je OECD tražio da se oporezuje i prva nekretnina, ona u kojoj živiš. To je neki naputak, preporuka, i uistinu, naša Vlada radi upravo suprotno, ona odnedavno porezno rasterećuje kupnju prve nekretnine kako bi se povećala priuštivost. Porez ide na prazne nekretnine, povećan je na kuće za odmor, no prvu nekretninu nitko ne dira, štoviše. No, sada i Europska komisija, iako to izrijekom ne kaže, u rukavicama spominje da se proširi ta porezna baza, sa sekundarnih i praznih nekretnina na… pa valjda na primarnu nekretninu. Dakle, iako se to neće desiti ni sutra ni prekosutra, to je agenda prema kojoj se ide. Rješenja u EU-u su različita, a politički je to vrlo osjetljiva i neugodna tema. Radi se o tome da se u perspektivi porezno zahvate sve nekretnine, pa i one u kojima se živi, uz neke dohodovne cenzuse, simbolične stope, no obuhvatit se želi sve, širokopojasno. Spominje se i oporezivanje nasljedstva. Tako da ima tih neugodnih vijesti za priopćiti pučanstvu, i onda je ljepše slušati o paušalnim stvarima koje se možda neće ni dogoditi. A tek priča o porezu na ekstraprofit. Tko će ga platiti? Banke teško, trgovci smanjili marže, odjednom nitko ne zarađuje. A istina je da ne zarađuju više ili bitno više nego u zadnje tri godine kad su zaista zgrnuli puno. Da je htio, taj bi porez već netko uveo. A tek kad čuješ oporbu: »Plenkovićeva inflacija«. Još premijeru rade i reklamu. Kao da je svemoguć. Pa upravlja, kao, procesima. A svaka reklama je dobra, pa i ona loša. No, loša komunikacijska strategija je uvijek loša. Oporbi trebaju strukturne reforme. Tu je i svađa ministra financija Ćorića i predsjednikovog savjetnika Mačkića. Ne znaš tko je rječitiji. Sve se vrtjelo oko jedenja diploma i »spize« s HNB-ove konferencije u Dubrovniku. Istina, i sama sam prognozirala rast inflacije. Ide sezona. Mjere su smiješne. U pekari dvije krafne četiri eura, što bi reći jedna je 15 nekadašnjih kuna. Činilo mi se previše i kad je prije tri godine bila pet kuna, a sada je cijena porasla trostruko. Makijato dva i pol eura u kvartovskom kafiću, ne moramo ga piti. Sve ide gore. Nije mi posve jasna ta njihova statistika.

I tako, u cijeloj toj buci osta zaboravljen, i prije no je formalno izabran, novi guverner Žigman i njegova supruga ministrica u Vladi. Sav show i šušur, sav »splendor in the grass« otišao je s Vujčićem u Frankfurt. Ove godine Marilyn Monroe bi 1. lipnja proslavila stoti rođendan. Vujčić, novi potpredsjednik ECB-a, svoj je rođendan proslavio 2. lipnja, netom nakon stupanja na novu funkciju (na taj datum i ja slavim rođendan, pa slučajno primijetih). Na novom poslu imat će valjda plaću 18.000 eura. Sve to ispada i kao neki rođendanski poklon, a većini građana, koji su plaćom ispod medijana, preostaje samo da mu u Merilinkinom stilu zapjevamo: »Happy Birthday, Mr. Vice-President«. Vujčićeva šefica Lagarde je dama. Netom je govorila na jednom skupu frankofonih središnjih bankara. Ili tako nešto. Tamo je citirala Napoleona, koji je, kaže, rekao da želi da središnja banka bude u rukama države dovoljno, ali ne previše (»I want the bank to be in the hands of the government enough, but not too much«, iz govora dostupnog na stranici ECB-a). Dakle, ‘independency’. Bazična neovisnost središnje banke. Od koga? Od države, Vlade. I tako je Lagarde dala najbolji komentar izbora za novog guvernera u Hrvatskoj. Na neovisnost, tu tekovinu središnjih banaka, kod nas se zaboravilo. Ne bez razloga. Jer, sukoba interesa ustvari i nema. Jer, HNB više nema ni prave centralno-bankarske funkcije. Pričati da će se Žigman boriti protiv inflacije je smiješno. Može li HNB štampati novac, pa i za potrebe države? Ne može. Može li dizati ili spuštati ključne stope? Ne može. Vlastitu valutu i tečaj više nemamo. Dakle, sukoba interesa nema. Samo je nekako nepristojno, bezveze. Uvijek iste face iz HDZ-ovog bazena ekonomskih kadrova. Ali bazen SDP-a u tom je dijelu još plići…

HNB je dakako izgubio monetarnu suverenost, odlukom Sabora. Glasalo se za uvođenje eura i dokidanje domaće valute. S time je otišlo i samostalno vođenje monetarne politike »prema van«, ali i njen značaj »prema unutra«. Mjesto guvernera male središnje banke na periferiji koja više ne poštuje ni vlastite zakone o stabilnosti cijena tako je više poklon, nego odgovornost ili obaveza. Ali, Vujčić se ipak teško naradio. Koliko je samo plenkovića, milanovića i lokalnih političara morao »proći« da dođe do Frankfurta. I sad im se otamo može smješkati i držati govore o struci i ujedinjenoj Europi. I on je donio sretnu vijest o usporavanju inflacije. Pa na koga će te silne mjere? Banke manje zarađuju, trgovci maltene propadaju, stvarno nije pošteno samo na iznajmljivače. Iako su rentijeri. Srećom po njih da to sve skupa izgleda kao probni balon, pušten i propušten.